Ljubo Karaman i povijest umjetnosti u nacionalnom duhu

Ove godine navršava se pedeseta obljetnica smrti Ljube Karamana (Split, 1886–Zagreb, 1971), povjesničara umjetnosti, konzervatora i znanstvenika koji je život posvetio istraživanju, tumačenju i čuvanju hrvatske umjetničke i kulturne baštine. Obrazovan u intelektualnom ambijentu Bečke škole povijesti umjetnosti doktorirao je 1920. u Beču s temom Romanička skulptura u Splitu (Romani­sche Plastik in Spalato). Nakon toga zaposlio se kao konzervator u Splitu, gdje godinama radi uz bok svoga velikoga učitelja don Frane Bulića (1846–1934). Nakon talijanske okupacije Dalmacije 1941. prelazi u Zagreb, gdje do kraja radnoga vijeka djeluje kao konzervator.

U opširnom nekrologu objavljenu u časopisu Peristil 1971/72. Radovan Ivančević sažeo je glavne značajke Karamanova opusa: „Po karakteru to je raznoliko tkivo: od prvih izvješća arheoloških iskapanja do polemika o tezama i teorijama umjetnosti, od članaka namijenjenih popularizaciji nacionalne umjetnosti do prikaza, kritika i dopuna tuđih istraživanja. Tu su zatim prilozi jednog historičara umjetnosti hrvatskoj povijesti i zapažanja iskusnog konzervatora o problemima i principima čuvanja spomenika. Najbrojniji i najznačajniji su njegovi prilozi interpretaciji pojedinih spomenika, grupa spomenika i likovne baštine čitavih regija u Hrvatskoj, naročito srednjovjekovnog i renesansnog razdoblja.“ Doista, nema gotovo nijedne važnije teorijske ili empirijske teme koja se tiče povijesti hrvatske umjetničke baštine o kojoj se danas retrospektivno može govoriti, a da se ne spomene doprinos Ljube Karamana.

Karamanovo tumačenje umjetničkog stvaralaštva granične, provincijske i periferijske sredine zapaženo je u međunarodnim krugovima stručnjaka, od Jana Białostockog do Uda Kultermanna, Thomasa Da Coste Kaufmanna, Jána Bakoša. U novijim se osvrtima ukazuje i na mjerodavni Karamanov doprinos „nacionalnom kulturnom diskursu“ u vremenu raspada Habsburške Monarhije i nakon njega (Katharina Scherke). U domaćim stručnim krugovima rado se ističu Karamanove znanstvene vrline, povezane s njegovim obrazovanjem u Beču: racionalnost, egzaktnost, kritička rigoroznost, empirijska usredotočenost i korektno argumentiranje.

Majstor prvih sinteza

Karamanov moderni pristup pisanju kulturne povijesti odlikovalo je zaziranje od ideoloških predrasuda i ograničenja u interpretaciji građe, naravno, u skladu s okolnostima vremena i prilika u kojima je djelovao. Mnogima se nije sviđala njegova kritika metoda i postupaka površnog diletantizma u tumačenju kulturne povijesti, kojima su najčešće baratali pobornici dogmatskih teza i uvjerenja. S druge strane, Karamanu je bilo itekako stalo do razumijevanja i valorizacije „domaće“, regionalne i nacionalne sastavnice u povijesti umjetničkog stvaralaštva Hrvatske. O tome najbolje svjedoči nekoliko njegovih sinteznih pregleda povijesti umjetničke baštine Dalmacije. Naposljetku, to je njegovo nastojanje okrunjeno teorijskom raspravom o djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963).

Ne bez razloga Radovan Ivančević Karamana je nazvao „majstorom prvih sinteza“, odnosno „tvorcem srednjovjekovne i renesansne hrvatske likovne umjetnosti“. Premda je posljednja tvrdnja pretjerana, ipak nema dvojbe da je Karaman upravo objavljivanjem brojnih „sinteznih“ povijesnih pregleda umjetničku baštinu hrvatskih krajeva, osobito Dalmacije, približio širim krugovima čitalaca, ponajprije onih u državama u kojima je živio i djelovao. Neki su njegovi pregledi na francuskom i njemačkom jeziku bili namijenjeni i međunarodnoj publici.

Jerolim Miše, portret Ljube Karamana, 1942.

Već od sredine dvadesetih godina prošloga stoljeća Karaman je bio vrlo blizak Matici hrvatskoj, kod koje je objavio nekoliko svojih kulturnopovijesnih pregleda, studija i eseja. Matica je koncem dvadesetih godina, posebice kad joj je na čelo stao agilni Filip Lukas (1928), planirala objaviti jedan opći i jedan nacionalni pregled povijesti umjetnosti. Njihovu su pripremu imali preuzeti vodeći domaći stručnjaci, među kojima je bio i Karaman. Lukas se obratio splitskom povjesničaru umjetnosti pismom od 14. prosinca 1928. s prijedlogom suradnje na ostvarivanju toga plana.

Karaman mu nekoliko dana poslije odgovara: „Raduje me da je Matica odlučila izdati na našem jeziku pregledni prikaz historije umjetnosti … Mišljenja sam da je u našim prilikama zgodnije da se prevede dobro strano djelo, ali uz uvjet da i taj prijevod svakako učini stručnjak i da kao dodatak tekstu, ili bolje, kao dodatak pojedinim poglavljima, unese u knjigu također umjetnost naših krajeva i ostalih slavenskih zemalja.“ U odgovoru Lukasu Karaman napominje: „Vrlo dobra je Matičina namisao da izda djelo o umjetnosti u Dalmaciji. … Meni odavno lebdi pred očima namisao o sintetičkom prikazu dalmatinske umjetnosti, ali kraj velikog broja još neistraženih problema i pitanja dalmatinske srednjovjekovne umjetnosti teško ću uspjeti da sastavim takvo djelo kakvo ja želim i zamišljam prije dugog niza članaka i študija. Ali našoj javnosti treba prikazati čim prije spomenike Dalmacije. Bit će najbolje da Matica povjeri nekome da priredi djelo o umjetnosti Dalmacije na temelju literature koja postoji. Sami spomenici prikazani u svojemu historijskom, kulturno-historijskom i nacionalnom značenju i bez samostalne preradbe čisto historijsko-umjetničkih momenata zaslužuju da čim prije dođu pred našu publiku…“

Lukas nije bez razloga baš Karamana poticao da se uhvati u koštac s pisanjem općeg pregleda povijesti umjetnosti u Dalmaciji. Naime, Karaman je 1925. napisao opsežniji članak pod naslovom Kulturni spomenici na našem Jadranu, koji je objavljen u Almanahu Jadranska straža u Beogradu. Istodobno, Karaman je za drugi svezak takozvanog milenijskog zbornika, što ga je Matica hrvatska kanila izdati u povodu proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, priredio pregled umjetničkih spomenika Dalmacije u doba mletačke vladavine. Kako se objava Matičina drugog ili umjetničkog sveska oduljila, Karaman je tekst preradio u knjigu Umjetnost u Dalmaciji: XV. i XVI. vijek, koju je Matica objavila 1933. Ta vrijedna knjiga prvi je moderni prikaz jednog važnog odsječka povijesti umjetnosti u Hrvatskoj. Ona je zaista istinsko sintezno djelo proizašlo iz metodološke podloge empirijskog pristupa spomeničkoj građi i primjerene joj kulturnopovijesne interpretacije. Taj Karamanov pregled jedan je od miljokaza hrvatske povijesti umjetnosti, djelo koje još i danas plijeni jasnoćom sažetog prikaza, iza koje stoji osobno iskustvo na terenu i široko povijesno znanje autora.

U međuvremenu Karaman je po narudžbi jugoslavenskoga P.E.N. kluba 1933. napisao i sažeti pregled političke i kulturne povijesti Dalmacije, objavljen na francuskom pod naslovom La Dalmatie à travers les âges. Son histoire e ses monuments. Jugoslavenski P.E.N. klub brošuru je darovao članovima međunarodnog P.E.N. kongresa, održana te godine u Dubrovniku. Tekst toga pregleda kratki je vodič kroz prošlost Dalmacije, s konciznim osvrtima na pojedine važnije spomenike umjetničke baštine, poput Dioklecijanove palače i katedrala u dalmatinskim gradovima. Posebnu pažnju autor je posvetio opusima istaknutih umjetnika, poput Andrije Buvine, Majstora Radovana, Jurja Dalmatinca, Andrije Alešija, Bartolomea Michelozza i Nikole Firentinca.

U kontekstu tadašnjih talijanskih aspiracija ta je publikacija imala jasnu propagandnu svrhu. Isticanjem važnosti hrvatskog i slavenskog doprinosa dalmatinskoj kulturnoj povijesti, koji su tadašnji talijanski pisci sustavno potiskivali ili negirali, pred međunarodnom se publikom povijest Dalmacije predstavila u nacionalnom duhu. Neizbježna propagandna crta nazire se u završnim rečenicama knjige, u kojima pisac ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom u okvirima Jugoslavije, na temelju političke suradnje Hrvata i Srba, apostrofira kao zalog budućem prosperitetu pokrajine. Ta ista brošura ponovno je objavljena u Zagrebu 1944. u Nakladi Europa, u čijem su nakladničkom programu bila više-manje propagandna NDH izdanja knjiga i časopisa na stranim jezicima.

Ustaškoj promidžbi novo je izdanje Karamanove knjige trebalo poslužiti kao izvor povijesnih informacija o hrvatskoj Dalmaciji za međunarodnu publiku nakon pada Italije, dojučerašnje saveznice NDH. Autor je iskoristio priliku da u novom izdanju ispravi neke pogreške, no pritom je uklonio i sve natruhe projugoslavenske propagande, zamijenivši ih motivima usklađenim s novom situacijom na političkom planu. Najveće su izmjene u završnici teksta i odlomcima u kojima se hvalilo ujedinjenje Dalmacije s Jugoslavijom. Umjesto toga, sada se zaziva ujedinjenje Dalmacije s ostalim hrvatskim pokrajinama, jer „stotine ubijenih, tisuće zatočenih, deseci tisuća interniranih tijekom dvogodišnje talijanske okupacije (1941–1943) dokaz su da Dalmatinci jesu i da pod svaku cijenu žele ostati Hrvati“. Upadljiva natruha političke propagande u inače trijezno pisanu povijesnom pregledu ilustrativna je u sklopu razumijevanja odnosa autora i tekuće političke situacije. Dijelom ona je zacijelo odraz emotivne angažiranosti pisca, koji se pred Talijanima iz rodnoga Splita morao skloniti u Zagreb, no patetična retorika, koja inače nije bila svojstvena Karamanu, ukazuje i na utjecaj propagandnog sustava tadašnje politike.

Apoteoza starohrvatske umjetnosti

Nakon preseljenja iz Splita u Zagreb 1941, kad je Dalmacija potpala pod fašističku Italiju, Karaman je odsječen od svoje istraživačke baze. Njegove spisateljske aktivnosti usmjerene su prije svega onomu što bismo danas nazvali popularizacijom znanosti. Tematsko težište sada je premješteno na „starohrvatsku umjetnost“ koja je u to doba doživjela pravu konjunkturu u naslovima njegovih članaka i sinteznih panorama. Tematika starohrvatske umjetnosti kao kulturnopovijesnog svjedočanstva ranosrednjovjekovne hrvatske državnosti između 800. i 1100. odgovarala je propagandnim odnosno kulturno-identitetskim potrebama NDH. Tom nacionalnom i političkom programu Karaman je pridonio mnogim svojim radovima. Među njima takva je karaktera knjižica Živa starina. Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, objavljena u Zagrebu 1943. U njoj je s pomoću spomenika umjetničke baštine ocrtana hrvatska povijest ranoga srednjega vijeka sa zaključcima koji imaju karakter nacionalno-povijesnog manifesta.

U njoj se, primjerice, ističe Karamanova ključna i višekratno ponovljena teza o srednjovjekovnoj simbiozi slavenstva i romanstva u kojoj je hrvatski etnički element nadvladao romanski: „Simbioza slavenske krvi sa zapadnjačkom, latinskom civilizacijom najznačajnija je crta prošlosti istočne obale Jadrana.“ U studiji o vratnicama i drvenoj korskoj klupi splitske katedrale (1942) Karaman slikovito piše kako u 13. stoljeću „hrvatske seljačke mase iz okolice“ ulaze u gradove Split i Trogir, kojih je pučanstvo do tada bilo pretežno romansko po rodu i jeziku: „Odlučno ali uzaludno se Romani otimlju bujici Hrvata…“ Umjetnici hrvatskoga podrijetla, poput Andrije Buvine i Majstora Radovana, ubrzo, već početkom 13. stoljeća, ulaze u prostor umjetničkog stvaralaštva, iznoseći pred oči svijeta kreativnu snagu domaće sredine. Tako je teza o etničkoj simbiozi s postupnom prevlašću hrvatske nad latinskom sastavnicom bila pogodna ne samo za tumačenje „razvoja“ umjetnosti na istočnom Jadranu nego je služila i kao važan kulturnopovijesni argument u isticanju legitimnih državnih prava modernih Hrvata na teritorij Dalmacije.

Već 1942. Karamanu se pružila prilika da sa starohrvatskom umjetnošću upozna i čitateljstvo na području Trećeg Reicha. Berlinski nakladnik Florian Kupferberg naručio je od njega 1942. pregled starohrvatske umjetnosti, koji je trebao izaći u novopokrenutoj seriji posvećenoj povijesti umjetnosti jugoistoka Europe. Urednik serije bio je ugledni njemački povjesničar ranokršćanske umjetnosti Friedrich Gerke, tada direktor Seminara za kršćansku arheologiju i kršćansku umjetnost na berlinskom sveučilištu. U pismu autoru izdavač ukratko naznačuje kakav tip pregleda odnosno monografije očekuje. On želi knjigu namijenjenu širem krugu obrazovanih čitalaca u Rei­chu, dostupnu i onima koji nemaju posebno prethodno obrazovanje, ali da pritom ipak ne bude „popularna“. U pismu je istaknuto očekivanje da se prikazana djela i povijesni razvoj umjetnosti poimaju i tumače kao izraz duha naroda i zemlje, dakle u okvirima ideologije Blut-und-Boden.

Karamanova je monografija trebala imati 81 ilustraciju i dvije stranice s tlocrtima starohrvatskih crkava. Prijevod rukopisa poslan je u Berlin u veljači 1943. s dodatnih sedam ilustracija. Na slogu se radilo tijekom 1944, no Kupferberg Verlag stradao je u bombardiranju Berlina koncem 1944, a s njim je propao i slog Karamanove knjige. Sačuvan je, međutim, hrvatski rukopis njegova teksta od 30 gusto tipkanih stranica u Arhivu Karaman na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Pregled počinje s dolaskom Hrvata na jug, a završava kratkim osvrtom na osnutak Zagrebačke biskupije 1094. godine. Svoju omiljenu temu Karaman je njemačkim čitaocima nastojao približiti u bitnim crtama izbjegavajući što je više mogao začin rasne ideologije.

Nakon preseljenja iz Splita u Zagreb 1941. Karaman je nastavio raditi u Hrvatskom državnom konzervatorskom zavodu. U intelektualnim i političkim krugovima NDH uživao je veliki ugled, o čemu svjedoči odluka poglavnika Ante Pavelića od 5. kolovoza 1941. da ga uvrsti među prvih deset akademika novoutemeljene Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kojoj je bio i književnim tajnikom. Godine 1943. Karaman je postao članom viteškoga reda i velikoga vijeća Braće hrvatskoga zmaja pod imenom Zmaj Solinski. O njegovu ugledu svjedoči i odredba poglavnika od 17. ožujka 1943. o imenovanju za redovitog sveučilišnog profesora na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu pri katedri Povijest umjetnosti i kulture za predmet Povijest hrvatske umjetnosti. Istodobno povjereno mu je da i dalje obavlja dužnost konzervatora.

Izd. Edition Europa, Zagreb, 1944.

Međutim, u dopisu Ministarstvu narodne prosvjete od 1. travnja 1943. Karaman se „najtoplije zahvaljuje“ na iskazanoj počasti i povjerenju. Ispričava se što dužnost sveučilišnog profesora ne može prihvatiti zbog zdravstvenih razloga (kronični laringitis), ali i zbog obaveza u konzervatorskoj službi. Njegovo odbijanje nije naišlo na dobar prijem. Samo sedam dana poslije odlukom poglavnika umirovljen je s pravom na mirovinu koja mu „prema godinama službe pripada“. Međutim, početkom 1945. poglavnik ga je odlikovao Redom za zasluge I. stupnja sa zviezdom. U odluci stoji: „za osobite zasluge oko izkapanja, proučavanja i čuvanja hrvatskih poviestnih i umjetničkih spomenika“.

O djelovanju domaće sredine

Nakon završetka rata Karaman je na tri tjedna, od 25. lipnja do 14. srpnja 1945, interniran u partizanskom logoru Kanal, što sigurno nije bilo ugodno iskustvo. Njegov životni put ratnih godina mogao bi se sažeti u rečenici: od Talijana je morao pobjeći, ustaše su ga izabrale za akademika, umirovile pa odlikovale, partizani su ga stavili u logor, da bi se nakon toga ponovo vratio na posao konzervatora. Naposljetku je 1965. postao članom obnovljene JAZU i dobio životnu nagradu „za naučni rad“. U godinama tijekom i nakon završetka rata marljivo je radio na spomeničkoj građi kontinentalne Hrvatske. Godine 1948. izašao je prvi, a 1950. drugi dio njegova opširnog pregleda O umjetnosti srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Slavoniji.

Izd. Društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb, 1963.

Dijelove spomenutog rukopisa za Matičin zbornik s početka tridesetih godina, koji nikad nije objavljen u izvornom obliku, autor je preradio u opširniji Pregled umjetnosti u Dalmaciji, objavljen kod Matice hrvatske 1952, no ni njega nije još smatrao pravom znanstvenom sintezom. Objašnjavajući značajke svoga prikaza u odnosu prema drugima, Karaman ističe da je u prvom redu polagao važnost na to da utvrdi „kako su strani utjecaji dolazili do naših krajeva, kako ih je primala i kako je na njih reagirala naša sredina; za pravilno shvaćanje dalmatinske umjetnosti bitno je, naime, uočiti, kako je na razvoj umjetnosti djelovala dalmatinska provincijska, granična i periferijska sredina.“ Tu autor uvodi u optjecaj svoj ključni pojmovni trolist s pomoću kojeg će pokušati objasniti glavne značajke hrvatske umjetnosti uopće.

Ljubo Karaman kao mladi konzervator u Splitu

Obuhvaćajući spomeničku građu čitave Hrvatske Karaman je u svojoj posljednjoj i najpoznatijoj knjizi O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva, objavljenoj 1963. u izdanju Društva povjesničara umjetnosti, konačno, na razini komparativnog teorijskog promišljanja, izložio cjelovit epistemološki sustav za tumačenje umjetničke prošlosti Hrvatske. Umjesto prema uobičajenom načelu kronološke linearnosti „stilskog razvoja“, građa je razvrstana i povezana u multitemporalni raster prema koordinatama kulturnoga transfera između određenih umjetničkih centara i područja njihove radijacije. Na taj način formiraju se paradigmatske zone granične, provincijske i periferijske sredine u kojima do izražaja dolazi karakter i očituju se zadanosti umjetničkog htijenja određenog kulturnopovijesnog trenutka. Teorijska okosnica posljednje Karamanove sinteze temelji se, dakle, na postulatu neizbježne ovisnosti lokalne sredine o centrima umjetničke proizvodnje izvan nje, ali i na mogućnostima njezine stvaralačke emancipacije u odgovarajućim okolnostima koje, zahvaljujući dovoljno velikoj distanci od središta kulturnih zona, pogoduju slobodi umjetnosti. Bez obzira na moguće slabosti, svojstvene svakoj pojmovnoj generalizaciji, bez obzira i na upitnu održivost same teorijske konstrukcije, u toj knjizi pisac brojnih pregleda lokalne povijesti umjetnosti napokon je uspio u svom davnom naumu, naime da „preradbom čisto historijsko-umjetničkih momenata“ stvori sintezno djelo univerzalnog karaktera.

Premda je pisao s težnjom da, koliko god je moguće, poštuje povijesnu objektivnost, misao vodilja prikazivanja baštine u nacionalnom, hrvatskom duhu stajala je u pozadini svih Karamanovih nastojanja. Ta je ideja nasljednica romantičarske ideologije nacionalnog posvajanja prostora i povijesnog vremena, pri čemu se povijest umjetnosti kao mlada kulturološka disciplina uključila u procese obilježavanja baštinskog teritorija i uspostave nacionalne kulturne samosvijesti. Karaman je na tom području, slijedeći liniju koju je zacrtao još Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću, dao važan doprinos. Osobito su njegovi sintezni pregledi većih odsječaka dalmatinske i hrvatske povijesti, kulture i umjetnosti, zanimljiva i nezaobilazna svjedočanstva vremena i spleta političkih okolnosti koje su određivale ne samo tumačenje prošlosti nego i autorovu osobnu egzistenciju.

Čuvanje znanosti od diktata političke ideologije u doba Karamanova intenzivna sudjelovanja u javnom životu nije bilo nimalo jednostavno, pa čak ni bezopasno. Stoga, pišući svoje studije i prve sintezne preglede povijesti dalmatinske i hrvatske umjetničke baštine, Karaman nije mogao izbjeći kritike pobornika ekstremnih mišljenja, ali ni davanje određenog obola očekivanjima političke propagande državnih tvorevina u kojima je kao istraživač i konzervator djelovao. Nastojeći razumjeti i protumačiti sastavnice koje su određivale povijesnu bit „domaće“ umjetnosti često je morao manevrirati između zahtjeva dogmatskog nacionalizma i ideološkog ekstremizma. Pritom je pazio da ne okalja načela znanstvene čestitosti, koja poput nevidljivih čuvara lebde nad tankom linijom što razdvaja nacionalno od nacionalističkog tumačenja prošlosti.