Inauguracijski koncert

Na orebićkoj rivi, Trgu peljeških jedara, kako se lokalitet službeno poetično zove, između pristaništa trajekta za Korčulu i glavne ceste kroz gradić Orebić, smješten je podij na kojemu je 11. rujna priređen koncert za pamćenje. Ondje je nastupio vodeći svjetski tenor José Cura uz svoje gošće i Dubrovački simfonijski orkestar, a sve s porukom predstavljanja novog festivala koji je u nastanku.

Orebić dosad nismo povezivali s važnim glazbenim događajima, tim više što gradić podno kamenog brda Sv. Ilije na samoj špici poluotoka Pelješca nije mjesto gdje ćemo ostati, već tek pričekati trajekt i provjeriti što se događa na otoku preko puta. Pelješki je kanal zbog vjetra tijekom cijeloga ljeta iznimno privlačan za razna plovila na jedra. Ali s izgradnjom pelješkog mosta pristup se Pelješcu olakšava a društveni život regije intenzivira. Sve je krenulo od inicijative i ideje mlade njemačke teatrologinje, slavistice i muzikologinje te novinarke Sandre Milankov, koja od djetinjstva ljetuje u Orebiću i priželjkuje za taj svoj drugi dom nešto napraviti.

Umjetničkom voditelju novog festivala tenoru Joséu Curi pridružile su se riječka nacionalna prvakinja Kristina Kolar i mlada sopranistica Marija Jelić / Snimio Ivica TrojanoviĆ

Kao voditeljica operne agenture smještene u Wuppertalu s fokusom na Balkan željela je povezati svoje svjetove i dala je ideju za Ljetni festival grada kapetana kojoj bi umjetnički ravnatelj bio José Cura. Ostalo je povijest kojoj smo svjedočili te vjetrovite orebićke večeri, gdje ni korona ni jak vjetar nisu omeli publiku da se okupi u velikom broju oko podija, ni glazbenike da stignu tamo s različitih strana svijeta i izvedu sve do kraja planirani program iz razbarušenih nota.

Ali nije Cura sam bio zvijezda večeri, podij je dijelio s dvjema kolegicama iz svijeta opere. Ne slučajno s riječkom nacionalnom prvakinjom Kristinom Kolar, jer je njegova prva veza s Hrvatskom bila grad Rijeka, gdje je 2007. radio režiju i scenografiju za Leoncavallovu jednočinku Pagliacci, čime je upotpunio dotadašnju karijeru solista i dirigenta. On je i više od toga, i skladatelj, kostimograf i fotograf, uglavnom, čega god da se primi radi to zdušno i s iznimnim talentom. Svestrani umjetnik posljednjih je godina traženi pedagog, gostujući je profesor na Kraljevskoj akademiji u Londonu, zato podupire mlade, a na ovom programu to su bile još i srpska lirska sopranistica Marija Jelić te češka gitaristica Barbora Kubíková, koja je uz njega i orkestar izvodila argentinski repertoar. Kao dirigent, dirigentsku je poziciju dijelio s još jednom damom – bila je to poznata urednica u glazbenim emisijama HTV-a, diplomirana dirigentica Marija Ramljak.

Kako je i sam u uvodnoj riječi publici napomenuo, Cura se na prvu orebićkoj publici s kojom ima dugoročne planove želio predstaviti repertoarom svoje domovine Argentine, te je za orkestar priredio i uz maestru Ramljak za dirigentskim pultom izveo niz solo pjesama argentinskih skladatelja 20. stoljeća napisanih na vrijedne stihove poznatih argentinskih pjesnika. Bile su to na ovim prostorima još neizvedene skladbe Carlosa Guastavina i Alberta Ginastere na poeziju Pabla Nerude i ostalih, vrlo poetične i osebujne neoromantične pjesme u kojima je uz orkestar svoju muzikalnost iskazala Barbora Kubíková.

Umjesto najavljenoga vlastitog koncerta za gitaru Concierto para un resurgir Cura ju je pred publikom neočekivano zamolio da izvede neku solo točku, a umjetnica se odlučila za atraktivni Tango en skai nedavno preminula francuskog skladatelja Ronalda Dyensa, pisan na ritmičkom obrascu za Argentinu tipična plesa. Bio je to prijelaz na drugi dio programa, kada se Cura više predstavio u dirigentskoj ulozi, dirigirajući poznati Intermezzo iz Mascagnijeve opere Cavalleria rusticana, zatim središnju ariju iz Puccinijeve Tosce (sjajna vokalnost velikog soprana Kristine Kolar), kao i ariju Leonore iz Verdijeve Moći sudbine (u kojoj je glasovnu moć iskazala i mlada nada srpske opere Marija Jelić).

Maestra Ramljak vraćala se pred dobro uvježban Dubrovački simfonijski orkestar, kad se maestro Cura opet vraćao pjevačkoj ulozi (arija Cavaradossija iz Tosce) ili kad je na pultu bilo djelo hrvatskih skladatelja (Hatzeova Serenada i Tijardovićeva arija Male Floramye), kao i u velebnoj završnici; dodatku programu. Bila je to, naravno, napitnica iz Verdijeve opere La traviata u kojoj su se svi glasovi isprepleli i uz zrikavce, vjetar i vatromet nad morem označili da je u kulturno-društvenom smislu ovo bila prijelomna večer za Orebić, kao i za slušatelje i gledatelje HRT-ovih programa, koji će zasigurno idućih godina tamo pohrliti na novi festival.