Čuvanje kajkavskog teatra

Na kraju protekle sezone, 2020/21, HNK u Varaždinu iznio je dvije žanrovski vrlo slične premijere u kratkom vremenu. Po datumu premijere, prva od njih je Hamlet v hudom saftu, kajkavizacija teksta popularnoga talijanskog komediografa Alda Nicolaja, u režiji Dubravka Torjanca, izvedena u dvorištu Galerije umjetnina smještene u palači Sermage, dok je druga, Matijaš Grabancijaš Dijak, poznato djelo Tituša Brezovačkog, u režiji Krešimira Dolenčića, nakon prvotnih planova, prema kojima je trebala biti izvedena ispred vile Bedeković, ipak premijerno izvedena na Velikoj sceni, tik pred njezino potpuno zatvaranje tijekom ljeta u svrhu dovršetka radova na obnovi. Dvije predstave mnogošto povezuje, ne samo izvedba u istom teatru u bliskom vremenu.

Predstave su svrnule pozornost na dvije mlade glumice: Tenu-Antoniju Torjanac (Inga u Hamletu) i Deu Presečki (Matijaš), od kojih se može očekivati još zanimljivih uloga / Snimila Monika Rusak

Prvo, žanrovsko određenje. Varaždinsko, u najnovije vrijeme i nacionalno, kazalište, ima dugu tradiciju izvođenja predstava na kajkavskom, među kojima su uvijek dominirale komedije. Zastupljene su jednako kajkavizacije, preradbe tekstova pisanih bilo na hrvatskom standardu bilo na nekom od stranih jezika (oko kajkavizacija su, u naponu svoje aktivnosti, bili posebno zauzeti, umjetnici Tomislav Lipljin i Vladimir Gerić), kao i tekstovi izvorno napisani na kajkavskom. Hamlet v hudom saftu kajkavizacija je (autorica joj je Vesna Kosec-Torjanac) teksta izvorno napisana na talijanskom (prema, koliko je poznato, neobjavljenu prijevodu Tonka Maroevića), dok je kod Matijaša, dakako, riječ o izvornom tekstu na kajkavskom. I jedna i druga varijanta kod varaždinske publike imaju uspjeha te je, u smislu jezika, izbor pogođen. Međutim, pitanje stavljanja na repertoar dva kajkavska djela, još k tome obje komedije, ostaje dvojbeno.

Kazalište tako svjedoči jednu od svojih programskih odrednica, a to je čuvanje kajkavskog teatra, i novog i baštinskog, no postavlja se pitanje ima li u Varaždinu publike za dva vrlo slična djela u tako kratku slijedu, ili se ipak može konstatirati da je riječ o hiperprodukciji, čime kazalište samo sebi konkurira.

Snimio Siniša Sović

Drugo, odnos prema ambijentu. Prva predstava, Hamlet v hudom saftu, izvedena je, kako je bilo i planirano, u ambijentu dvorišta Galerije umjetnina. Taj je prostor kazališno već prepoznat, ponajprije s predstavom Vsakovič, koja je 1996, kao kajkavizacija antologijskog djela Huga von Hofmannsthala, izvedena u režiji Georgija Para. Odnos prema ambijentu u Hamletu v hudom saftu pokazao se tek djelomično cjelovitim u smislu prožimanja prostora i izvedbe, koja postaje bitno drukčija ili čak nemoguća bez odnosa s partikularnim, nekazališnim prostorom.

Hamlet v hudom saftu temelji se na poigravanju „visokim“ i „niskim“ u Shakespeareovoj drami, jer je središte pozornosti premješteno od vlastele u kuhinju Elsinora, gdje se nalazi pravo mjesto iz kojeg kuhar Krekar upravlja događajima i, uglavnom, tragikomično-karikaturalno impostiranim likovima velikaša, što, naravno, generira brojne komične trope i zaplete. Očiti potencijal koji je u tome pružao odnos otvorene galerije prvoga kata palače Sermage i kuhinje, postavljene na tratinu u dvorištu, gdje se nalazi i publika, tek je naznačen, dok se izvedba uglavnom odvija u prostoru kuhinje, signiranom brojnim kuhinjskim elementima (od toga i nekoliko peći na kojima se tijekom izvedbe zaista „krčkaju“ jela).

Matijaš Grabancijaš Dijak, navodno iz tehničkih razloga, nije izveden u ambijentalnom prostoru, već u klasičnoj crnoj kutiji pozornice. No scenografska rješenja, što ima višestruko opravdanje, koriste se pomalo spektakulariziranim sinkretizmom između evociranja srednjovjekovnih kazališnih spektakala, barokne grandioznosti i prosvjetiteljskog moraliziranja, što, uz koreografiju obilježenu bubnjevima, dobro evocira duh djela.

Treće, predstave su svrnule pozornost na dvije mlade glumice, od kojih se, nakon viđenog, može očekivati još zanimljivih uloga. U Hamletu v hudom saftu to je Tena-Antonija Torjanac kao Inga, kći kuhara i njegova pomoćnica, u čemu se pokazala kao vrlo vješta komičarka. U Matijašu Grabancijašu Dijaku naslovnu ulogu igra glumica Dea Presečki, koja je Matijaša ostvarila kao pomaknutog vražićka, intriganta koji je istovremeno smiješan i pomalo strašan. Ostvarenja spomenutih, ali i drugih mladih glumaca u objema predstavama: ponovno postavljaju pitanje pomlađivanja varaždinskog ansambla, koji je prosjekom godina sve stariji, a i relativno malen u apsolutnom broju.

Konačno, Hamlet v hudom saftu i Matijaš Grabancijaš Dijak, vjerojatno i nenamjerno, u kratkom su vremenu postavili neka od ključnih pitanja budućnosti varaždinske kazališne stvarnosti, od hiperprodukcije i žanrovskog usmjerenja, preko promišljanja izvedbenih prostora, do pomlađivanja ansambla.