Mali je Zagreb nestao

Čim sam napisala naslov, sjetila sam se svojega magistarskog rada o redu riječi u djelima nekih hrvatskih pisaca, jer je upravo o takvu sklopu – kad glagolska enklitika razbija i vrlo čvrste sintagme poput ove, a sve zato da se probije na drugo mjesto u rečenici – i ovdje riječ.

Paradigmatski primjer razbijanja još jedne čvrste sintagme kakvu čine ime i prezime nalazimo i u posljednjoj rečenici pripovijetke Misao na vječnost hrvatskoga književnika Janka Leskovara (1861–1949): „Đuro je Martić poludio.“ Naravno da sam tu rečenicu svojim studentima često navodila govoreći im o položaju enklitike u rečenici. Mali je Zagreb nestao, kao i Đuro je Martić poludio, nisu samo gramatički isti slučaj. Oba, naime, vode u neumnost.

Đurino me ludilo više neće zanimati. Pozabavit ću se Malim Zagrebom, serijom minijaturnih likovnih instalacija, koje su 21. ožujka osvanule na najneobičnijim mjestima u Zagrebu (rubnjaci pločnika, ograde zidova, čak i jedna trafostanica, gradske stube i sl.). Te su instalacije (sa svojim unukama zvala sam ih kućice) trebale dočarati negdašnje obrtničke radionice i njihov intimni duh, koji se u današnjem užurbanom i površnom svijetu već uvelike izgubio. Ideju je osmislio i izveo Filip Filković Philatz, likovni umjetnik i redatelj. Uz to je izdana i karta s naznakama gdje se pojedine kućice nalaze, a sve je išlo pod geslom: zastani, pogledaj dolje i pronađi mali grad! Tu sam izložbu svakako htjela vidjeti, a veselila sam se da ću u potragu za tim kućicama povesti i svoje unuke (6 i 4 godine). No kako sve teže podnosim vrućinu (a ove godine imali smo je u izobilju), htjela sam pričekati da nastupi malo ljudskije vrijeme, jer bi nam inače za tu našu potragu trebale i tropske kacige.

Kućice smo otkrivali malo-pomalo, kako je i red, jer je bolja i poučnija dulja potraga za blagom nego da sve blago otkrijemo odjednom. Unuke su se veselile već i samom odlasku tramvajem u grad, malo smo i pješačile, usput kupile neko pecivo, jer je, eto, prva kućica koju smo zajednički našle bila baš Pekarna Zagreb (kod spomenika arheologu don Frani Buliću između stare Sveučilišne knjižnice, danas Državni arhiv, i tramvajske pruge na Marulićevu trgu). Lako im je bilo objasniti što se sve radi u pekari; pecivo je izvrsno odradilo svoje.

Uz zgradu HNK-a jedna je minijatura predstavljala antikvarijat / Izvor Press Mali Zagreb

Onda smo na karti našle i neke točke na zidu Botaničkoga vrta, pa smo se dale u potragu i za njima. Ondje se uz ugodnu dočaranu svjetlost koja je dopirala kroz prozore majstorove radionice smjestila jedna krznarija. I ona se mogla vrlo poučno iskoristiti za objašnjenje kako su se nekoć odjevni predmeti izrađivali od koža nekih životinja, a danas je trend sasvim suprotan: ne treba zbog kaputa ubijati životinje, kaput se može načiniti i od umjetne kože i sl. Da uopće vide kako izgleda bunda, odvela sam ih u Masarykovu ulicu, gdje se još nalazi krznarska radionica.

Od kućica uz zgradu Hrvatskoga narodnog kazališta jedna je bila antikvarijat. Kako u domu mojih djevojčica knjiga ne manjka (naviknute su na knjige i zbog profesija svojih roditelja), iskoristila sam priliku da im objasnim kako i za stare, rabljene, knjige postoji posebna prodavaonica, antikvarijat. Tako su naučile dosta stvari o knjigama, uz ono što su već i prije znale: da se knjige mogu posuđivati u knjižnicama, kupovati u knjižarama, a sad, eto, i u antikvarijatima.

Nisam htjela djecu previše opteretiti, pa smo se dogovorile da ćemo druge kućice ići tražiti drugi put. Moja starija unuka zamolila me da i njoj nabavim kartu s kućicama, pa će ona povesti i svoje roditelje i mlađu sestru da svi tragaju po karti za tim minijaturama. Ja sam ih tražila i sama, jer nam se jednom dogodilo da u parku iza Akademije dramske umjetnosti i Lada nismo uspjele naći ni jednu kućicu, premda su na karti bile uredno ucrtane tri. Kopkalo me to što ih nismo našle, no upornost se isplatila. Našla sam radionicu popluna. Oduševljeno sam nazvala unuku i rekla da sam ipak našla još dvije kućice, premda su bile ucrtane tri, no treću smo odlučile potražiti zajedno nekom drugom zgodom. Pritom sam naučila malu što je to poplun, jer to nije znala, proširivši joj rječnik riječima: poplun, jorgan, pokrivač i sl. No druge zgode više nije bilo.

Šteta što na tim kartama nigdje nije pisalo da je cijela izložba vremenski ograničena do 6. rujna. Jer da smo to znale, požurile bismo se usprkos užasnoj vrućini i potražile sve točke s prigodne karte (na Trgu bana Jelačića, Krvavom mostu, u Mesničkoj i Dežmanovoj ulici, na Strossmayerovu šetalištu). Ja sam prošpartala po svima, upravo zato da curice ciljano dovedem u blizinu svake pojedine. No onda sam se jednoga dana silno razočarala. Došavši na poprište gdje otprve nismo uspjele naći ništa, htjela sam se uvjeriti da poplunarska radionica još uvijek stoji na postolju ograde oko nekog objekta u parku iza ADU, a kad tamo – ništa. Mislila sam da dobro ne vidim, vraćala se opet i opet, zapravo sam se vrtjela kao posran golub oko te ograde, no poplunarske radionice ni od korova. Nazvala sam svoje unuke i priopćila im tužnu vijest da kućica više nema. Izgledala sam sama sebi poput izdajice: obećala sam im da ćemo ići tražiti kućice, a one su nestale. Pomislila sam i na vandale (da je netko obio te minijature iz obijesti, jer park noću služi razularenoj mladeži), no griješila bih dušu da sam im strpala na glavu još i to. Tek naknadno u rasporedu zagrebačkih kulturnih događanja za kolovoz vidjeh da je izložba bila vremenski ograničena. Šteta. Ne znam ništa o dogovoru autora i Turističke zajednice, no mogu samo izraziti žaljenje (s drugim bakama koje još žele svoje unuke naučiti čemu korisnom) što izložba Mali Zagreb nije stalna. Ovako je bljesnula i ugasila se.