Na valovima koloratura

Opernim gala-koncertom na čijem je programu pažnju plijenilo ime njemačke sopranistice Diane Damrau zatvorene su 72. Dubrovačke ljetne igre, jedan od najvažnijih nacionalnih festivala. Na različitim lokacijama publika je imala prilike čuti koncerte raznih stilova i žanrova, od Hrvatske mise Borisa Papandopula do jazz-glazbe u izvedbi Richarda Bona i Trija Alfreda Rodrígueza. No, za klasičnu glazbu zapadnoeuropske tradicije, simbol Dubrovnika čarobna je ljetna pozornica u atriju Kneževa dvora, na čijem je podiju nastupila i ruska sopranistica Julija Ležnjeva uz ansambl La Voce Strumentale pod ravnanjem u Hrvatskoj dobro poznata ruskog violinista i kontratenora Dmitrija Sinkovskog. Baš taj je koncert nagrađen Orlandom za najvrjedniji umjetnički doseg u glazbenom programu.

Drugi hrvatski nastup Julije Ležnjeve otvorio je ansambl koji su uz umjetničkog voditelja Dmitrija Sinkovskog činile dvije violine, viola, violončelo, kontrabas, čembalo i lutnja. Na početku je predstavljen Concerto grosso za Pisendela u B-duru, TWV 51 B:1 G. Ph. Telemanna, u kojem su glazbenici najavili da svoje sviranje usmjeravaju ka robusnosti u bravuroznim ulomcima skladbi. To su pokazali i u svim ostalim instrumentalnim djelima na programu, bilo da je riječ o Adagiu i fugi u g-molu F. X. Richtera ili Koncertu za violinu, gudače ibasso continuo „za Pisendela“, RV 242 A. Vivaldija u kojem je Dmitrij Sinkovski nastupio kao solist. Pretjerano ornamentiranje u pojedinim odsjecima brzih stavaka bilo je predstavljeno i kao demonstracija akustičkih trikova za violinu (naročito u Vivaldijevu koncertu za Pisendela). Unatoč zanosu koji je solist-dirigent nastojao predstaviti publici, eksplozivni su trikovi ponekad rezultirali i neuspjehom. Solistički se nešto drukčije istaknuo i lutnjist Luca Pianca u poznatome Vivaldijevu Koncertu za lutnju, gudače i basso continuou D-duru, RV 93, gdje je u stavku Largo svirao diskretno i posebno nadahnuto.

izvor DLJI

Katkada i suviše afektivno praćenje solisticu Juliju Ležnjevu nije ometalo u interpretacijama različitih briljantnih arija iz dekadentna razdoblja opere serije prve polovice 18. stoljeća. Come nave in mezzo all'onde iz opere Siface N. A. Porpore prva je arija kojom je počastila dubrovačku publiku. Knežev dvor za nju se pokazao kao akustički idealan prostor, koji je odmah ispunila zvonkim glasom. Pritom je u svakome trenutku komunicirala ne samo s publikom ispred sebe nego i onom koja ju prati sa svih strana atrija Kneževa dvora. U ariji Senza di te mio bene iz opere Coriolano C. H. Grauna tumačila je sasvim drukčiji afekt, koji doista dobro odgovara njezinu izvođačkom karakteru. No arija iz Vivaldijeva Bajazeta, Sposa son disprezzata, omogućila joj je da demonstrira golemi raspon, koji je kvalitetom ujednačen u svim registrima, a svirači su je pratili međusobno usklađeno dijeleći njezin žar. Sjajne ornamente u da capo odsjeku arije pratio je i s lakoćom ispjevan predivan piano u koloraturnim odsjecima. Također Vivaldijeva arija Agitata da due venti iz Griselde ponudila je opet robusni afekt koji, čini se, ansamblu nije odgovarao jer je isticao njegovu heterogenost, dok je Julija Ležnjeva, unatoč preciznosti, sjeckala fraze ne pronalazeći dugačke „lukove“ koje posjeduje solistička dionica te arije.

To se ne može reći i za odmjeren pristup sopranistice u ariji Zeffiretti, che sussurrate iz opere Ercole sul Termodonte Antonija Vivaldija, u kojoj je kristalno jasnom pjevanju sopranistice sa skrivenog mjesta odgovore pjevao Dmitrij Sinkovski. No djela G. F. Händela, čini se, najbolje odgovaraju karakterima sopranistice i svirača jer su u njima postigli najbolje jedinstvo, bilo da je riječ o ariji Un pensiero nemico di pace ili pak Brilla nell'alma. Ležnjeva je ležerno i sigurno ispjevavala sve zahtjeve koje je il caro Sassone postavio pred nju, dok je ansambl bez nepotrebnih ekshibicija disao s pjevačicom u svakome trenutku.

Oduševljenoj publici podaren je niz dodataka, među ostalim i čuvena Händelova Lascia la spina, ali i nekoliko dueta koje je s Julijom Ležnjevom otpjevao Dmitrij Sinkovski, poput radosnog zaključnog dueta Caro!Bella! iz Händelova Julija Cezara.Koncert posvećen arijama da capo prve polovice 18. stoljeća uz instrumentalna djela iz otprilike istoga razdoblja prije svega je poslužio prikazivanju virtuoznih mogućnosti jedne od najboljih sopranistica u okviru povijesno obaviještena izvođenja barokne glazbe. U tome je i uspio. No valja se zapitati je li moguće otići i korak dalje osmišljavajući koncept koji bi ujedinio ne samo njezin nastup pun samopouzdanja i razumijevanja publike nego i crvenu nit programa koji bi osim pjevanja i sviranja ponudio i neku pozadinsku priču.