Stazama Zlatarova zlata s Brankom

Hrvatska je povijest, ona velika „udžbenička“ kao i kulturna, umjetnička i napose književna iznjedrila mnoge velikane. Njihovi su uspjesi uvezani u mnoga djela publicistike, njihovi s fikcijom isprepleteni životi upleteni u lijepu književnost, o njihovu se radu organiziraju simpoziji, znanstveni skupovi, njima se u počast održavaju svečanosti, dani od posebnog značaja. Unatoč tomu, mnoga se djelovanja naposljetku ipak svedu na leksikonsku, enciklopedijsku ili biobibliografsku natuknicu, na život koji je neporecivo bio, ali ne dijeli mnogo veza sa sadašnjošću. Tako vrijedne ostavštine nerijetko završavaju u muzejima, spomen-sobama ili kakvim drugim prostorijama skučene kvadrature i kratka radnog vremena. Utoliko je važniji angažman što ga Jasmina Reis, voditeljica zbirke Kuće Šenoa i dopredsjednica udruge Svi naši Šenoe, provodi kako bi ostavština književnog velikana, jedinog čijim se (prez)imenom u povijesti hrvatske književnosti definira cijelo razdoblje, ostala sačuvana. Još važnije, živa u kolektivnoj memoriji grada.

Letak najave,  autor crteža je akademski slikar Dominik Vuković, a dizajner letka Ivan Reis

Njegov mu Zagreb to i duguje jer Šenoa, ističe Jasmina Reis, nije bio aktivan samo kao ugledan književnik, čovjek od pera, kritičar i glavni urednik ondašnjeg Vienca nego i kao gradski službenik, bilježnik, senator u čijem je djelokrugu bilo nekoliko ondašnjih gradskih odjela. Od posljedica bolesti što ju je, kao nagradu za službu, zaradio pomažući unesrećenima u velikom zagrebačkom potresu 1880. iduće je godine i preminuo, a o isprepletanju njegova činovničkog posla i književničkog zvanja svjedoči i Zlatarovo zlato, prvi hrvatski povijesni i prvi Šenoin roman uopće.

Romantično putovanje zagrebačkom poviješću

Vrijedno pregledavajući dokumente u gradskom je arhivu pronašao i spis o sporu između građana Gradeca i vlasnika Medvedgrada, Ambroza Gregorijanca, koji će po očevoj smrti preuzeti sin Stjepko. Zapisano je ondje i da je jednom zgodom nesretnik Stjepko kod Kamenitih vrata napao zlatara Petra Krupića, što je bilo dovoljno da u Šenoinoj mašti stvori zasade „romana iz zagrebačke povijesti“, a u osamnaest godina ispričanu priču prvi je put u nastavcima objavio u svojem Viencu, od kolovoza do prosinca 1871. Kako bi 150. godišnjica nastanka priče o zagrebačkim Romeu i Juliji bila dostojno obilježena, Jasmina Reis osmislila je vođenu turu zagrebačkim Gornjim gradom, nazvanu jednostavno Zlatarovo zlato kroz šetnju i priču.

Premda je scenarij za dvosatnu šetnju povijesti prepunim ulicama staroga dijela grada u potpunosti njezino autorsko djelo, priznaje da joj je kao inspiracija poslužila priča iz majčine mladosti. Ona je, naime, stigavši u Zagreb kao mlada učiteljica iz Slavonije o povijesti grada, ali i gradskim ulicama smještenima u njegovoj staroj jezgri, učila ponajprije iz Šenoinih djela. „I nije to bila samo moja mama, u životu sam susrela mnoge ljude koji su činili isto. Uostalom, i posljednje izdanje Zlatarovog zlata iz 2015. na marginama sadrži objašnjenja povijesnih ličnosti, događaja i mjesta radnje.“ Premda joj je, kao već prokušanoj scenaristici, Turistička zajednica grada Zagreba dodijelila status počasnog vodiča za Šenoe i turu Vazda moj Zagreb priznaje kako je ipak osjećala strahopoštovanje pred adaptacijom djela velikog Šenoe. No posljedice zagrebačkog potresa i epidemiološke mjere onemogućile su veća okupljanja u Ulici Ive Mallina, a želja za održanjem sjećanja na veliki spisateljski rad živim prevladala je svaki osjećaj pozitivne treme i uskoro je nastao tekst po kojem Gordana Maravić već gotovo godinu dana, kad to vremenske i epidemiološke prilike dopuštaju, na romantično putovanje zagrebačkom poviješću vodi zainteresirane turiste i Zagrepčane, svoj razred.

Nije to, poput drugih sličnih turističkih vodstava, samo pasivan razgled grada. Gordana, već godinama u ulozi učiteljice Branke iz posljednje pripovijesti objavljene za Šenoina života, od svojeg „razreda“ očekuje aktivno sudjelovanje pa lagani hod od makete grada u Bakačevoj ulici preko Zagrebačke katedrale, Dolca, Krvavog mosta, Kamenitih vrata, prostora ispred Klovićevih dvora i Trga svetog Marka, Vranyczanyjeve poljane i Parka Grič do istoimenog tunela pretvara u pravu malu školu u prirodi, postavljajući pitanja na koja će dobri poznavatelji Šenoina opusa lako dati odgovor, dok će oni drugi mnogo naučiti.

Prizor iz jedne šetnje / Snimila Jasmina Reis

U vremenima nakon pandemije posjetitelji će, čitajući ulomke iz romana, moći iskazati svoju kreativnost, a vrlo je kreativna pri izboru lokacija ove šetnje bila i Jasmina Reis. Iako doista jest riječ o „najzagrebačkijem“ romanu, njegova se radnja dijelom odvija na Medvedgradu i u Samoborskom gradu, a kako posjetitelji za te važne djeliće mozaika ne bi ostali zakinuti, autorica ture prostor ispred Klovićevih dvora pretvara u Medvedgrad, a Vranyczanyjevu poljanu postavlja kao kulisu za Samobor. Zarad pojačavanja dojma, učiteljica Branka pred katedralom zainteresiranim slušačima postavlja fotografiju slike starog Kaptola, kod Klovićevih dvora fotografiju slike Medvedgrada, a na Vranyczanyjevoj poljani fotografiju slike starog samoborskog grada što ih je naslikao najmlađi Augustov sin, poznati hrvatski slikar, nekadašnji intendant zagrebačkog HNK-a i dekan ALU Branko Šenoa. Neprestano podsjećati da obitelj Šenoa nije talentom proslavio samo otac August, već su njegove darove u gotovo simetričnim postocima naslijedila i nastavila njegova djeca, kaže, važno joj je gotovo koliko i na svakoj od šetnji ukazivati na druga, nekad i manje poznata djela književnikova stvaralaštva.

Potpora ženskoj emancipaciji

A tko o stvaralaštvu i nasljeđu Augusta Šenoe može bolje poučiti (ili podsjetiti) publiku od njegove učiteljice Branke? Jasmina Reis prisjeća se kako je odluka da tematske šetnje iz Šenoina života vodi jedna od njegovih izmaštanih junakinja došla posve slučajno, gotovo iz nužde. Naime, oblikujući u mislima i na stotinama podsjetnika i papirića priču Vazda mog Zagreba, o Šenoinu životu i vremenu, njegovim prijateljima i suvremenicima i Zagrebu kakav je bio, zamislila je dvojicu vodiča; mladića Augusta i pisca u zrelim godinama. No zakonski su propisi vrlo jasni, a licencirane je vodiče bilo teško pronaći. Umjesto toga, upoznala je licenciranu vodičku, ženu dobro upoznatu sa zagrebačkom poviješću i Šenoinim djelom, spremnu učiti i neprestano nadograđivati svoje znanje. „Tako je Vazda moj Zagreb vođen rukom učiteljice Branke, a kad smo već jednu šetnju priredili pod njezinim vodstvom, pomislila sam da bi bilo dobro i ostale naše programe okupiti uz isto lice“, govori Jasmina Reis dodajući da je motivacija iza stvaranja brenda ponovno obojena posvetom. „Branka predstavlja promjenu, reformu obrazovanja kakvu je zagovarao Šenoa i stoga smo je odlučili postaviti na čelo. Ove je godine to posebno važno. Osim toga, Branka je posveta poštovanju što ga je pisac gajio prema ženama i potpori ženskoj emancipaciji kroz lik učiteljice koja odabire školovanje jer nije pronašla pravu ljubav.“

S druge strane, Dora Krupićeva ljubav pronalazi, no nekoliko je razloga tomu što ju scenaristica nije vidjela kao pripovjedačicu. „Kostimirani se Dora i Pavao ljeti pojavljuju u jednoj drugoj zagrebačkoj šetnji pa bi njezino vođenje moglo zbuniti posjetitelje. Osim toga, Dora tragično završava, a roman ne staje s njezinom smrću. Istina, doduše, da njome završava naša šetnja i stoga se s publikom opraštamo u Tunelu Grič, ali nadamo se da to nipošto nije kraj njihovu druženju sa Zlatarovim zlatom.“

Kontinuitet književne
baštine

Kako bi ih u tome potaknuli, najsretnijem od posjetitelja poklanjaju i posljednje izdanje velikog romana, za ponovno čitanje i doživljaj zagrebačke povijesti. Jer, kaže gospođa Reis, mnogi su roman čitali davno, a sad je vrijeme da ga se ponovno prisjete. Osim toga, u 2021, Godini čitanja, još je važnije ukazati na važnost kontinuiteta književne baštine. „Ono što bih voljela da posjetitelji ponesu nakon ove šetnje podsjetnik je na bliskost Šenoina teksta. Iako je roman nastao i prije nego što je hrvatski jezik postao standardan ili službeni, njegove rečenice nisu teške niti izraz arhaičan.“ Stoga učiteljica Branka rečenice izgovara kako su i napisane, bez prilagodbe današnjem vremenu, a na samu kraju posredovanjem velikog glumca i spikera Dubravka Sidora otvara prisutnost „pravom“ Šenoi. „Da, na svršetku ture puštamo tekst Štiocu, predgovor romanu iz Augustova pera. Posjetitelji se ugodno iznenade, neki misle da glas iz zvučnika pripada samom Šenoi. Drugi trenutak, možda još i većeg iznenađenja, nastupa kad shvate da su razumjeli gotovo sve. Naravno, neke su riječi zastarjele, no iz konteksta se daje zaključiti o čemu je zapravo riječ i to posjetitelje ugodno iznenadi. Pogotovo djecu i mlade, koji su nas prije no što se pandemija razbuktala redovito posjećivali sa svojim učiteljicama.“

Učenje na drukčiji način, kroz zabavu i jednostavan oblik lagane rekreacije poticajno je za pripadnike svih dobnih skupina, a čuvarica ostavštine obitelji Šenoa nada se da će po svršetku zdravstvene krize moći nastaviti sa širenjem projekta i tematske šetnje pretvoriti u tematske izlete kakve je i sam autor poduzimao. Najbolji je to način da se živom održi uspomena na književnog velikana koji bi, srčan i neumoran kakav je bio, s velikim odobravanjem promatrao rad svoje nasljednice. Naposljetku, i njezin je cilj nakon zemljotresa vratiti kulturu i život na ulice grada.