Natrag u garažu

Jedna od najljepših metafora što su je pjesnici ikada smislili svakako je ona koja se tiče njihova vlastitog posla, a stručno se zove metaforom navigacije. U njoj se stvaranje književnoga djela uspoređuje s plovidbom: početak je dizanje jedara, rast djela plovidba sa svim nevoljama koje je prate, a završetak teksta dolazak u luku. Kao što se smjesta zapaža, slika je pomalo mutna.

Jer, ako je stvaranje djela doista plovidba, što je onda brod, i što je na tom brodu pisac, što je more i što su oluje koje se na njemu javljaju? Je li brod autorov talent, ili tradicija, ili nešto treće, je li pisac kapetan broda ili veslač na njemu, ili je čak i sam dio te lađe? Ali ta nejasnoća nije, čini se, nikome smetala, jer su, kako nas uči Ernst Robert Curtius, mnogi pjesnici prigrlili tu sliku, pa se ona, nastavši u antičko doba, javljala još stoljećima, a javlja se u nekom obliku i do današnjega dana. A to znači da je pogodila nešto bitno, nešto bez čega se ne može.

A ako je tako, onda to znači da i dalje možemo od te slike učiti, dapače, da je možemo razrađivati i prilagođavati svojim potrebama i svome vremenu, pod uvjetom da ona poetska jezgra u njoj ostane sačuvana. Evo, ja nudim prijedlog za jedan upravo takav zahvat.

Ako se, naime, stvaranje književnoga djela može prispodobiti plovidbi, onda valjda može i vožnji automobilom. Jer stvar je u biti ista, razlika je samo u tome što se ondje krećemo morem, a ovdje kopnom. A ostalo je sve podudarno: treba stići s mjesta na mjesto, za to je potrebna stanovita vještina, sa svih strana vrebaju opasnosti i ishod nije nimalo siguran. Ne predlažem takvu modifikaciju metafore zato da bih modernizirao onu temeljnu sliku, a to nije ni potrebno, budući da brodovi plove i danas kao i u Vergilijevo doba, i izloženi su sličnim opasnostima kao i tada, pa bi slika navigacije bila i današnjem čovjeku razumljiva, a bila bi i efektna. Predlažem zamjenu broda autom zato što mislim da bi ta zamjena otkrila neke aspekte putovanja koje inače ne vidimo, a možda bi nam bila kadra vratiti i izvornu svježinu pjesničke slike.

Moj auto sad stiže na cilj: ako je sve ovo dosad bilo iole nalik na
literaturu, onda je mome vozilu sada vrijeme da se skrasi u garaži / Snimka zaslona kadra serije za djecu Brum

Zamislimo, dakle, književni čin kao putovanje automobilom. Što se događa još i prije početka toga putovanja? Dakako, donosi se odluka da se na put uopće krene. Ali, što je osobito važno, tada se odlučuje i kamo se ide i kojim putem. Nikad ne putujemo tek toliko da bismo putovali, nego uvijek s određenim ciljem. Nije nam nevažno hoćemo li autom krenuti iz Zagreba prema Čakovcu, prema Osijeku ili prema Gospiću; biramo, dakle, smjer. Tako i pisac kad pristupi pisanju nema namjeru napisati književno djelo uopće, nego zna da želi napisati pjesmu, dramu, roman ili humoresku. I to je prva sličnost između pisanja i automobilskog putovanja.

Kad jednom odluči kamo će putovati, vozač se mora odlučiti za način na koji će to činiti. Ako, recimo, krene u Osijek, onda može izabrati jedan od dva puta: tako da ide po autocesti, ili tako da ide po Podravskoj magistrali. Razlika je u tome što se na autocesti plaća cestarina, a na Podravskoj se ne plaća, ali su zato razlike u uvjetima vožnje kao nebo i zemlja. Što to znači za pisca, jasno je: on može do cilja (gotovog djela) stići lagodnijim putem, ali će ga to nešto i koštati (dakako, metaforički), a može i težim, gdje je vožnja neugodnija, sve teče sporije, a smetaju i mnogobrojni kamioni (koji, uzgred, također mogu poslužiti kao dobra metafora).

Kad je izabrao cestu, vozač još mora znati i zašto putuje i što prevozi. Ide li on, recimo, u taj Osijek radi zabave, ili zato da obavi kakav posao; metaforički govoreći, želi li svojega čitatelja poučiti ili zabaviti. A onda, vozi li štogod u prtljažniku i vozi li koga u kabini? Kad je riječ o nastanku književnoga djela, i jedno i drugo ima izrazito simboličnu vrijednost. To da vozač ima nešto u prtljažniku, moglo bi se protumačiti tako kao da on svojim djelom odašilje nekakvu poruku – filozofsku, vjersku, političku – pa da je zbog te poruke djelo i napisao (to jest krenuo u Osijek). A to da on ima suvozača, može upućivati na kontekst djela i na njegov odnos prema tradiciji. Može se tekst oslanjati na otprije postojeća djela i njihov autoritet, a može krčiti i nove putove. Može on od konteksta (suvozača) tražiti pomoć, a može s njim i polemizirati, kao što se i s najboljim suvozačem možemo posvađati.

A što tek da se kaže o vanjskim opasnostima koji na takva vozača (pisca) vrebaju? Da ih sad ne nabrajam sve, bit će dovoljno da spomenem samo dvije, polazeći opet od ceste i automobila, te od njihova alegorijskog značenja.

Jedna opasnost može dolaziti od vremenskih uvjeta, i po tome je automobil kao temelj alegorije sličan brodu. I kod brodova se, naime, govori o vjetru i valovima, o gromovima što lome jarbole i o sličnim strahotama. A ni kod automobila nije mnogo drugačije. Njima ne prijeti baš brodolom i potonuće, ali opasnosti kroz koje prolazi ipak nisu mnogo manje. Zamislite, recimo, poledicu, ili snijeg, ili maglu: sve to može proizvesti velike nevolje, kao što i književno djelo može zapasti u različite tjesnace. A to znači da njegovo dalje napredovanje može biti otežano, ili čak onemogućeno, a da autor (vozač) mora iz prtljažnika vaditi kojekakve lance i dizalice ne bi li svome vozilu omogućio dalje kretanje. A da se i ne govori o tome kako na jednoj cesti prijeti jedna vrsta opasnosti, a na drugoj druga: na Podravskoj vam kamioni zapljuskuju šajbu prljavom vodom, a na autocesti vas ugrožavaju luđaci koji voze dvjesto na sat usprkos pljusku i tuči. Očito je da je sve isto i kod književnih djela, jer sve ovisi o cilju prema kojem su krenula i putu koji su izabrala.

Ovo dosad bile su prirodne opasnosti, a sad slijede društvene. Jer vrlo je, na primjer, važno kakva je gustoća prometa na cesti koju smo izabrali. Što nam vrijedi što ne plaćamo cestarinu, ako čekamo u koloni ili vozimo iza kamiona koji ne može brže od četrdeset na sat, i to još kroz sela? Prevedeno: što nam vrijedi dobra ideja, ako već postoje mnoga djela koja govore o istome ili na sličan način? Isto tako, malo nam vrijede lijepi krajolici, ako ih nećemo ni vidjeti jer moramo netremice zuriti u vijugavu cestu. Prevedeno: što nam vrijedi stvaranje lijepih slika, ako moramo spašavati fabulu, da ne završi u grabi?

A što bi u književnosti još značila gustoća prometa i stanje na cesti, ne treba posebno ni objašnjavati. Nije za pisca nevažno ima li već mnogo onakvih knjiga kakvu on piše (po temi, pa žanru ili po čemu drugome), ili su takve knjige rijetke. Ako su rijetke, pitanje je da li je to zato što ih je teško napisati, ili možda zato što nikoga ne zanimaju. A to su samo najupadljiviji primjeri, da sad ne ulazim u nijanse i da ne spominjem vožnju po malim, uskim i neistraženim cestama.

Ukratko, vjerujem da sam uspio pokazati kako je sličnost između pisanja i vožnje velika, pa da zato i auto može poslužiti kao sredstvo alegorije, jednako dobro kao i brod; dapače, on o procesu nastanka književnoga djela otkriva i ponešto što do sada nismo znali. Dobro, reći će tkogod, ali što time dobivamo? Je li doista bilo potrebno ovoliko tupiti da bi se reklo onoliko malo koliko sam ja uspio reći?

Pa, bilo je potrebno. Ako ne književnosti i automobilizmu, onda meni. Želio bih, naime, jasno pokazati da je mome pripovijedanju (plovidbi, vožnji) ovdje kraj. U tradiciji je ta slika izvrsno zaokružena: brod stiže u luku i spušta jedra, kao što smo vidjeli i na kraju Marulićeve Judite.

E pa isto tako i moj auto sad stiže na cilj: ako je sve ovo dosada bilo iole nalik na literaturu, onda je mome vozilu sada vrijeme da se skrasi u garaži.

I još nešto. Brodarska metafora podrazumijeva da nije samo pisanje plovidba, nego je to i čitanje. Isto onda vrijedi i za vožnju: ja ću u garažu, a vi, čitateljice i čitatelju, tek izlazite na cestu. E pa sretno vam bilo!

(Kraj)