Dark pop, gypsy jazz i novi val

Billie Eilish,
Happier Than Ever

Bez obzira na svu adolescentsku zaigranost i (psiho)analitičku ironiju, glazba Billie Eilish uvijek izaziva nelagodu – ali ne i odbojnost. Prigušeno jezovit ugođaj, negdje između ružnog sna i lažno blještave jave, usporediv s napetim iščekivanjem završne scene u dobrom filmu strave, savršeno je funkcionirao na posve prikladno naslovljenu prvijencu When We All Fall Asleep, Where Do We Go? Nakon tog svjetski uspješna bestselera devetnaestogodišnja kalifornijska autorica po prirodi stvari gurnuta je dublje u vrtlog globalnih pop-zbivanja. A u epicentru slave, na poziciji izvan okvira „običnog, svakodnevnog života“, nikomu nikada nije bilo lako.

Izd. Darkroom / Interscope, 2021. / Izvor Universal Music

Stoga je njezin drugi album Happier Than Ever u dobroj mjeri nadahnut posljedicama iznenadnog uspjeha. Tu procjenu treba uzeti sa zadrškom, jer je u većinu skladbi utkana neka krajnje intimna, autorefleksivna priča s podlogom u neuzvraćenoj ljubavi, ili žudnji i emotivnoj nesigurnosti, ili pak u seksu kao poluzi moći. Njezini vokali tipično su suzdržani i rijetko izlaze izvan već poznatih polušaputavih koordinata.

Surađujući s četiri godine starijim bratom Finneasom O’Connellom, Billie Eilish profilirala se kao jedna od najoriginalnijih suvremenih autorica i skepticima dokazala da uspjeh debija nije bio slučajan. Happier Than Ever ne sadrži tako zarazne melodije, ali glazba, teško je ne primijetiti, sada zvuči suptilnije. Bila riječ o pop-melodijama koje se uvijaju oko hipnotičkih hip-hop-beatova, tjeskobnim trip-hop-pasažima ili pak o sjetnim akustičnim oazama (impresivna Your Power), Billie i Finneas ostavljaju podjednako uvjerljiv dojam. Zapravo, snaga albuma djelomično i izvire iz stilskih kontrasta, iz otvoreno eklektičnih postupaka koji su u finišu naslovne skladbe priču odvukli na polje indie-rock-grmljavine, a u pjesmi Billie Bossa Nova do ruba jazza (i bossa nove, dakako). Aranžmani su redovito oskudni i gotovo asketski, što omogućuje njezinu vokalu da u prvom planu odradi bitan dio posla.

Billie Eilish još je u početnom razdoblju, kad je teško predvidjeti što donosi budućnost. No već su dva dosadašnja albuma, uz vrlo dobar EP Don’t Smile At Me (2017), dovoljna za zaključak da je riječ o nesvakidašnjem talentu.

Damir Kukuruzović Django Group, Smile

Nažalost, sisački gitaristički majstor Damir Kukuruzović nije dočekao objavljivanje onoga što će se pokazati njegovim posljednjim albumom. U trenutku kad je prošloga prosinca glazbenik izgubio bitku s koronavirusom, zbirka izvedbi objedinjena naslovom Smile već je bila dovršena.

Izd. Menart, 2021.

Posebno je dojmljiva naslovna tema – elegična interpretacija skladbe Charlieja Chaplina, iz filma Moderna vremena. Naravno, Kukuruzović i suradnici izvornik su preveli na jezik koji najbolje poznaju, na jezik gypsy swinga odnosno gypsy jazza, kako god opisali estetiku što su je belgijski gitarist romskoga podrijetla Django Reinhardt te violinist Stephane Grappelli gradili 30-ih godina prošloga stoljeća. Uz pomoć svoje postave (Django Group), Damir je profesionalnu karijeru posvetio održavanju te tradicije, nastupajući s glazbenicima koji su razmišljali u sličnim žanrovskim okvirima; Smile je trebao biti kreativna kulminacija svega što je učinio.

On to uistinu jest. Od prvih taktova Them There Eyes do Ellingtonove Take The ‘A’ Train i nostalgičnog standarda D(j)evojko mala, album je ispunjen lepršavim i nadahnutim muziciranjem. U organski koncipiranu zvučnu sliku u jednakoj su mjeri utkane tehnika i emocija. Tomu su pridonijeli i ostali uključeni glazbenici, redom vrsni instrumentalisti predvođeni violinistom, aranžerom i producentom Brunom Urlićem. „U jazzu nema prevare, sam si s gitarom i vlastitom vještinom“, citira preminuloga glazbenika prijatelj, slavni košarkaš Zoran Čutura, autor prigodnoga teksta u knjižici CD-a. Kad je Kukuruzović u pitanju, sadržajniju i prikladniju rečenicu teško je i zamisliti.

Riječki novi val – reizdanje

Zagrebačka rock-scena potkraj sedamdesetih imala je Azru, Film, Haustor i rano Prljavo kazalište. Imala je poletni novovalni pop i inovativni art-rock, koji su se izvodili u najboljim klubovima i sportskim dvoranama, od Kulušića i Lapidarija do Studentskog centra i Doma sportova.

Za to vrijeme, u industrijskoj Rijeci, daleko od zagrebačke šminke, svirao se autentični socijalistički punk-rock. O tome najslikovitije svjedoči sadržaj opširnog, visokokaloričnog CD-boxa Riječki novi val – antologija. Budući da je premijerno predstavljena još 2008, riječ je o reizdanju istoimene (i odavno nedostupne) kutije koja iscrtava okvire lokalne punk-rock i (post)novovalne scene od konca 1970-ih, odnosno prvih aktivnosti Parafa, pa sve do kraja idućega desetljeća, kad su Laufer i Let 3 najavili novu eru riječke underground kulture – one koja će još jednom procvasti devedesetih i poslije.

Ako je doista u pitanju posebni, riječki senzibilitet i estetika, mogu li se oni svesti na neki zajednički nazivnik? Preslušavanje retrospektivnog projekta Riječki novi val ne daje precizan odgovor, prije svega zato što je riječ o obilju arhivske građe – o trideset i pet izvođača predstavljenih u sedamdeset snimaka, pretežno iz osamdesetih godina, kad su popkulturni pomaci bili zgusnutiji nego danas. To je, naravno, rezultiralo češćim izmjenama mikrostilova i podžanrova, što se itekako prepoznaje u ovoj retrospektivi.

Izd. Dallas Records, 2021.

Prve snimke Parafa i Termita nastale su 1978. i 1979, a zabilježene su – ne slučajno – u ljubljanskim tonskim studijima ili pak na agilnom Radio Študentu. Brutalan napad na urbanu malograđanštinu u pjesmi Rijeka – obradi njujorškog punk-klasika Chinese Rocks Richarda Hella uz adaptirane stihove Valtera Kocijančića – izveden je uz primjerenu količinu gitarističke buke. Sličnom energijom protkani su i drugi gradski klasici onoga doba, primjerice Mama, s razlogom se brineš, ili pak Vjeran pas, koji će Damir Martinović poslije odnijeti u postavu Leta 3.

No već koju godinu poslije, pod utjecajem globalnih strujanja iz Velike Britanije, gitare tonu u drugi plan, a riječki zvuk dobiva nove dimenzije: stilizirano leden gothic rock dominirat će drugom fazom Parafa, dok su Marina Perazić i Davor Tolja, udruženi u synth-pop-tandemu Denis & Denis, postigli najdublji prodor u mainstream. Riječki novi val otvarao je nova, dotad prešutno zabranjena područja, pa će se opatijska postava Cacadou Look afirmirati kao jedna od prvih uspješnih ženskih postava na sceni. Ova CD-box-retrospektiva ostaje autentičan soundtrack evolucije jedne specifične scene. Lokalne, ali utjecajne.