Neiscrpan lokalni leksikon

Čovjek može napisati i više knjiga, a da ipak piše samo jednu. S Majom Matković i ovom knjigom upravo je tako. Napisala je više hrvatskih jezičnih savjetnika, no ovakvu sukus-knjigu nosila je u sebi cijeli život. Ako nam se pod stare dane nešto od toga poklopi i posreći, uobličit ćemo svoje cjeloživotno iskustvo u nešto trajnije, u knjigu.

Svjesna da se selo već uvelike promijenilo, da već odavno nije što je nekoć bilo, da onečišćenja vrebaju sa svih strana (doslovno, iz zemlje, iz vode, iz zraka, a ponajviše iz našega nemara da nekako sačuvamo ona blaga što smo ih nekada imali), autorica dobro zna da to opće rastakanje ne može spriječiti. No uspjeh će biti već i ako to posvemašnje pustošenje uspije bar donekle usporiti. To se može onako kako su radili i ljudi prije nas – opisivati stanje, popisivati riječi, običaje, jela, biljke i poslove oko njih, dakle težački život baba i didova, preko roditelja i rođaka sve do naših dana, pa neka mladi jednom, bez prisile, sami od sebe (kad i njima već svega bude dosta) posegnu za onim što im je ostavljeno, a čega često nisu bili ni svjesni da je tu, pokraj njih. Mlade danas već i najobičniji nestanak struje može učiniti bespomoćnima. Ne radi ništa od aparata bez kojih oni ne mogu. A nekoć su ljudi živjeli ispunjenim životima i bez struje i bez tolikih strojeva, no imali su nešto što se danas već uvelike izgubilo: bili su upućeniji jedan na drugoga. I poslovi u polju i u vinogradu obavljali su se zajednički, uz pomoć rođaka i prijatelja, susjeda i suseljana. Neimaština ih je činila kreativnima, nije se uzalud govorilo kako naše matere i babe „ni iz čega znaju stvoriti nešto“. Ti se naraštaji nisu samo prepuštali sudbini; oni su je dobrim dijelom sami i stvarali. Znao se „red i zakon“, znalo se što se smije, a što se ne smije, znalo se u tom strogo zadanom okviru naći i „vječno nasmijano nebo“ i „vječno žalostan smijeh“ – živjelo se.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2021.

Ova knjiga nije (samo) rječnik zmijavačkih izričaja, nije ni (samo) zapis da nešto od nas ostane onima nakon nas, nije ni (samo) opis običaja, kojih bijaše, a možda ih više ni, nije ni (samo) želja autorice da se ovim djelom oduži onima od kojih je riči primila, koje je mnogo kasnije kod svojih informanata po tko zna koji put provjeravala i provjeravala, osluškujući i specifične naglaske te ih vjerno zapisivala. Ova je knjiga o svemu tome i o još koječemu drugom.

U rječnik ću zavirivati svako malo, kako radim i s ostalim rječnicima (onako nasumce otvorivši stranicu, našla sam króšnju, koja upravo s tim dugouzlaznim naglaskom ne znači razgranato drvo nego ženu bujnih bokova, debeljucu). Dat ću se još mnogo puta iznenaditi novim riječima i novim značenjima. Neki pojmovi stavljeni su u kontekst, koji je otisnut u blagoj smeđoj nijansi. Krasna mi je npr. natuknica za ljulj, divlji luk (jedan od sastojaka mišancije): „Kao djeca brali smo divlje kupine i prodavali ih u zadrugu na otkup, a kad bismo ih jeli, nanizali bismo ih na osušene stabljike jedne vrste ljulja koja je imala klas na vrhu, pa one ne bi spuznule“. Takvih što duljih što kraćih objašnjenja ima u knjizi više. A onaj tko čita s razumijevanjem saznat će iz takve rečenice još štošta: da je bilo zadruga koje su otkupljivale bilje, da je bilo djece koja su u skupinama brala to bilje da obitelj nešto još dodatno zasluži, usput bi nešto i sama pozobala, no uvijek je pred očima morao biti prvotni cilj: privrijediti za obitelj. Ima u knjizi i raznih jestvina, npr. kapulari/kapurali (sarma), pa možete probati koji vam je recept draži. Ima i rafijola i imotskih torti, koje su od vrijedne Bine, poznate majstorice, stizale pomno upakirane točno dogovorenim autobusom za svaku svečaniju prigodu da i adresate davno otišle od kuće podsjete na roditeljski dom, na odrastanje i vlastite korijene.

Ako bi tko pomislio kako će se lako nositi s riječima koje je negdje već čuo, npr. krtol, jer će to povezati s krumpirom (krtolom), prevarit će se. Jer kako će razumjeti rečenicu: Iko, ruku stradalih od zaostale bombe iz Drugoga svjetskog rata, vještije je pleo krtole i sepete nego oni koji su imali obje zdrave ruke. Tu je krtol košara od pruća vrbovine, ali ne bilo koje nego rakete/rakite, podatne vrste baš za pletenje košara.

U knjizi ima i više kraćih ogleda važnih za taj kraj, npr. o duhanu, bakalaru, već spomenutim slasticama, ali i o Asanaginici, Bijakovi (nasuprot Hasanaginici, Biokovu), o derneku, gangi, Gudeljima (o pjesniku Petru Gudelju, a Gudelj je i Majino djevojačko prezime) i dr.

Knjiga je i likovno lijepo oblikovana. Obiluje fotografijama panorame Imotskoga, Modrog jezera, derneka, Kamenmosta (i jezična dvojba: piše li se kao jedna riječ ili odvojeno), stare mlinice obrasle mahovinom, Suvaje, Vrljike, slikama jela i biljaka (tek sada potpuno razumijem stih Tina Ujevića: I miris kalopera, jer sam sad tu mirisnu ljekovitu travu žutih bombica konačno i vidjela). Majina je knjiga neiscrpan lokalni leksikon kojemu se vraćam. Šteta što ga nije bilo kad sam prvi put (davno) bila u Zmijavcima. Da se danas zaputim onamo, bio bi mi vademecum.