Vrijeme i prostor

Otkako sam zabio sebi u glavu da ću napisati nešto o prometu, uvjerio sam se da me godine nisu ničemu naučile. Lakomisleno sam povjerovao da znam što treba napisati i kako, a kad sam se latio da to provedem u djelo, počele su poteškoće. A one su se sastojale ponajviše u tome što mi se stalo činiti da sam se prihvatio teme koja je odviše kompleksna i odviše teška za moje skromne mogućnosti. Kojega god prometnog problema da se latim, uvijek se pokaže da ispod njega izviruju neka dublja i važnija pitanja, koja nadmašuju i sam problem i moju domišljatost, pa svaki put ispadne da bih – osim o prometu – morao govoriti i o svome shvaćanju svijeta i života, pa čak – možete mi se slobodno smijati, ali istina je – i o nekim filozofskim uvidima i naziranjima. I, što se duže bavim prometom, sve mi je teže, jer velika pitanja iskrsavaju iz naoko banalnih i svakodnevnih stvari, za koje sam mislio da ću s njima izaći nakraj dok bi dlanom o dlan. Evo, priznat ću otvoreno, pa kako bude da bude: promet me naveo čak i na to da se pitam o definiciji vremena i prostora i o njihovoj ulozi u našem životu. A počelo je, kažem, posve bezazleno.

Iskusnim hodačima prazno je parkirno mjesto – prostor za osvajanje

Promatrao sam tako automobile parkirane na pločniku: na mnogim je mjestima to dopušteno i na to nemam nikakvih primjedaba. Ali, pazite sad ovo: kad su automobili tako parkirani, onda između njih i zida ostaje taman toliko prostora da može proći jedan čovjek, a ako se dvije osobe susretnu, moraju se dogovoriti kako će se mimoići. Ali, lako je s mimoilaženjem, problem je pretjecanje! Jer, ako se pred vama nađe netko tko hoda sporo – jer je star, bolestan ili lijen – vi nemate načina da ga preteknete, osim da izađete na kolnik i tako se izložite opasnosti. Ili da čekate svoju priliku.

A kad se ta prilika pojavi, pojavi se smjesta i filozofski problem s kojim se morate nositi. U čemu se prilika sastoji? Pa u tome što se u koloni parkiranih automobila pojavi prekid, jer je ondje ostalo slobodno parkirališno mjesto i pločnik je prazan. A vi, kao iskusan hodač, opažate to mjesto još izdaleka i srce vam zaigra od radosti: ondje će biti dovoljno prostora, i vi ćete moći glatko preteći osobu koja se gega ispred vas.

U tome je, vidite, vaša zabluda, i tu počinje filozofija o kojoj vam govorim. Jer, što će učiniti osoba ispred vas kad stigne do toga praznog mjesta? Ona će – bez obzira na to je li bakica sa cekerom, dokonjak koji čita novine ili srednjoškolka s naprtnjačom – smjesta sunuti u onaj prazni prostor koji se pred njim otvorio. Zauzet će, dakle, cijeli pločnik, i od vašega pretjecanja neće biti ništa. Uradit će to svi, bez razmišljanja, bez namjere, gotovo bismo mogli reći instinktivno.

O kakvu je instinktu riječ? Ja bih rekao da je u pitanju naš odnos prema prostoru. Čovjeku je, čini se po svemu, prirođeno da osvaja prostor, da se za njega bori i da ga uzima onda kad mu se prostor ponudi. Nije važno kakav je to prostor niti koliko je koristan, važno je samo to da je slobodan i da ga treba prigrabiti, pa makar ga morali napustiti već za nekoliko sekunda.

Pazite, ne govorim ovo napamet, jer mnogo sam promatrao i mnogo eksperimentirao, i u stotinama i stotinama prigoda ni jedan jedini put nije se dogodilo da bi osoba ispred mene produžila ravno, nego je svaka iskoračila u prostor koji se pred njom otvorio. A ako to nije nešto općeljudsko, ako nije – upravo kao općeljudsko – zaslužilo da se nad tim zamislimo, onda takva velika pitanja možda i ne postoje. Jer, ako mi tako postupamo na pločniku, između parkiranih automobila, onda se možda, po nalogu istoga tog instinkta, zapućujemo u istraživanje dalekih zemalja, u pokušaje da osvojimo druge planete, a i u nastojanje da zaoremo svoju brazdu na susjedovoj njivi i tako osvojimo još malo prostora. I uopće, u tom našem osjećaju za prostor krije se mnogo toga, a ja, eto, nisam kadar da to razumijem i raspetljam.

Kadar sam samo da zapazim i druge takve primjere, pa da ih samome sebi postavim kao problem; automobili nam, i kad voze i kad stoje, postavljaju mnoga teška pitanja. Jer, uz pitanje prostora, tu je i pitanje vremena, a ono nije ništa manje složeno od prethodnoga.

Pokazat ću vam i to na primjeru koji – po scenografiji – jako nalikuje na prethodni. Imate, na priliku, ovakvu situaciju: automobili nailaze na križanje na kojem je crveno svjetlo, gdje će, dakle, morati malo pričekati. Za onaj smjer koji njih zanima postoje tri trake. Prvi koji naiđe, stat će u srednju. Drugi koji naiđe, stat će u susjednu traku, tako da i on bude prvi na semaforu. A treći – pogađate – neće stati ni iza jednoga ni iza drugoga – premda je, recimo, nedjelja, pa nema ni gužvi ni čekanja – nego će ući u treću traku koja je još slobodna. Isto će postupiti i svi ostali koji naiđu: uvijek će stati tamo gdje je kolona najkraća. Kad se radi o dugim redovima, takvo je ponašanje sasvim razumljivo, jer se iz kraće kolone lakše stiže do semafora. Ali što je s onom prvom trojicom, i još sa četvrtim, petim i šestim? I kakav je fenomen u pitanju?

Možda ćete vi reći da je posrijedi navika, ali ja ću ustvrditi da je riječ o instinktu, baš kao i kod onoga na pločniku, gdje se hvata prostor. Jer svi vozači tako postupaju, pa to znači da svi i misle kako postupaju dobro, i da takvim postupanjem nešto dobivaju. A što dobivaju? Ja ne vidim ništa drugo nego vrijeme.

Jer, time što će startati s prvoga mjesta – baš kao i vozači Formule jedan – oni se nadaju dobiti na vremenu. Reagirat će spremnije kad se upali zeleno svjetlo, pa će zato brže stići do sljedećega semafora, prije nego što se zatvori, ili će barem izboriti bolju poziciju. Dobivaju, ponavljam, na vremenu. A o koliko se vremena radi? Pa, po mojoj procjeni, riječ je o minutama, ako ne i o sekundama. Vozeći po tome principu s kraja na kraj Zagreba, čovjek će prištedjeti tri do pet minuta. I što će onda s njima? Zašto se toliko bori za to vrijeme, kad ga ne može ni za što upotrijebiti? Ili mu čak to vrijeme dođe i kao teret, ako je doista nedjelja, pa on stigne na odredište mnogo prije nego što je nakanio? Zašto ga iskustvo nije ničemu naučilo, zašto tako postupa?

Odgovaram: zato što mora. Na to ga tjera instinkt, tjera ga ona ista sila koja je pokretala čovječanstvo kroz povijest. Čovjeku je prirođeno da se bori za vrijeme, da ga nastoji dobiti što više, pa makar i ne znao što bi s njim. Kao da se na taj način bori da i svoj život – svoje ovozemaljsko vrijeme – učini dužim, da ga pretvori u neku malu vječnost.

Eto, vidite, sad sam posegnuo i za najtežim riječima, a sve zbog toga što nisam u stanju izaći nakraj s pitanjima koja mi promet postavlja. A pritom se prisjećam da je u povijesti filozofije postojala škola u kojoj su mislioci raspravljali šećući, a zvali su se peripatetičari, to jest šetači. U tome vidim jasnu analogiju s ovom mojom preuzetnom zavrzlamom. Kako da nazovem sebe i slične mislioce koji svoje mozganje i domišljanje započinju od automobila i s njima završavaju? Možda autorima?