Umjetnost je moj život

Naš je sugovornik istaknuti hrvatski akademik Zvonimir Mrkonjić (rođen u Splitu 6. lipnja 1938), pjesnik, prevoditelj, dramaturg, teatrolog, antologičar, urednik, književni i kazališni kritičar, svestran umjetnik i izniman autor. Razgovarali smo na Trešnjevačkom trgu u Zagrebu, u blizini stana bračnoga para Mrkonjić–Čorak, akademika Zvonimira Mrkonjića i akademkinje Željke Čorak dan nakon svečane dodjele Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, koju smo ove godine s velikim ponosom i radošću dodijelili Zvonimiru Mrkonjiću. Na dodjeli u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, na krasnom otvorenom prostoru s fontanom, u blizini Hrvatskoga narodnog kazališta i Gradskoga dramskoga kazališta Gavelle, u kojemu je akademik Mrkonjić bio trideset godina zaposlen kao dramaturg, bilo je svečano i puno radosne energije brojnih prijatelja i kolega Zvonimira Mrkonjića. Nagrada se tradicionalno, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, dodjeljuje istaknutim hrvatskim teatrolozima i kazališnim kritičarima 13. lipnja, kad je Dimitrija Demeter u Danici ilirskoj objavio prvu profesionalnu kazališnu kritiku, odnosno tekst o prvoj profesionalnoj predstavi izvedenoj na hrvatskome jeziku, o izvedbi drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska Ivana Kukuljevića Sakcinskog, 1840. Četrnaesti dan lipnja bio je u Zagrebu ekstremno topao, ali velika vrućina više je smetala stalnim prolaznicima koji su obilazili naš stol i ulazili nam u razgovor želeći čuti odgovore na razna pitanja o umjetnosti nego akademiku Zvonimiru Mrkonjiću, koji se na užareni dan nije ni osvrnuo, snažno fokusiran na razgovor za Vijenac, na riječ, na glazbu, na kazalište.

Izvor HAZU

Poštovani akademiče Mrkonjiću, još vam jedanput čestitam na Demetrovoj nagradi za životno djelo. U svojoj zahvali na dodjeli nagrade spomenuli ste nekoliko ljudi koji su živjeli s vama i s vama stvarali kazalište. Što ste još željeli reći?

Želio sam reći da je u mom rodnom gradu, u Splitu u to doba, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, bilo mnoštvo intelektualaca različitih profesija, ali, zanimljivo, svi su oni počeli kao pjesnici. Recimo, Igor Zidić, moj izdavač, veliki prijatelj, nekadašnji uspješni predsjednik Matice hrvatske, kao i povjesničar umjetnosti, a, dakako, i svestrani akademik Tonko Maroević, prošle godine iznenada preminuo, koji se bavio i arheologijom, a posebno i kazališnom arheološkom baštinom; poznato je, naime, da je u blizini Solina jedan amfiteatar za tisuću mjesta. Bili su tu slikari, glazbenici, recimo, Sretna Meštrović, pijanistica i profesorica klavira na Muzičkoj akademiji koja je upravo dobila nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, kao glazbenica, pa kazališni kritičari kao što je bio za mnoge strog, a izvrstan Anatolij Kudrjavcev, a tu su bili i filmaši, neki od prvih ljudi koji su se bavili filmom. Bilo je mnogo prevodilaca, pjesnika, da ne spominjem Danijela Dragojevića, koji je bio sjajan kozer, pa Kruno Quien, suptilni intelektualac i dobar pjesnik. Dakle, to je bilo ozračje bogato i kazalištem i dramama i kazališnim i dramskim idejama, svi su se oni slagali, i slikari, kipari, prevoditelji, bila je to gusta atmosfera.

Taj je Split mnogima poznat iz televizijskih serija.

Tako je. Kažu da je to ozračje koje je u serijama opisao i prikazao Miljenko Smoje, književnik, novinar i scenarist, posebno u televizijskoj seriji Naše malo misto, a djelomice i u seriji Velo misto. Tu su bili i mnogobrojni oriđinali, Picara, npr., a tu je bio i poznati, nezaboravni Caruso.

Te je splitske oriđinale ili tzv. redikule opisao i Predrag Lucić, u pjesničkoj zbirci Mjesec iznad Splita, a uveo ih je u svoj roman Južina i mlađi romanopisac Nebojša Lujanović. I mi koji nismo Splićani upoznali smo se tako s Pajdom, Karuzom/Carusom, Stipom Balom, Marom Žebon, Anton Šamplanom, nasljednicima sličnih osoba u djelima Ranka Marinkovića, ali u viškom i komiškom ambijentu.

Ljudi su ih zezali, zvali su ih raznim imenima, nazivali ih nadimcima koji su postali njihova imena, njihova prepoznatljivost, a to je isto kao u komediji dell’ arte, doživljavale su se dramatske situacije u kojima je publika bila na Pjaci, aplaudirala takoreći, sve je to bila jedna ista atmosfera puna ideja. Eto, to je Split.

Ista ta generacija djelovala je i u Zagrebu.

Tako je, ista se generacija Splićana umjetnički i intelektualno okupljala i u Zagrebu, na primjer, oko časopisa Razlog i Teatra &TD, gdje je veliku ulogu odigrao Vjeran Zuppa. Oni su stvorili protutežu ideologiji socijalizma. Onda se sve počelo događati i na polju likovnih umjetnosti, Nove tendencije, sve je to bilo dosljedan nastavak, pobuna protiv ideologije i povratak umjetnosti.

Vi ste nakon završene slavne Klasične gimnazije u Splitu, koja je iznjedrila brojne umjetnike i znanstvenike, studirali i diplomirali komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. A studirali ste i kazališnu režiju na tadašnjoj Kazališnoj akademiji, koju su početkom pedesetih utemeljili Branko Gavella, Bratoljub Klaić, Ranko Marinković, Slavko Batušić…, bili ste jedan od posljednjih studenata legendarnoga profesora i redatelja Branka Gavelle. Kako je došlo do tog izbora studija i kako danas gledate na to razdoblje svoga studentskoga života?

Položio sam taj ispit iz režije jer sam htio pobjeći od svoga mrskog ja. Ne zato što bih ja imao zvanje režisera, jer redatelji su zavodnici, oni zavode ljude, ali sam došao u ozračje teatra gdje glumci koji igraju više uloga ne mogu biti zavidni, oni mogu gledati sa simpatijom, i u toj atmosferi ja sam se jako dobro osjećao. I onda je, u stanovitom smislu, to bio i moj život.

Kako ste doživjeli Zagreb nakon Splita? Rekli ste da je Split bio svojevrstan grad-teatar s antičkom baštinom, s vrhunskim intelektualcima, umjetnicima, znanstvenicima, gledali ste svakodnevne prizore koji podsjećaju na komediju dell` arte. Međutim, Zagreb je danas, a i tad – čitali smo i slušali o tome roditelje, obitelj, brojne svjedoke toga vremena, šezdesetih godina – bio potpuno drukčiji, drugi grad. Vi ste se našli u srednjoeuropskom središtu hrvatske kulture na neki način, i u tada iznimnom Zagrebačkom dramskom kazalištu u Frankopanskoj, tj. Dramskom kazalištu Gavella, gdje ste kao zaposleni dramaturg radili trideset godina. Kako biste odredili razliku između Splita i Zagreba u tom kazališnom smislu?

U Splitu je sve lokalno univerzalno, a u Zagrebu teško to univerzalno može biti lokalno. Traži se to lokalno, da se da smisao lokalnom, zagrebačkom, međutim, najviše to lokalno uspijeva kad se radi o glumcima, jer glumci izražavaju ono odakle su došli. Recimo, Ivica Vidović, Boris Buzančić i Boris Dvornik, svi su oni vraćajući se lokalnom postizali univerzalno kao glumci.

Koje biste predstave izdvojili kao najdraže u kazalištu Gavella dok ste radili kao dramaturg?

Recimo, predstava Kraljevo, nastala prema Krležinoj istoimenoj drami, u režiji Dina Radojevića, velika ansambl-predstava, bila je čas genijalna, čas nije mnogo vrijedila. Premijera je bila 1970, a zadnja izvedba 1982. Scenograf je bio Zlatko Bourek, a kostimografkinja Diana Kosec Bourek. Ali Patnje gospodina Mockinpotta prema djelu Petera Weissa u režiji Božidara Violića s Perom Kvrgićem, to je bio vrhunac. Prvi je put izvedena 1969. I sve predstave s Nelom Eržišnik bile su sjajne. Taj humor bio je senzacionalan. Svoju fascinaciju glumcima pokušao sam prenijeti u knjizi Taljenje Talije. Sedam pjesnika o kazalištu, to je bilo 2015. U tu sam knjigu stavio i svoju pjesmu Kvrgićeva preobrazba, o glumačkom umjeteonstvu Pere Kvrgića. Sve je to bilo dobro i uspjelo u Kazalištu Gavella i drugim teatrima kad izlazi iz glumca, iz njegova karaktera, a ne iz nekih teorija o glumi. To sve treba naći na mjestu, nadahnuti se mjestom, i onda su glumci najbolji kad to znaju i mogu utjeloviti to mjesto, makar su oni u univerzalnosti teatra uvijek usidreni.

Kako u toj usidrenosti smisla kazališta, intelektualnoga azila, kako ste ga jedanput nazvali, gledate na svoju ulogu prevoditelja, književnog prevoditelja dramskih tekstova?

Znate što, ja sam se bavio prevođenjem sa svih jezika, čak i s provansalskoga. Prevodio sam s francuskoga, njemačkoga, engleskoga, talijanskoga i okcitanskoga jezika. Preveo sam Renéa Chara, Henrija Michauxa, Andréa Frénauda, Paula Claudela, Francisa Pongea, Friedricha Hölderlina, Alberta Camusa, Stéphanea Mallarméa, Rolanda Barthesa, Andréa Bretona, Andréa Gidea, Rainera Mariju Rilkea, Martina Heideggera, djela provansalskih trubadura. Sa Željkom Čorak, svojom suprugom, preveo sam Shakespeareove Sonete. Preveo sam i sabrana djela Arthura Rimbauda. Prevoditi znači biti nadahnut većim nadahnućem, a to je autorovo. I kad se ta dva nadahnuća podudare, onda je prijevod uspio.

Koji vam je prijevod najbolje uspio?

Pa slušajte, ja sam mnogo toga prevodio i ustanovio sam da osim Hölderlina i Rilkea, s kojim me najčešće povezuju, imam još mnoštvo prijevoda; to je slučajna antologija, gdje su njemački, američki, francuski pjesnici ravnopravno zastupljeni. Isto tako vrlo cijenim svoje prijevode u Bibliji, jer je to isto tako bila jedna pobuna protiv jednoumlja, tako da je ta Biblija moj Izaija, moj Job, i drugi. Zajedno s Markom Grčićem ili samostalno sam radio, i sve to pripada u domete pobune. Kako sad vidimo, to se jednoumlje pretvara u bezumlje. Prevoditi, to je sjajan užitak.

Taj su užitak osjetili i stvaraoci predstava, posebno glumci, izvodeći vaše prijevode dramskih, kazališnih tekstova.

Pa i tih se prijevoda nakupilo. Preveo sam za kazalište dramske tekstove Marivauxa, Hauptmanna, Heinricha von Kleista, Ödöna von Horvátha, Jean-Paula Sartrea, Georga Büchnera, Jeana Geneta, Franka Wedekinda, Bertolta Brechta… Nešto je objavljeno i tiskano, a većina ostala je u kazalištima.

Neko ste se vrijeme bavili kazališnom kritikom, objavljivali ste kritike. Vrlo ste pohvalno pisali o predstavama redatelja Koste Spaića na Dubrovačkim ljetnim igrama. Najviše ste bili okupirani i zaneseni djelom i izvedbama djela Marina Držića. Antologijski su vaši tekstovi O Držićevoj teatralnosti i Skup ili otjerana pastorala. Dramaturške eseje, studije, kritike, osvrte, oglede, prikupili ste u knjizi Ogledalo mahnitosti 1985, koju godinama preporučujemo studentima.

To je pripadalo u jedno moje doba. Pohvalio sam kao kazališni kritičar i Spaićeve režije Marina Držića, Iva Vojnovića i Williama Shakespearea i fascinantno Prikazanje svetih Ciprijana i Justine anonimnog autora u režiji Božidara Boška Violića, također na Dubrovačkim ljetnim igrama šezdesetih godina, točnije 1968. na Boškovićevoj poljani. Sjajna predstava. Na kraju, najviše sam se bavio književnim recenzijama. Više nemam ni narudžbe da pišem kazališne kritike niti me zovu u kazalište da ne bih previše kritizirao. Ne zovu me ni u ZKM ni u Hrvatsko narodno kazalište. Bavim se kritikom kao svojim osobnim uzom.

Vrlo su zapažene i vaše emisije na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Kako doživljavate radijski eter i kako stvarate svoje emisije?

To su moje emisije Riječ je glazba je riječ, gdje sam tijekom dvadeset godina objavio masu toga. Izdvojit ću emisiju posvećenu temi Carmina burana. Imam svakih petnaest dana po neku emisiju i to je veliki užitak prevođenja. Dakako, ne mogu uvijek prevoditi kako je original, na primjer rime, u nekim slučajevima, gdje je to moguće, rimujem, a inače sam praktičan u tome.

Kako danas gledate na svoje razdoblje uređivanja časopisa i novina u Matici hrvatskoj? Bili ste šest godina u uredništvu časopisa Prolog, koji je tada promovirao istinske vrijednosti hrvatskoga kazališta, bio je jako kritičan prema slabijim predstavama i djelima, a bili ste i u uredništvu časopisa Telegram, koji je više nego znakovit i za Hrvatsko proljeće, nastalo prije pola stoljeća i ne do kraja istraženo i revidirano. Kakva je bila atmosfera u tim časopisima i na što ste stavili naglasak pri uređivanju?

Znate što, ja sam zaboravio kako je bilo u Telegramu, to je bio svakodnevni naporan posao koji se sve više orijentirao na pisanje književnih recenzija. U Prologu sam uređivao prispjele tekstove i sam pisao, bila je dobra atmosfera. Recenzije sam pisao tijekom dvije godine u Novom listu, dok je on još tolerirao takvu djelatnost, a sad radim ono što me veseli.

Izd. Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2015.

Što vas sad najviše veseli?

Napravio sam jedan izbor iz pjesama Bertolta Brechta koji kanim izdati ako budem našao izdavača.

Pravi ste Mediteranac, rođeni ste 1938. u Splitu, i odrasli ste u Splitu. Rođeni ste na pozornici, u kazalištu, na Peristilu, u kući koja je poslije bombardirana u Drugome svjetskom ratu. Jako ste vezani i za otok Šipan na koji rado dolazite. Što je za vas Mediteran?

Sredozemlje je kolijevka kulture, svih ovih vrijednosti do kojih svi držimo, počevši od Grčke pa do židovske tradicije, tradicije Biblije, svi su oni ugrađeni u naš svjetonazor i ako se budemo oslanjali na njih, nećemo nikad pogriješiti.

Kako gledate na suvremeno hrvatsko kazalište? Rekli ste da vas rijetko ili nikad ne zovu u kazališta koja ste stvorili ili sustvorili. Vidite li nekoga glumca, redatelja ili dramatičara koji je po vašemu mišljenju istinski dobar, odnosno donosi na scenu vrijednosti istine, slobode, dubine, za koje se vi cijeli život zalažete?

Tu ima nekoliko autora, a prije svega mislim da je to dramaturginja, književnica, prevoditeljica i sveučilišna profesorica Lada Kaštelan, čiji su dramski tekstovi naprosto sjajni. Nisu dovoljno iskorišteni na našoj sceni. I Ivan Vidić također piše dobre tekstove. O Ivi Brešanu sam već rekao što sam mislio, Brešan je napravio revoluciju u našem kazalištu, to je estetika zemlje, kao što su i naivci bili ti koji su iz zemlje crpili svoju snagu i ostvarili je. Sumnjam da danas ima netko sposoban za takva nadahnuća i realizacije.

A kad je riječ o redateljima, koji vam je najbliži, koje predstave preferirate, kojega redatelja?

Slušajte, teško je reći jer od starih redatelja više nema nikoga, a od meni mlađih uvijek sam poštovao Paola Magellija, ali i on je slučajni gost u hrvatskom kazalištu. A od ovih novih predstava teško mi je spomenuti nekoga jer me više ne zovu na predstave.

Vi ste akademik, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Široj javnosti nepoznata je uloga Akademije. Što npr. vi kao akademik konkretno radite?

Oni su mene pozvali da sudjelujem s obzirom na moje rezultate tijekom cijeloga moga života u kazalištu, u kritici i u prevođenju. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima mnogo pozvanih, ali malo onih koji se odazivaju. Recimo, moj prijatelj Marko Grčić, izvanredan esejist, nije htio biti u Akademiji, pjesnikinja Andriana Škunca, Danijel Dragojević također, jer je mislio da je njegova veličina u odbijanju. Mnogi ljudi nisu htjeli, a bilo bi dobro da su ušli u Akademiju.

Otišao je nedavno Tonko Maroević, također akademik. Osjeća se velika praznina nakon njegova odlaska.

Tonko je bio moj prijatelj, moj brat, čovjek takve tolerancije rijetko se vidi. Nikad za sebe ništa nije napravio, a bio je sjajan pjesnik i prevodilac. Teško mi je bez njega.

Promovirali ste djelo i osobnost Radovana Ivšića. Kako je došlo do toga? Prilikom jednog susreta u Parizu dosta mi je govorio o vama. Vi ste inicirali knjige posvećene Ivšiću i predočili javnosti važnost njegova opusa, npr. u knjizi Teatar Radovana Ivšića. Doveli ste ga i konkretno ponovno na hrvatsku scenu, nakon što nekoliko desetljeća nije mogao doći u rodnu Hrvatsku, živeći u Parizu i pišući na francuskom.

Zapravo je sve završilo svađom. On mi je kao nadrealist zamjerio, kad su me pozvali na pjesničke dane u Liku, na Festival poezije, što sam prihvatio poziv, pa je prekinuo sa mnom. Ali, Gordogan Radovana Ivšića sjajna je drama i po tome ćemo ga i pamtiti. Narcis je također dobar kao poema, a pjesme su mu male i nije time ostao u hrvatskoj poeziji.

Mnogi vas doživljavaju isključivo kao pjesnika, čitamo stalno sve vaše i stalno nove zbirke pjesama. Jeste li zadovoljni prepoznavanjem svoje poezije u kritičkoj recepciji? Kako biste vi odredili svoje pjesništvo od početaka do danas?

Do danas sam prešao sve faze i došao sam do negiranja. Poezija negira sebe samu. Moja zbirka Med i mlijeko, to je antipoezija. Ali ja ne spadam u one pjesnike koji se ponavljaju, moram uvijek nešto izmisliti, iako su mogući i povraci. To će se i vidjeti, ja sam nešto od toga objavio u ciklusu Grafiti u Forumu. Ne znam kad će to objaviti. Ti Grafiti sadrže dva ciklusa, jedan je ciklus u kojemu se spominjemo svi, prisutni i neprisutni, patetično, to je vrsta simfonije, gdje su ovi, gdje su oni, nema ih, a u Grafitima je sve zapravo zafrkancija, molitva za happy end. Onda sam napisao molitvu za end happy end, jer bolje je end happy end nego da se sve mora završiti.

Svirali ste violinu, posvećeni ste glazbi i riječi i posebno volite Schuberta. Što je vama glazba?

Svirao sam violinu, ali sam samouk. Glazba je za mene atmosfera koju dišem, od trubadurske glazbe pa do Monteverdija, Bacha, Schuberta, svih faza glazbenih, simfonija novih, jako volim Stravinskog, Posvećenje proljeća i Petrušku. Naravno, da ne govorimo o Mozartu i Wagneru, najveća opera je Tristan i Izolda, to je opera koja govori o moru, o moru kao vezi ljubavnoj i brodolomu.

Poštovani akademiče Zvonimire Mrkonjiću, dopustite da umjesto završnoga pitanja pročitam završni dio obrazloženja povjerenstva za dodjelu nagrade u sastavu: Mira Muhoberac (predsjednica), Višnja Kačić Rogošić i Martina Petranović, pod naslovom Kazalište kao intelektualni azil:

„Tragom navedenoga opsežnog i plodonosnog djelovanja u hrvatskom kazalištu i hrvatskoj kazališnoj kritici i teatrologiji kojim je Zvonimir Mrkonjić trajno i nedvosmisleno zadužio nacionalnu kazališnu kulturu, povjerenstvo za dodjelu Demetrove nagrade jednoglasno je odlučilo da se ovogodišnja Demetrova nagrada za životno djelo dodijeli akademiku Zvonimiru Mrkonjiću, čiji se opus u teatru i za teatar, iz perspektive Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, također može smatrati svojevrsnim oblikom intelektualnoga azila hrvatske kazališne kritike i teatrologije, kakvim je Mrkonjić, kao što rekosmo, držao kazalište.“

Zahvaljujem vam na ovom razgovoru u vrelome Zagrebu.

Hvala vama.