Vijenac 719

Film

U povodu smrti legendarnoga francuskog glumca Jean-Paula Belmonda (9. travnja 1933–6. rujna 2021)

Adieu Bébel

Piše Josip Grozdanić

Nedavno preminuli Jean-Paul Belmondo nedvojbeno je jedna od najprepoznatljivijih, štoviše amblematskih osobnosti francuskog, europskog i svjetskog filma druge polovine 20. stoljeća. Nekadašnji boksač koji je u mečevima pobjeđivao nokautom, Nacionalni visoki konzervatorij dramske umjetnosti upisao je iz trećeg pokušaja, da bi zbog negativnih kritika svog glumačkog izričaja od studija odustao nakon četiri godine, razočaran profesorskim stavom da zbog svog „lica huligana“ nikad neće ostvariti uspjeh. Kako pogrešno! Jer zahvaljujući upravo i svom „huliganskom licu“, u kombinaciji sa sportom oblikovanom tjelesnom staturom te neodoljivim šarmom, za koji je velikim dijelom zaslužna kombinacija grubosti i ranjivosti, Bébel je već tijekom druge polovine 50-ih krenuo u osvajanje gledateljske naklonosti, najprije na „daskama koje život znače“, a potom i na filmu.

Nakon nastupa u nekoliko osrednjih komedija, u kojima je ostvario sporedne role, a koje su se poslije reklamirale upravo s njegovim likom na omotnicama VHS- i DVD-izdanja, Belmondo je prvu zapaženu sporednu rolu odigrao 1958. u uspjeloj drami Varalice Marcela Carnéa, da bi godinu poslije bio izvrstan u trileru Dvostruki obrtaj, trećem redateljskom projektu velikog Claudea Chabrola. Upravo će Chabrol, uz Françoisa Truffauta, biti nepotpisani izvorni suscenarist njegova prijelomna filma Do posljednjeg daha, antologijskoga Godardova prvijenca koji se drži manifestnim ostvarenjem novog vala, a u kojem je Belmondo savršeno utjelovio europsku inačicu arhetipskog profila buntovnika bez razloga. U liku mladog kriminalca Michela Poiccarda, glumac prema čijoj je fizionomiji i tjelesnoj pojavnosti glasoviti meštar devete umjetnosti Jean Giraud inicijalno kreirao svog najpoznatijeg junaka poručnika Blueberryja, definirao je većinu sastavnica svoga glumačkog habitusa.


Glumčeva popularnost nije jenjala tijekom pola stoljeća provedena pred kamerama / Izvor Wikipedija

Ponajviše temeljena na spoju plahosti i odlučnosti, nesigurnosti i energičnosti, ranjivosti i robusnosti, romantičnosti i nemilosrdnosti. No možda ponajprije na humoru kao obilježju svih (anti)junaka koje će tumačiti tijekom više od pola stoljeća duge karijere, na nerijetko dijelom i autoironiji kao, ako baš ne značaju, a ono konotaciji njegovih glumačkih kreacija, na prepoznatljivu mangupskom osmijehu koji će u kombinaciji sa spomenutom (auto)ironijom i huliganskim licem jednom sugerirati podsmijeh, drugi put nemoć, treći cinizam i notu likovanja uoči osvetničke likvidacije nekog pokvarenjaka, a četvrti tek rezignaciju u suočenju s neizbježnim tragičnim krajem.

I tragika naime, nerijetko spojena sa sviješću o neizbježnom vlastitom kobnom usudu, obilježje je velikog broja likova koje je tumačio, tragika koja je proizlazila ne samo iz objektivnih okolnosti njihova djelovanja nego i iz nemogućnosti nadilaženja vlastitih slabosti i ograničenja.

Mnogi (anti)junaci koje je Bébel tumačio ljudi su koji znaju ili barem osjećaju da idu ususret vlastitoj tragičnoj sudbini, no koji unatoč tomu ne mogu i zapravo ne žele skrenuti sa zacrtana puta. Takvi su ne samo Michel Poiccard u Do posljednjeg daha, Ferdinand Griffon u također iznimnu Godardovu Ludom Pierrotu nego i izdani bivši agent Josselin Beaumont u krimi-drami Profesionalac Georgesa Lautnera, ili pak vozač kamiona Rocco, narednik Pierre Augagneur i za ubojstvo pogrešno optužen François Leclerck, moralno ambivalentan protagonisti filmova 100 tisuća dolara na suncu, Pohlepni i Tijelo mog neprijatelja Henrija Verneuilea, na kojima je kao suscenarist surađivao Michel Audiard (Maigret postavlja zamku, Taksi za Tobruk).

I kad je glumio u (romantičnim) komedijama ili humornim (romantičnim) dramama kakve su Godardov film Žena je žena, Chabrolov Doktor Popaul i Lov na muškarca Édouarda Molinaroa, baš kao i u krimi-dramama poput Marginalca i Borsalina Jacquesa Derayja, ili pak u humornim akcijskim pustolovinama Čovjek iz Rija i Veličanstveni, koje je kao redatelj potpisao Phillippea de Broca, Belmondovi su likovi uvijek posjedovali notu autodestruktivnosti i fatalizma, obilježja protagonista novog vala koje je baštinio još iz suradnje s Godardom. S filmašem koji mu se pri prvom susretu nije sviđao jer nije vjerovao čovjeku koji je oči uvijek skrivao iza sunčanih naočala, a nakon suradnje s kojim se prometnuo u popularnog i traženog glumca. Njegova popularnost nije jenjala tijekom čitava pola stoljeća provedena pred kamerama, bez obzira u filmovima kojih žanrova nastupao i kakve likove tumačio, a to je ono što krasi samo najveće glumce. Repose en paix, monsieur Belmondo.

Vijenac 719

719 - 23. rujna 2021. | Arhiva

Klikni za povratak