Sjećanje na identitet

Identitet je „skup značajki koje neku osobu čine onom koja jest“ definicija je znamenitoga hrvatskog leksikografa Adolfa Klotza iz njegova rječnika koji smo svi toliko puta imali u ruci. Gledate me čudno? Adolf Klotz zvao mu se i otac, a sin se rodio 1909. u Bizovcu; ime i prezime tata mu je promijenio 1919. u Bratoljub Klaić, i tako mu učinio nemalu i dalekosežnu uslugu. Jedna je to od mnogo njemačkih obitelji u Hrvatskoj koja je svoj nacionalni identitet prikrila, potisnula, zanemarila ili izgubila, a na njih, i njihovo mjesto u hrvatskoj kulturi i povijesti, podsjeća knjiga Gorana Beusa Richembergha Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća. Knjigu, s podnaslovom Eseji i bilješke o prošlim vremenima i zaboravljenim ljudima, objavio je Synopsis, dok su suizdavači Njemačka zajednica Osijek i Predstavnik njemačke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Velika Gorica; djelo ima više od četiri stotine stranica i mnoštvo zanimljivih ilustracija, a objavljeno je dvojezično, s njemačkim prijevodom Anne Marie Grünfelder.

Izd. Sinopsis, Zagreb, 2021.

Može se činiti suvišnim tolika knjiga ako se uzme u obzir da u Zagrebu i okolici ima točno 470 deklariranih Nijemaca i još 115 Austrijanaca, sitne etničke naplavine na hrvatskom žalu, nakon epohalnih potonuća Habsburškog Carstva 1918. i Trećeg Reicha 1945. No kada se pregleda knjiga Beusa Richembergha, u kojoj se donosi oko 700 pojedinačnih biografija, vidi se da su povezanost Hrvatske i germanskog svijeta veoma duboke te da je mnogo nositelja njemačke kulture – bez obzira na to bili Nijemci, Austrijanci ili Židovi – znatno pridonijelo napretku svoje nove domovine, pri čemu autor nipošto ne prešućuje mračne aspekte germanizacije i nacističke dominacije i genocida. Na općenitu opterećenost njemačko-slavenskih odnosa, u kojem su Njemačka i Austrija davale, ali i uzimale, nadovezalo se i protjerivanje Nijemaca iz Istočne i Srednje Europe, od Königsberga i Wrocłava do Srijema i Banata, pri čemu je 250.000 ljudi izbjeglih iz Jugoslavije neznatna skupina među 11,5 milijuna prognanika između 1944. i 1950. Preživjeli definitivno nisu željeli biti, kako se to kaže u jednoj pjesmi Zabranjenog pušenja, „Švabo u dotiranom filmu“, proganjana i prezrena manjina. Prvi znak promjene bila je srpska serija Salaš u Malom Ritu iz 1976, u kojoj se pojavljuje prijateljski nastrojen Folksdojčer Jakob Jerih, da bi tek roman Ludwiga Bauera Kratka kronika porodice Weber iz 1990. otvorio realističan diskurs prema toj bolnoj temi.

Danas, kad je Njemačka miroljubiva i kad ju percipiramo kao naprednu i kulturnu zemlju, monografija Beusa Richembergha može se pročitati mirno i hladne glave, čak i uz smiješak. Primjerice, početak karijere prvoga hrvatskog školovanog opernog pjevača izgledao je ovako: mladi Franjo Stazić iz Bjelovara (Franz Stöger) pjevao je u crkvi, gdje ga je uočio zborovođa i orguljaš Vjekoslav Mesarić (Alois Fleischer) pa odveo u Zagreb i preporučio zborovođi Prvog ilirskog pjevačkog društva Vatroslavu Lisinskom (Ignatiusu Fuchsu). Autor, naravno, ne sugerira da su Nijemci bili svi i svuda, ali doista su bili raznoliko raspoređeni: odvjetnik iz ilirskog doba Drago Kušlan bio je zapravo Karl von Kuschland; Friedrich Singer (pohrvaćen u Miroslav) uredio je prvu hrvatsku gombaonicu, i imao sumnjivu čast da bude prvi pokopan na Mirogoju; još uvijek pijemo kavu iz tvornice Karla Heinricha Francka; najstariji je dućan u Zagrebu onaj Augusta Pirlinga u Ćirilometodskoj i još radi, preživio je sve potrese; Ignaz Lichtenegger zapisao je i harmonizirao melodiju Josipa Runjanina koja je postala himna, pa je tako simbolično treći u skladnom paru hrvatskog pjesnika i srpskog kompozitora; među najuspješnije gradonačelnike ubrajaju se Vjekoslav Heinzel (a zapravo Alois) i Pero Pirker, Varaždinac koruškog podrijetla; kardinal Franjo Šeper, Osječanin čija se obitelj doselila iz Burgenlanda, bio je prefekt Kongregacije za nauk vjere; Hans Merz, poznatiji kao Ivan, katolički je blaženik; fizičaru i filozofu Ivanu Supeku majka je bila Njemica, Ivana Šips iz Đakova; osim Nijemaca ima i Njemica, od glumica Ljerke Šram i Tille Durieux do Karole Maier-Milobar, prve liječnice s licencom u Hrvatskoj, koja je rođena u Öbermögersheimu u Njemačkoj, a diplomirala 1900. u Zürichu.

Autor biografije vidljivih i nevidljivih ljudi njemačkoga podrijetla donosi unutar određenih smislenih cjelina, u kojima ih stavlja u povijesni kontekst. Osobito je važan zadnji dio knjige, gdje se u susljednim poglavljima govori o Nijemcima između dva svjetska rata, zatim o nacističkoj okupaciji i antifašistima njemačkoga podrijetla te o sudbini te manjine nakon Drugoga svjetskog rata, kao i o organiziranju i shvaćanju sebe u Republici Hrvatskoj te obnavljanju veza s pradomovinom. Goran Beus Richembergh i prošlost i sadašnjost pokazuje razumno – ne razdvaja ono što je bilo spojeno, i ne spaja ono što je razdvojeno. Svijet 19. stoljeća iznosi takav kakav je bio, prije nego što je došlo do nasilna odvajanja Židova od Nijemaca, kulturno i jezično homogen. Također, osvjetljava problem konstituiranja Austrije kao posebnog identiteta, koja iz objektivnih razloga nije željela ili mogla održavati veze sa svojim sunarodnjacima izvan granica. Zbog toga je identitet Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj pravi gordijski čvor: snažni lokalni identiteti, koje su preci donijeli, nisu pogodovali osjećaju zajedništva; nacistički koncept Volksdeutschera, kao opreka Reichsdeutscheru, Nijemcu iz Reicha, morao se odbaciti zbog iredentističkih implikacija; poratni egzodus ostavio je ostatke ostataka, suočene sa sramom i krivnjom. Pritajeni narod ipak je sačuvao, ako ne baš identitet, a ono sjećanje na njega.