Pero, kist i kamera ostvarili su trajniju pobjedu od Francove

U burnoj povijesti prve polovice 20. stoljeća, osim dvaju svjetskih ratova, zasigurno je najvažniji bio Španjolski građanski rat (17/18. srpnja 1936–28. ožujka/1. travnja 1939), u mnogočemu smatran i uvertirom u Drugi svjetski rat. Uzroke rata nalazimo u društvenom i političkom kaosu nastalu nakon proglašenja Druge Španjolske Republike 1931, a ionako nestabilnu državu temeljito je potresla i Velika gospodarska kriza. Neučinkovitost vladinih reformi izazvala je negodovanje konzervativaca osnaženih vojskom, loša gospodarska situacija radikalizirala radništvo i usmjerila ga prema anarhizmu i komunizmu. Pobjeda Narodne fronte – koalicije ljevičarskih stranaka na izborima početkom 1936. još je više zaoštrila situaciju. Država je i nadalje tonula u političko nasilje, čak i teror, a kada su vojni krugovi u noći sa 17. na 18. srpnja započeli državni udar, izbio je rat. Podjela na republikance – sastavljene od vladinih snaga, građanskih demokrata, liberala, katalonskih, baskijskih i drugih federalista, poglavito od radničkih sindikata, socijalista, komunista i anarhosindikalista – te na nacionaliste – desničarske i nacionalističke pobunjenike i njihove raznovrsne pristaše, falangiste, monarhiste, konzervativce…, uz potporu Crkve u Španjolskoj – pojednostavnjena je, jer je situacija bila znatno složenija.

Slavna fotografija Vojnik koji pada Roberta Cape iz 1936.

Rat je izazvao veliko zanimanje svjetske javnosti – u političkom, društvenom i kulturnom smislu. Činjenica je da su nacionalistima predvođenim Franciscom Francom još tijekom prve godine rata vojno počeli pomagati nacistička Njemačka i fašistička Italija, a u nešto manjoj mjeri i Portugal, dok se velesile poput Velike Britanije, Francuske i SAD-a nisu htjele miješati, već su to počeli činiti Sovjetski Savez i Meksiko, ali ne i u punoj mjeri. Uz to, velik broj stranih dopisnika, novinara, fotografa i ostalih medijskih predstavnika pristiglih u Španjolsku, kao i nastanak Međunarodnih brigada potaknut Kominternom, potaknuli su na sudjelovanje u ratu mnogobrojne španjolske, europske i svjetske intelektualce i umjetnike. Njihova reakcija na ratni sukob bila je snažna i trajala je znatno duže od sama ratnog sukoba. Više desetljeća nakon Španjolskoga rata, pa i nakon Francove diktature (1939–1975), novi naraštaji umjetnika i intelektualaca pokazuju nam koliko je bilo njegovo značenje, odnosno koliko kulturna memorija čovječanstva i nadalje promišlja sastavnice, zbivanja i kontekst toga sukoba.

Sraz fašizma i komunizma

Umjetnička produkcija bila je snažna i u vrijeme rata, iako je na republikanskoj strani, razumljivo, jenjala pri svršetku. O tome opsežno i precizno piše Emeterio Diez Puertas u knjizi Umjetnost, zabava i propaganda pod slobodarskim znakom (hrv. izdanje 2020) kao i hrvatski književnik August Cesarec u ratnom putopisu Španjolski susreti: knjiga susreta s ljudima i gradovima (1961). Sačuvan je velik broj propagandnih plakata zaraćenih strana, dio i umjetnički vrijedan – poput onih Reanaua, Moralesa i Prieta. Likovni umjetnici poput Victora Macha, pjesnici poput Antonija Machada i književnici stvarali su unatoč ratnome žrvnju. Realiziran je i niz filmskih naslova, a dok se prijeratni španjolski teatar – uz manje iznimke poput Federica Garcije Lorce i Ramóna del Valle-Inclána – smatrao nedovoljno dobrim i zastarjelim, ratna je produkcija u prvo vrijeme procvala. Naglašen je bio propagandni i politički diskurs, a predlagale su se i izvedbe vrsnih europskih dramskih djela. Autori poput Maxa Auba, Miguela Hernándeza i Rafaela Albertija eksperimentirali su s političkim teatrom, a možda se najviše pisalo o Albertijevoj preradi Cervantesove Opsade Numancije, primjerice u radovima teatrologa Jamesa McCarthyja.

Najpopularniji roman o Španjolskom ratu

Španjolski je građanski rat u osnovi sukob fašističke diktature i republikanske demokracije ili, naglašenije, fašizma i komunizma, nepobitno je posrijedi prvi antifašistički rat. Čini se da je upravo nevoljkost vodećih velesila da se uključe u sukob pomogla da se apostrofira individualizam slavnih i manje poznatih umjetnika i intelektualaca, kao i junaštvo običnih ljudi koji su prispjeli u njima nepoznatu zemlju – bez pomoći matične države. Jedan od simbola nacionalne kulture, španjolski pjesnik i dramatičar Federico Garcia Lorca, pod nerazjašnjenim je okolnostima ubijen samo nekoliko dana prije početka građanskoga rata, a njegova je smrt žarišna točka odnosa nacionalista prema slobodarskom načinu razmišljanja. Britanac George Orwell i Amerikanac John Dos Passos tijekom rata razočarali su se idejom komunizma. Orwell je dapače u autobiografskom djelu Kataloniji u čast (1938) temeljito raskrinkao i fašizam i komunizam kao pogubne ideologije te naglasio humanu potku običnih sudionika rata. Dos Passos je pak s Ernestom Hemingwayem radio na dokumentarnom filmu Španjolska zemlja (1937) nizozemskoga redatelja Yorisa Ivensa, ali se s njim i razišao zbog Hemingwayeva poimanja rata kao dokazivanja viteštva. Ipak, upravo Ernesta Hemingwaya mnogi smatraju najvažnijim umjetnikom u tome građanskom ratu. Kao novinar napisao je Hemingway mnoge članke s bojišta, autor je drame s temom građanskog rata Peta kolona (1937), četiriju kratkih priča (1938), a ponajviše romana Kome zvono zvoni (1940) – zacijelo najpopularnijega djela o tom ratnom sukobu. Romana koji je vrlo brzo adaptiran u film (1943) Sama Wooda. Uz to, s Hemingwayem je putovala i njegova buduća supruga, spisateljica i ratna dopisnica Martha Gellhorn. Njezino ratno svjedočanstvo Lice rata (1959) precizno opisuje burna zbivanja. O slavnom paru snimljen je film (2012) Philipa Kaufmana, kao fikcijska obrada životopisa. Od mnoštva slavnih umjetnika teško je nabrojiti sve, no spomenut ću barem Francuza Andrea Malrauxa, čiji roman Nada (1940) izvrsno oslikava rat, sjajnoga čileanskoga pjesnika Pabla Nerudu, koji je u ratu bio diplomat svoje zemlje, a napisao je sjajnu zbirku Španjolska u srcu (1937), mađarsko-britanskoga autora Arthura Koestlera, koji je intervjuirao Franca, a poslije je bio osuđen na smrt, o čemu je pisao u Španjolskom testamentu (1937). Hrvat August Cesarec u Španjolskim susretima približio je čitaocima društveni, kulturni i povijesni presjek Španjolske.

Roman iz 2017, motiviran Španjolskim ratom

O španjolskim književnicama na objema zaraćenim stranama pisale su nadahnuto Maryellen Bieder i Roberta Johnson (2019), a zanimljivo je koliki je udjel spisateljica u suvremenim literarnim posezanjima za razdobljem. Primjerice, Španjolke María Dueñas s Vrijeme između krojenja (2009) ili Nuria Amat s Ljubav i rat (2011) te Britanke poput Victorije Hislop s Povratak (2008) ili pak Jessie Burton s Muzom (2016) promišljene su autorice jasna stava i znatne popularnosti. U djelima pisaca koji stvaraju u raznim razdobljima – od C. J. Sansoma sa Zimom u Madridu (1940) preko Hansa Magnusa Enzensbergera u Kratkom ljetu anarhije: život i smrt Buenaventure Durrutija (1972) do Javiera Cercasa sa sjajnim Salaminskim vojnicima (2001), adaptiranim i u film (2003) Davida Truebe, pogled na Španjolski građanski rat obogaćuje se raznovrsnim pristupima.

Ratni fotografi

Fotografija je izravno svjedočila o ratnim zbivanjima, a nekoliko je slavnih imena fotografa djelovalo u tom nemirnom i teškom vremenu. Robert Capa možda je najpoznatiji ratni fotograf – sudjelovao je naime u čak pet velikih ratova – a zapravo je riječ o pseudonimu kojim se isprva zbog mogućih progona, ali i zbog pristupa na američko tržište kitilo dvoje izbjeglih europskih Židova – Mađar Endre Friedmann te Njemica Gerta Pohorylle. Kada je ona u počecima Španjolskoga građanskoga rata preuzela pseudonim Gerda Taro, sam Friedmann postao je Robert Capa. Još u vrijeme rata, kao Capa i Taro, objavili su knjigu Smrt u stvaranju (1938). Gerda Taro prva je fotografkinja koja je stradala na ratnom zadatku (1937), dok su Capini radovi i danas slikovni povijesni izvori, iako se sumnjalo u autentičnost slavne fotografije Vojnik koji pada (1936). Poljak David Seymour s nadimkom Chim bio je redovit suradnik fotografskog dvojca, dok je Katalonac Agustí Centelles nazivan španjolskim Capom iako mu je autorski pristup samosvojan. Njemačkoga podrijetla bio je meksički fotograf Juan Guzmán, koji je četiri dana nakon početka rata snimio i prvu ikoničku fotografiju, onu naoružane djevojke, Marine Ginestà. O baštini spomenutih začetnika modernoga fotonovinarstva snimljen je dokumentarac Meksički kovčeg (2011) Trishe Ziff, o otkriću nekoliko tisuća negativa iz rata za koje smatralo da su izgubljeni, a značenje Gerde Taro podcrtavaju čak dva romana: Čekajući Roberta Capu (2009) Susane Fortes i Djevojka s Leicom (2017) Helene Janeczek.

Picasso kraj svoje slike Žena koja plače iz 1937.

Glazbeni komentari

Važnost glazbe kao umjetničkoga oblika koji dopire odjednom do velikog broja slušatelja uvjetovala je činjenicu da je na zaraćenim stranama republikanaca i nacionalista od sama početka sukoba nastajao veliki broj raznovrsnih skladbi. Posrijedi su ponajviše narodni napjevi i skladbe, himne ili pak koračnice izvođene tijekom marševa, na bojišnici u trenucima mira kao i u zaleđu. Pritom ne samo da se svaka zaraćena strana mogla podičiti svojom himnom, nego su to mogle i manje frakcije unutar njih, npr. anarhisti, socijalisti ili Baski kod republikanaca, a karlisti, falangisti ili legija kod nacionalista.

Među najpopularnijim je skladbama republikanska ¡Ay Carmela!, s raznim obradama još tijekom rata poput Viva la Quince Brigada, a njezino je značenje toliko da je pod istim naslovom znatno kasnije nastala drama Joséa Sanchisa Sinisterre, koju je za film (1990) prilagodio Carlos Saura. Zbornik pjesama Romancero de la Guerra Civil nastao je još u vrijeme rata, a vrlo je važan i više puta objavljivan glazbeni zapis Songs of the Spanish Civil War sa skladbama američke brigade Lincoln, koja je ratovala na strani republikanaca, u izvedbi folk-velikana kao što su Pete Seeger, Woody Guthrie, Tom Glazer i drugi. Među znatno kasnijim glazbenim komentarima možemo izdvojiti nekoliko, poput čak dva škotskoga kantautora Ala Stewarta (1977, 1995), briljantnu Spanish Bombs (1979) britanskih pankera The Clash ili If You Tolerate This Your Children Will Be Next (1998) velških alternativnih rokera Manic Street Preachers, koja je dospjela na vrh britanske ljestvice singlova.

Katalonski ratni fotograf Agustí Centelles

Picasso, Miró, Dalí

Što se pak likovnih umjetnosti tiče, broj djela možda je manji, ali je njihovo značenje iznimno. Prevladavaju djela izvanrednih španjolskih umjetnika, u vrijeme rata uglavnom u Parizu: Pabla Picassa, Joana Miróa i Salvadora Dalíja. Daleko najvažnijom antiratnom slikom – i ne samo Španjolskoga građanskoga rata – redovito se smatra Guernica (1937) Pabla Picassa, nastala kao reakcija na njemački zračni napad na istoimeni baskijski grad u proljeće 1937, dio povjesničara umjetnosti spominje sliku Slutnja građanskog rata (1936) Salvadora Dalíja kao djelo koje najbolje apostrofira ratne užase. Kao reakciju na spomenuto bombardiranje bilježimo i skulpturu Guernica (1937) francuskoga kipara Renéa Ichéa, ali i Picassovu sliku Žena koja plače (1937).  No ne treba zanemariti ni uništeni ili izgubljeni mural Kosac (1937) Joana Miróa kao važan odraz ratnoga stanja. Zračni napad na Guernicu kao prijeloman u kontekstu građanskoga rata tema je romana nastala tek nekoliko godina nakon događaja Djeca Guernice (1939) Hermanna Kestena, ali i suvremenih djela, romana Guernica (2010) Davea Bolinga ili pak španjolsko-američkoga filma istoga naslova (2016) koji je režirao Koldo Serra.

Interes filmaša sve do danas

O Španjolskom je ratu snimljeno više desetaka igranih filmova. Nastajali su još u vrijeme rata pod okriljem Republike, a prvi je američki naslov Posljednji vlak iz Madrida (1937) Jamesa P. Hogana. A odmah poslije rata snimali su ih i fašistička Italija i Francova Španjolska. Rijetko je ta tema privlačila filmaše nakon 1945. jer prevladavaju teme Drugog svjetskog rata u žanru ratnog filma, ali broj filmova sa španjolskom ratnom tematikom povećava se od 1970-ih, kada se promijenilo žanrovsko žarište, a sam izbor razdoblja i tema postaje znatno fluidniji. Spomenemo li Oscarom nagrađen španjolski film Zlatna vremena (1993) Fernanada Truebe, koprodukcijski Zemlja i sloboda (1995) Britanca Kena Loacha ili pak američku koprodukciju Tamo gdje su zmajevi (2011) Rolanda Joffea, jasna je ipak prevlast španjolskih filmova nastalih u posljednjih nekoliko desetljeća, napose nakon 1990. Zanimljivo, znatno je manje dokumentarnih filmova, od kratkoga Španjolska 1936 (1937) Jean-Paula La Chanoisa, na kojem je radio i Luis Buñuel, ili kompilacijskoga Španjolska u plamenu (1937) Helen van Dongen, važne montažerke dokumentarnoga filma, do za Oscar nominirana francuskog Umrijeti u Madridu (1963) Frédérica Rossifa i britanske dokumentarne mini serije u šest epizoda Španjolski građanski rat (1983) Johna Blakea i Davida Harta.

August Cesarec

Što se devete umjetnosti tiče, kašnjenje u odnosu prema građanskom ratu uvjetovano je i sazrijevanjem stripa. Što se tiče samih Španjolaca, tek je nekoliko godina od Francove smrti bilo potrebno da u razdoblju od 1979. do 1987. nastane niz izrazito kvalitetnih djela, primjerice trilogija Eloy (započeta 1979) Antonija Hernándeza Palaciosa ili Paracuellos (od 1981) Carlosa Giméneza, a i u posljednjih je petnaestak godine nastao niz grafičkih novela s temom građanskog rata. Od europskoga stripa općenito, u nas je u proteklim godinama objavljeno nekoliko naslova, redom izvrsnih, čak i remek-djela: Falange crnog reda (1979) Enkija Bilala i Pierrea Christina, trilogija No passaran (1999–2008) Vittorija Giardina te Matteo: Četvrto i peto razdoblje (2017, 2019) Jean-Pierrea Gibrata. Sve navedene stripove krasi raskoš i samosvojnost izvedbe te promišljen stav o zbivanjima, što rezultira užitkom za čitaoca.

Historiografske studije

Okrenemo li se pak historiografskim djelima, razvidno je bogatstvo naslova nastalih u raznim razdobljima i na raznim jezicima, ponajviše španjolskome i engleskome, primjerice od djela Život i smrt Španjolske Republike (1940) Henryja Buckleyja, i sama sudionika rata, pa sve do suvremenih radova koji otkrivaju nove slojeve sada već davnih ratnih zbivanja, složeni kontekst kao i dosad nedostupne povijesne izvore. Među najpoznatijim je djelima svakako Španjolski građanski rat (1961) Hugha Thomasa, opsežno povijesno iščitavanje koje se iznova tiska već više od pedeset godina, a izdanje iz 1977. tiskano je i u nas tri godine poslije. Znatno manjega obujma, ali iznimne povijesne preciznosti, jest Španjolski građanski rat (2005) Helen Graham, a izvanredan je svakako i Španjolski građanski rat: reakcija, revolucija i osveta (2006) najvažnijega živućeg povjesničara toga rata Paula Prestona.

Dok su Bitka za Španjolsku (2006) vojnoga povjesničara Anthonyja Beevora, kao i Španjolska u oružju (2019) E. R. Hootona detaljno posvetili pozornost vojnim aspektima rata, Guernica! Guernica! (1977) američkoga stručnjaka Herberta R. Southwortha usmjerena je znatno više novinarstvu, propagandi, političkome pa čak i mitologizaciji ratnoga konteksta. Kako su i Hrvati bili sudionici toga rata, zanimljivo je djelo Bitka za Španjolsku je naša: Hrvatska i Španjolski građanski rat 1936–1939. (2014) Vjerana Pavlakovića, objavljeno na engleskom jeziku. Iako ih je manje, ne nedostaje ni analiza fašističkih poimanja, razni autori raščlambi razdoblja pristupaju s veoma različitih stanovišta pa je sveukupna slika sagledavanja rata sve cjelovitija. Spomenut ću pritom tek naslov Kultura i Španjolski građanski rat: fašističko gledište (2018) Kassela Schwartza kao recentno referentno djelo.

Pobjedi nacionalista u tome ratu nije pomogla tek izdašna njemačka i talijanska pomoć nego i činjenica da je autoritarni Franco uspio pomiriti suprotstavljene desničarske frakcije poput karlista ili falangista, a podjednako i sve naglašenija razjedinjenost republikanskih snaga, napose komunista i anarhista, kao i razdor među komunistima: staljinistima i trockistima. Trvenja, lažne optužbe, sukobi i nasilja oslabili su njihov i unutrašnjo- i vanjskopolitički položaj, a raspuštanje Međunarodnih brigada potkraj rujna 1938. te i sramotni Münchenski sporazum iz istoga razdoblja kao vrhunac britanske i francuske politike popuštanja naznačili su i potpuni gubitak nade u međunarodnu pomoć protiv španjolskoga fašizma i nacionalizma, snaga koje su sa sve manje otpora – zacijelo i zbog kroničnoga nedostatka suvremenoga oružja republikanske vojske – preuzimale sve više teritorija do završne pobjede u rano proljeće 1939.

Procjenjuje se da je u gotovo trogodišnjem ratu stradalo između pola milijuna do milijun ljudi, dakako ne samo na bojišnicama ili u bombardiranjima nego i u pokoljima na objema stranama, egzekucijama i likvidacijama. Stotine tisuća ljudi izbjeglo je iz Španjolske u strahu od odmazde i progona. Čitava je država bila opustošena, materijalno razorena, devastirane su mnogobrojne crkve, a gospodarstvo i cijelo društvo našlo se u nezavidnom stanju. Diktatura Francisca Franca potrajala je punih 36 godina, do njegove smrti 1975. No umjetnički zamah izazvan tim ratnim sukobom traje i više od osamdeset godina od njegova završetka. Britanski povjesničar Eric Hobsbawm u tekstu Rat idejama (The Guardian, 2007) piše: „Pogrešna je strana pobijedila, ali u kreiranju svjetskoga sjećanja na sukob, pero, kist i kamera ostvarili su trajniju pobjedu.“ Punih osamdeset i pet godina poslije početka Španjolskoga građanskog rata izvor kreativnosti i umjetničkog nadahnuća mnogobrojnih autora nije presahnuo, pa djela vezana uz taj sukob, kao i uz Prvi i Drugi svjetski rat, predstavljaju ponajbolji odraz predočavanja i održanja humanih zasada u nesmiljenom i razornom ratnom žrvnju.