Jedinstveno umijeće totalnoga teatra

Festival svjetskog kazališta počeo je ove godine predstavom na otvorenom za koju nije bila potrebna ulaznica. Zainteresirani gledatelji okružili su glavni ulaz Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ispred kojega je veliko platno skrivalo pravu kazališnu čaroliju. Riječ je o neobičnom uprizorenju najpoznatijega romana američkog pisca Hermana Melvillea, Moby Dicku. Teatro dei Venti iz Modene poznato je po umjetničkom istraživanju u javnim prostorima, a u Moby Dicku pokazalo je kako predstave na ulici, poput onih u kazališnim dvoranama, mogu biti scenografski i izvedbeno vrlo kompleksne i grandiozne.

Teatro dei Venti iz Modene poznato je po umjetničkom istraživanju u javnim prostorima. U Moby Dicku pokazali su kako predstave na ulici, mogu biti kompleksne i grandiozne  / izvor Press HNK

Redatelj Stefano Tè izvukao je iz opsežnog romana 19. stoljeća glavne filozofske niti o destruktivnoj ljudskoj naravi koja, zbog žudnje za osvetom i moći, razara sve pod sobom, no ne uspijeva pobijediti prirodu i njezine zakonitosti. Dramaturg Giulio Sonno uvrstio je samo nekoliko ulomaka iz teksta – monolog mornara Ishmaela koji je, kao i u romanu, pripovjedač priče o kapetanu Ahabu i njegovoj opsesivnoj potrazi za bijelim kitom koji mu je odgrizao dio noge, par dijaloga između Ishmaela i Ahaba te nekoliko Ahabovih monologa.

Snimila Sandra Šimunović / Pixsell

Riječi, međutim, u ovoj izvedbi nisu toliko važne jer sedamnaestero izvrsnih plesača, akrobata i glazbenika tijelom, pokretom, zvucima i konstruktorskim umijećem prenose atmosferu i ideju djela. Predstava počinje veselom glazbom na koju izlaze izvođači koji u frenetičnom raspoloženju miču platno i na praznu pozornicu donose goleme bačve po kojima, kao po udaraljkaškim instrumentima, fantastično sviraju, uz pomoć trojice glazbenika na trubi, gitari, sintisajzeru i udaraljkama. Na taj način prikazano je okupljanje posade i priprema za daleku i dugu plovidbu.

U dojmljivoj koreografiji, s posudama punim vode, entuzijastično čiste pod budućeg broda, donose njegove dijelove od kojih, uz dinamične plesne i akrobatske sekvence, s lakoćom stvaraju golem brod s dvama jarbolima iskidanih jedara. Čarolija kazališta upravo je u stvaranju iluzije, poticanju naše mašte, a talijanski izvođači uspjeli su u tome da povjerujemo kako se svuda oko nas nalazi veliko plavetnilo po kojemu plovi vidljivo istrošen i od dugogodišnje plovidbe izmučen Ahabov brod. Njegovi su se mornari s veseljem prepustili riziku koji je neminovan u lovu na kitove što se, preneseno u kazališni jezik, pokazalo izvođački vrlo zahtjevnim akrobacijama, osobito na vrhu jarbola. Održavanjem ravnoteže na partnerovim leđima ili dlanovima, u akrobacijama u dvoje, dočarali su zajedništvo koje je među posadom vladalo na početku pustolovnog putovanja.

U pamćenju će mi osobito ostati četiri izvođača na štulama koji su neprestano padali na pod i s lakoćom se dizali na štule, hodajući često samo na jednoj visokoj nozi. Energičnim plesom sa štapovima, u ujednačenoj koreografiji, slikovito je prikazan lov na kitove, ali i prve trzavice među mornarima, sukobi i tučnjave. Pokretom se jasno dočarao i umor mornara, njihovo posustajanje, gubljenje snage i izdržljivosti, a s nestankom energije među posadom i brod se počeo raspadati. Njegovi su se dijelovi polako pretvarali u golemog kita i tu je transformaciju, koja se događala uz sporiju glazbu i ples, bilo uistinu impresivno gledati.

Vrlo je dojmljiva bila i pojava kita iznad svih nas, kada je glazbu zamijenila tišina, a pokret se zaustavio u moćnoj slici čovjekove sitnosti i nebitnosti pred velebnom snagom prirode. Moby Dick Teatra dei Venti krasna je kazališna slikovnica u kojoj se, iz prizora u prizor, nižu zanimljive slike. Posljednja od njih, vrlo simbolično, bez riječi i pokreta, odašilje snažnu poruku o prirodi i nama samima. U ovoj interpretaciji u prirodi nema zla – ono se krije jedino u ljudskim glavama i srcima, egoizmu i čovjekovoj želji da gospodari svima i svemu. Jedina je destruktivna sila na našem planetu čovjek. Predstavu možemo čitati i u vrlo aktualnom ekološkom ključu, posebice ako je promatramo u kontekstu zagađenja voda i mora te pomoru ribe.

Dojmljiv kraj poručuje i to da bismo trebali živjeti u skladu s prirodom, a ne u vječnom (apsurdnom i uzaludnom) dokazivanju naše superiornosti. Impresivnim sklapanjem broda od željezne konstrukcije te njezinom transformacijom u kita umjetnici pokazuju i onu bolju stranu čovjekove prirode – njegovu kreativnost i konstruktivnost u kojima bi svi trebali nalaziti snagu i životnu energiju. Uz mnoge poruke i značenja, predstava prije svega nudi jedinstveni vizualni doživljaj i užitak u vrsnom izvođačkom umijeću totalnoga teatra, koji nemamo baš često priliku gledati na našim ulicama i trgovima. Uz Zagrepčane, tu su priliku dobili i Puljani jer je predstava, nakon 19. festivala svjetskog kazališta, gostovala i na 27. međunarodnom kazališnom festivalu PUF-u.