Jubilarno izdanje važnog filmskog festivala

I jubilarno 30. izdanje najstarijega hrvatskog filmskog festivala, koji je ratne 1992. utemeljen na inicijativu pokojnog Ive Škrabala, ljubiteljima domaće sedme umjetnosti i „onima koji će to tek postati” donio je mnogo vrlo uspjelih, pa i odličnih ostvarenja kratkog i srednjeg metra recentne produkcije, među kojima su neka već osvojila vrijedne nagrade u zemlji i svijetu. Iako Dani hrvatskog filma više ne uživaju ugled kakav su uživali nekad, osobito tijekom prvog desetljeća postojanja, oni kao križanac festivala i smotre svakim svojim izdanjem, čak i u aktualnim pandemijskim okolnostima, uspijevaju potvrditi svoju relevantnost.

Apsolutni je pobjednik ovogodišnjih Dana dokumentarac Jedna od nas scenarista i redatelja Đure Gavrana / Izvor Press Dani hrvatskog filma

Premda su u međuvremenu festivali usmjereni na segmentiranu produkciju ili njezin dio, poput ZagrebDoxa i Liburnia Film Festivala, na kojima se prikazuju i vrednuju (i) domaći dokumentarci, ili pak programa Kockice Zagrebačkoga filmskog festivala, na kojemu se vrednuje jednogodišnja produkcija kratkog igranog metra, te premda sam festival trajno pati od nedostatka jasnije i promišljenije koncepcije, što je povezano i s čestim promjenama organizatora i organizacijskih timova, Dani su i dalje svakako potrebni i imaju svoju svrhu. Jer gdje bi se inače dobila prilika za gledanje najuspjelijih ostvarenja jednogodišnje domaće igrane, dokumentarne, animirane i eksperimentalne produkcije, baš kao i namjenskih filmova i glazbenih spotova, objedinjenih u zajedničku kategoriju.

Apsolutni pobjednik ovogodišnjih Dana, ovjenčan ne samo Grand Prixom nego i Nagradom za najbolji dokumentarni film, Zlatnom uljanicom Glasa Koncila te Nagradom za etiku i ljudska prava, jest dokumentarac Jedna od nas scenarista i redatelja Đure Gavrana. Filmu koji se još prošle godine zakitio Posebnim priznanjem na ZagrebDoxu i nagradom Oktavijan HDFK-a za najbolji kratki i srednjometražni dokumentarac, te koji je ove godine na Liburniji osvojio Nagradu publike, žiri u kojem su bile redateljica Dana Budisavljević i glumica Ksenija Marinković te redatelj Ivan Salaj dodijelio je i Nagradu za najbolju montažu (Nina Velnić).

Uglavnom zasluženo, jer priča o proslavi godišnjice mature skupine nekadašnjih kolegica i kolega koji, uz jelo, piće i sitne međusobna podbadanja, komentiraju godinu prije putem maila primljenu obavijest jedne zajedničke kolegice o njezinu groznom seksualnom zlostavljanju od strane oca u tinejdžerskoj dobi, u mnogim je izvedbenim segmentima vrlo uspio film. Njezine kolege kao ni bilo tko drugi tijekom godina u kojima se zlostavljanje događalo o tome nisu imale pojma, a u vrijeme slanja mail već je dvije godine živjela na drugom kontinentu, kamo je pobjegla od oca i majke, koja je prema njezinim riječima otpočetka sve znala, ali je izabrala ignoriranje i pretvaranje da je sve u redu.

Najozbiljniji problem filma Jedna od nas leži u tome što je za dokumentarac odveć režiran, autor rabi previše kamera i kutova snimanja, a i previše se vremena, po prilici polovina, potroši na prikaz ozračja tijekom večere, na prisjećanja na prošlosti nazočnih i njihovih anegdota iz sadašnjih života, uz povremena umetanja tjeskobnih ispovjednih rečenica žrtve i nelagodno-bijesne komentare okupljenih. Ipak, negdje od polovine film se znatno popravlja, postaje fokusiran i sažet, jer se vrijeme više ne troši na sporedne i za samu priču nebitne stvari.

Skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, posljednjih godina predestinirani dobitnici Zlatnih arena, osvojili su Nagradu za najbolju glazbu u eksperimentalnom dokumentarcu Porvenir agilne i plodne vizualne umjetnice Renate Poljak, koji je osvojio i Nagradu za oblikovanje zvuka (Ivan Ivan). Autorica tematizira stoljetno otiskivanje ljudi iz Dalmacije na more, konkretno njihove odlaske u daleke druge zemlje u potragu za boljim životom, jer su ih odande tjerali ili ih još tjeraju peronospora, siromaštvo, glad, nezaposlenost i ratovi. Nagrada za najbolju režiju pripala je također dokumentarcu Čekaj me glumca Damira Markovine, autorovu debitantskom projektu s temom zbivanja i odnosa u vlastitoj obitelji, konkretno relacijom između svoje majke i bake.

Film prati dinamiku obiteljskih odnosa i njihovih promjena do kojih dolazi zbog bioloških razloga – 96-godišnja baka je dakako nekad bila funkcionalna majka redateljevoj majci, no sad kad je baka ostarjela i onemoćala, majka skrbeći se o njoj na određeni način funkcionalno preuzima nekadašnju ulogu bake, dok baka funkcionalno postaje njezina kći. Osnovni motiv u svemu je omogućavanje što dostojanstvenijeg posljednjeg razdoblja bakina života, čak i kad baka to ne želi, odnosno kad ne želi opterećivati ostale članove obitelji. Tu je i kontekst ratova iz 90-ih godina, koji su zapravo trajno razdvojili majku i kćer, a to dodatno obilježava i opterećuje njihov odnos. Čekaj me je zreo, senzibilan, emotivan i pametan film, koji Markovinu predstavlja i kao potetntna dokumentarista.