Moje su knjige bolje, zabavnije i iskrenije od mene

Programer i gejmer, diplomirani inženjer računarstva, književnik Želimir Periš 14. nagradu Tportala za najbolji roman, ovaj put 2020, dobio je u oštroj konkurenciji, za svoju Mladenku kostonogu. Osim titule najboljeg romanopisca godine i novčane nagrade u vrijednosti od 50 tisuća kuna nagrađenik je dobio ludističku statuu prozirne tipkovnice. Tportalov žiri u sastavu Andrea Milanko, Vanda Mikšić, Anica Tomić, Robert Perišić i Boris Jokić Mladenku kostonogu ocjenjuje „neizmjerno razigranim i samo naizgled razbarušenim, a zapravo pomno promišljenim i ambicioznim romanom“. Uz objavu nagrade nagrađeni se roman naziva „kompleksnom i zaigranom sagom o 19-stoljetnoj vještici Gili“.

Snimila ADRIJANA VIDIĆ

Rođen 1975. u Zadru, u kojem živi i radi, Želimir Periš osim romana Mladenka kostonoga napisao je knjigu priča Mučenice (2013), kriminalističke romane Mima i kvadratura duga (2014) i Mima i vaše kćeri (2015) te zbirku poezije X (2016), za koje je dobio nekoliko nagrada. Priče su mu dostupne u mnogobrojnim prijevodima, a tekstovi su mu više puta adaptirani za kazalište. Jedan je od autora Strašnih žena, društvene kartaške igre koja slavi prinos žena u povijesti. Iz iste je radionice upravo izišla i slikovnica Straška postavlja teška pitanja.

Novi roman koji uspješno spaja hrvatsku baštinu i interaktivne igre, iznimna sinteza fikcije i dokumentarizma, znanosti i umjetnosti, povod je za razgovor sa Želimirom Perišom.

Jeste li zadovoljni svojim položajem na mizansceni hrvatske književnosti?

Ne bih to zvao položajem. Imao sam sreću da su moje knjige imale dobru recepciju, skupile pozitivne kritike i pronašle publiku, a upravo je publika najveća nagrada. Naravno, nagrada za najbolji roman godine dodatno je otvorila ta vrata i omogućila ovoj, a i prethodnim knjigama, još veću vidljivost, a to je najbolje što se knjizi može dogoditi. Tajni je san svakog pisca – imati čitatelje. To je neka posebna magija i ja doista uživam u njoj. Otkad je Mladenka kostonoga objavljena, nema dana da mi se ne javi neka čitateljica ili čitatelj sa svojim iskustvima, emocijama i idejama.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2020.

U središtu su romana Mladenka kostonoga sudbina progonjene žene i potresni udari koje doživljava vještica Gila. Zašto ste se odlučili za tu temu?

Prvenstveno sam pisao knjigu o iskustvima siromašnih, obespravljenih i odbačenih, što su u kontekstu tog vremena i prostora najčešće bile žene, pa su i neke glavne junakinje mog romana žene, što jest otvorilo roman i za feministička tumačenja. No to je samo jedno lice romana. Roman je u sebe utkao mnoštvo tema, nekad raznorodnih i teško spojivih. Knjiga je to koja prati cijeli jedan život protagonistice Gile, a život je kompleksna stvar nesvodiva na definiciju, zato je i potrebno toliko priča da se ispriča. Mladenka kostonoga je knjiga s pedesetak priča.

Prva od pedeset i dvije glave u igru uvodi i vas ili vašega imenjaka Želimira Periša, Beč, Ringtheater, 1882. U lucidnom ironičnom postupku sebe ili svoj alter ego stavljate u kontekst policijske istrage. Kako se „osjećate“ kao lik, protagonist, autor, pripovjedač istodobno?

U želji da se što više odmaknem od klasične romaneskne forme, od pravila žanra, od epske monumentalnosti kakva se uz tu temu očekuje i koju u romanu lažno najavljujem, eksperimentirao sam s raznim tehnikama i često donosio ne posve smislene odluke, na primjer, da lik u romanu nazovem svojim imenom, da variram žanrovske postupke i metatekstualnost, da kopiram iz drugih umjetničkih smjerova, da se igram s tekstom i izvan granica romana, u njegovim dodacima ili uvodu, a uvijek s prizemnim ciljem da stvorim nešto zabavno. Za cilj romana postavio sam si želju da u čitateljima pobudim emocije, da ih na ovaj ili onaj način stresem tekstom, a zamke koje sam na tom putu očekivao i protiv kojih sam se pisanjem borio jesu dosada i predvidivost.

Na kraju, da odgovorim i na pitanje. Zapravo se ne osjećam ni kao lik, ni kao pripovjedač, sve je to samo literarni konstrukt, osjećam se tek kao autor, a i od te bi se uloge rado odvojio, mislim da je za knjigu sretnije kad je autor što dalje od nje. Moje su knjige bolje, zabavnije i iskrenije od mene.

Žanrovski roman određujete kao pjesmu i ep. Je li to postmodernistička ili neka druga igra?

Sve je igra: čitav proces umjetničkog stvaranja, korištenja zadanih formi, svrstavanja u ladice i pronevjera očekivanja. Igra je napisati u naslovu da je to kazivanje guslara, pa napisati roman. Predstaviti ga kao ep, a zapravo slagati formu koju nije moguće opravdati ikakvim pripovjedačem. U toj potrebi razbijanja pravila jako sam se trudio pretjerati, pomalo mi je i žao što mnoge kritike koje su napisane o mojoj knjizi nisu upotrijebile epitet pretjerana, mislim da bi joj sjajno odgovarao.

Sjajna je zamisao o guslaru iz 19. stoljeća i vještici Gili. Koliko ste dokumenata, predaja, legendi istraživali, gdje, koliko dugo?

Dosta sam se inspirirao originalnom građom. Velik dio mojih posjeta gradskim knjižnicama gradova koje je Gila posjetila bio je posvećen kopanju po zavičajnim i etnografskim zbirkama. Divne literature i divnih priča sam tamo pronalazio, dio ih pokušao uključiti u svoj roman koji nekad izgleda poput leksikona tradicija i običaja tog kraja i vremena, pa su tamo i šijavica i gonjanje i gatanje i drugi gotovo izumrli običaji. I samu sam Gilu pronašao u tim knjigama, u mnogim kazivanjima i raznim biografijama koje sam za potrebe romana spojio i presložio. Proces je bio dugotrajan ali uzbudljiv. Četiri sam godine živio s vješticama i guslarima.

Svaka glava napisana je u drugom kodu, stilu, žanru. Čini mi se da, uz usmenu književnost i etnobaštinu, dominira Zoranićev put u Planinama, Gundulićeva hinjena pastoralnost i čarolija pripovijedanja Ivane Brlić-Mažuranić. Koji su vam još uzori u hrvatskoj književnosti?

Moj roman jest posveta hrvatskoj kulturi, povijesti i književnosti. On propitkuje hrvatsku povijest i jezik pa se onda nekad referira na klasike kopirajući njihov jezik, stil ili motive. Osim toga, bila mi je velika želja podvaliti lektiru u suvremeno štivo, pa tako nevinim čitateljima koji misle da čitaju neki uzbudljivi triler, što moj roman često jest, prokrijumčariti Gundulićeve stihove ili Zoranićev arhaični jezik.

Uzore često tražim izvan književnosti, ali isto tako vrlo ažurno čitam aktualnu hrvatsku produkciju i upijam iz nje. Od Kristiana Novaka učio sam se odnosu prema pisanju i arhitekturi velikog romana, od Staše Aras učio sam o suptilnim vrijednostima književnog teksta i života u cjelini. U zahvalama uz roman popisao sam i Predraga Lucića i Dašu Drndić, no lista je domaćih autora kojima dugujem, koje cijenim i od kojih kradem podulja.

Vaš urednik Kruno Lokotar određuje roman Mladenka kostonoga kao „i duhovit i potresan, ispleten od poglavlja koje su priče, od vrutka duha, putova i stranputica jednog života i fantastičnog Periševa pripovijedanja“. Gdje je vaš „vrutak duha“?

Moji su motivi zabava, zabava i zabava. Kako u kreiranju tako i u konzumiranju umjetničkog djela, s tim da pod zabavom ne podrazumijevam plitki humor, zabava može biti pametna i prosvijećena, progovarati o važnim temama, biti zahtjevna, ali nikad dosadna. Odrastao sam uz Monty Python i Douglasa Noela Adamsa, to je zabava kakvu želim prenijeti, to mi je motiv i inspiracija.

Sintezom prikaza pučkoga i aristokratskoga, spiritističkoga i dvorskoga razotkrivate 21. i 20. stoljeće u 19. stoljeću. Sjajnom vještičjem romanesknom tkanju prethodi niz vaših potpuno različitih, a jednako lucidnih knjiga. Što trenutno pišete?

Ostajem različit do kraja. Iako bi možda bilo sretnije zauzeti neku poznatu ili provjerenu poziciju pa iz nje rasti dublje ili više, sazreti i možda ponuditi nešto usmjerenije i kvalitetnije, nedostaje mi fokusa za to. Ako išta kao autor mogu ponuditi, to je iznevjeriti očekivanja. Zanima me mnogo tema, interesi su mi rasplinuti i naprosto mi je žao ponavljati se. Privlači me novo, hrabrije, neistraženo, i u smislu forme i u smislu teme. Tako sam s jedne strane počeo, vrlo polako i nesigurno, pripremati novi roman, posve suprotan prethodnom. No već vidim da je to posao koji će mi odnijeti novih nekoliko godina, a imam nešto materijala koji bi se mogli nadovezati na Kostonogu, pa možda iduća knjiga ipak bude neka mala neambiciozna zbirka priča, tek da si kupim vrijeme za novi debeli roman.