Na pola puta

Termin „kao iz bajke“ koristi se prilikom opisa lijepih i ugodnih događaja odnosno za prikaze uspješno savladanih prepreka sa sretnim krajem. Ipak, najpoznatije bajke često obiluju grozotama i stravičnim likovima pa, iako završavaju sretno (ili barem poučno), često izazivaju nelagodu. Kada je Lyman Frank Baum napisao roman za djecu Čudesni čarobnjak iz Oza (1900) težeći modernoj inačici bajke, mnogi su politički analitičari u njegovim opisima i likovima prepoznali aluzije na neke aspekte američkog društva.

 Svaka verzija Čarobnjaka iz Oza čuva temeljnu priču. Na fotografiji Munchkini  / Snimio Marko ErcegoviĆ

Redatelj Victor Fleming snimio je prema ublaženom predlošku film Čarobnjak iz Oza (1939) u kojem je dominirala glazba (pjesma Iznad duge ostala je njegovim zaštitnim znakom), a jakim bojama i vizualizacijom likova istisnuo je političke naznake i postavio standarde za buduća uprizorenja. Ujedno je poništio originalne Baumove rekvizite, tako da osim predanih čitatelja malo tko zna da glavna junakinja Dorothy nosi srebrne, a ne crvene cipele (čarobne crvene cipelice postale su prepoznatljivim pojmom popularne kulture), da se čarobnjak prikazuje u različitim oblicima (a ne kao velika glava strašnog glasa) i da su izostavljene brojne epizode.

Svaka verzija Čarobnjaka iz Oza čuva temeljnu priču: nakon što kuću u kojoj se nalazi djevojčica Dorothy sa svojim psićem Totom tornado prebaci iz Kansasa u zemlju Oz (iz sivila prerije u šarenilo čarolije), Dorothy susreće vještice, male ljude (Munchkins odnosno Žvakači), leteće majmune… Premda zadivljena svime oko sebe, Dorothy se želi vratiti kući, no ne zna na koji način. Dobra čarobnica Sjevera ne zna joj pomoći pa je upućuje moćnom čarobnjaku u Smaragdni grad.

Uzevši mrtvoj zloj vještici Istoka (ubijena je jer je na nju pala Dorothina kuća) čarobne cipele, Dorothy kreće putem popločenim žutim opekama (logo tog romana ceste). Usput joj se pridružuju likovi koji od moćnog čarobnjaka žele nešto izmoliti: Strašilo mozak, Limenko (limeni drvosječa) srce i Lav hrabrost. Čarobnjak zauzvrat zahtijeva da ubiju zlu vješticu Zapada. Vraćaju se čarobnjaku, ali otkrivaju da je čarobnjak starčić koji raznim napravama stvara iluziju moći, da je riječ o varalici. Ipak svaki od likova stječe željenu osobinu, a Dorothy se vraća kući. Za filmske su potrebe iz knjige odabrane epizode kojima su jasno istaknuti temeljni odnosi među likovima (prijateljstvo i lojalnost), vrline nužne za ostvarenje snova (osjećajnost, mudrost i hrabrost) i dom kao ljudski prioritet.

Kada se roman Čarobnjak iz Oza prenosi iz književnog u filmski ili kazališni jezik, doživljava promjene pa u tome nije iznimka ni predstava Čarobnjak iz Oza u režiji Saše Broz i adaptaciji dramaturginje Nikoline Bogdanović u Zagrebačkom kazalištu mladih (osvrt na izvedbu 16. rujna). Odmah valja reći da Baumov roman vrvi dijalozima i da dramaturginja nije težila dramatizaciji već ispisivanju manje ili više zabavnih replika. Premda je redateljica u najavama ukazivala na istraživanje i vlastito čitanje Baumova romana, nalazimo dosta mjesta prepoznatljivih iz filma, osobito na vizualnom planu: izgled kuće, crvene cipele, kostimi ključne trojice (lijevak na glavi Limenka).

S druge strane, vještice su sjajne u svojim čudesnim haljinama (Marita Ćopo) i vizualno i karakterno: Lucija Šerbedžija kao Vještica Istoka koja se ne miri s vlastitom pogibijom, Anđela Ramljak kao opaka Vještica Zapada i Milica Manojlović u likovima dobrih čarobnica (Sjevera i Glinde). Strašilo (Jasmin Telalović), Limenko (Mateo Videk) i Lav (Sreten Mokrović) životni su i duhoviti, ali ne izlaze izvan očekivanih naznaka likova.

Odlični su i učinkoviti u svojim različitim ulogama (Munchkini, Spavači, Ozovi zaštitari, leteći majmuni…). Kristijan Ugrina, Tina Orlandini, Ugo Korani i Toma Medvešek: dobro se zabavljaju i ostavljeno im je dovoljno prostora da se razigraju. Njihovi su prijelazi iz zgode u zgodu i iz lika u lik dinamični i bez predaha. Izvanredno je ostvaren prikaz Munchkina: niska su rasta s golemim šeširima, što je postignuto licima nacrtanim na trbušnoj plohi glumaca. Dora Polić Vitez i Danijel Ljuboja kao Dorothini strina Em i stric Henry nisu imali mnogo mogućnosti, a način prikaza Čarobnjaka iz Oza (Petar Leventić) ne čini mi se baš uspjelim.

U razgovorima uoči premijere redateljica Saša Broz naglasila je da su pravi moćnici oni koji vladaju medijima, pa već na početku stric Henry gleda televiziju, krajolik zemlje Oz smješten je u nekoliko televizijskih aparata, a čarobnjak je prikazan konstrukcijom nekoliko ekrana na kojima lelujaju snimke dijelova lica. Kada se otkrije da nema čarobnjačkih moći, on obznanjuje da je meteorolog u TV-programu i odšulja se. Takav je razvoj nespretan, jer ako je već razotkriven, bilo bi logično da bude barem ismijan. Dorothin psić Toto kojeg dočarava Ivan Pašalić djeluje kao kombinacija dječaka i psića (nosi loptu, trči i voli da ga glade po trbuhu), ali baš zato nije ništa do kraja (iako je glavni pripovjedač).

Petra Svrtan glumi Dorothy, no umjesto da je pokretačica svake akcije, pomalo je neodlučna. Zgodna scenografska rješenja Stefana Katunara razbacana po velikom prostoru ne postižu prostorno zajedništvo. Dopadljive pjesme skladatelja Tonija Starešinića glasnoćom su odudarale od razine govora (zašto je tako teško otpjevati nekoliko pjesama uživo).

Usprkos duhovitim replikama, zanimljivim vizualizacijama i uspjelim glumačkim epizodama, predstava Čarobnjak iz Oza ostala je na pola puta između mogućih rješenja, jednako pri uporabi tehnologije i doslovne tjelesnosti. Ni jedna se situacija nije profilirala do kraja.