Selskom cestom iz grada u sela

I Zagreb je, kao i toliki gradovi, šireći se progutao negdašnja okolna sela Šestine, Gračane, Markuševec, Jarun, Horvate i mnoga druga. Davnija prošlost tu i tamo proviri iz imena današnjih ulica. Takva je i Selska cesta. Zašto se tako dugačka i prometno vrlo živa ulica (i naziv cesta kazuje da je to nešto veće od ulice) zove tako „seoski“: Selska cesta? Tako je prozvana još 1905, jer od križanja Ilice sa Svetim Duhom ide preko cijele Trešnjevke, presijeca Prilaz baruna Filipovića i Ozaljsku ulicu, razdvaja Srednjake od Knežije, prolazi kroz Horvate i završava kod Save. Vodila je, dakle, „iz grada prema selima“.

Među tim selima, a bilo ih je više od dvadeset, najveće su selo bili Horvati, južno od Horvaćanske ceste do Jadranskoga mosta. Oko 1850. godine imalo je 30 kuća i 240 stanovnika. Tu su živjeli prebjezi koji su došli s područja južno od Kupe, no kako je to područje pripadalo slobodnom kraljevskom Gradecu, crkveno su Horvati bili pod župom sv. Marka. Danas, u jurnjavi automobilima da bi se uhvatilo zeleno svjetlo na križanju Selske i Horvaćanske, rijetki primijete da se tu nalazi jedno raspelo (pisala sam o njemu). Ono nas podsjeća na to da je ovdje nekad bilo selo, Horvati, po kojima je prozvana i važna cesta, Horvaćanska, te Horvaćanski zavoj (poznat svim sportašima koji se motaju oko Sportsko-rekreacijskoga centra Mladost).

Nekoć je Selska cesta bila kvrgava i grbava, kola su drndala najprije po blatnoj zemlji, a zatim po granitnim kockama. Znam točno kako su izgledale. Neke od njih, kad su ih cestari iskopali zbog asfaltiranja, završile su u Severinu na Kupi kao građa za jedan roštilj. On nije moj, pripada mojim susjedima vikendašima. Štošta smo znali baciti na njega i družiti se u ugodnoj prirodi. Nažalost, i njihovu i našu vikendicu snalazi ista sudbina: sve su pustije. Po toj kaldrmi kloparali su najprije željezni kotači seoskih kola, kasnije su došli „gumenjaci“, a još kasnije automobili i autobusi. Selska je i danas poveznica Ilice s negdašnjim selima na „ovoj strani“ s onima „preko Save“.

Današnje uređenje (cesta prolazi ispod željezničke pruge i autoceste) Selska zahvaljuje prije svega Univerzijadi (1987), prvom proplamsaju želje za izlaskom iz čvrstoga jugozagrljaja. I moja ulica, Baštijanova, uvire u Selsku poput manjega pritoka. Svaki put kad na tom spoju uhvatim autobus u bilo kojem smjeru (prema Črnomercu ili prema Novom Zagrebu) čestitam sama sebi na tome što sam ga stigla. Ipak još stižem.

Snimak zaslona

Dakle, Selska je cesta česta meta u mojim kvartovskim šetnjama u koroni i izvan nje. Nije ona lijepo šetalište, naprotiv, po njoj jure gromoglasni motori, automobili, autobusi i kamioni, diže se prašina i silna buka. No ja je volim zbog njezinih negdašnjih stanovnika, kojih se već rijetko tko i sjeća. Jer Selska cesta nije važna samo prometno. Ona je opjevana i riječima i notama. Tko još zna da je i posljednja adresa Tina Ujevića bila upravo na Selskoj cesti broj 116c?! „Dolazim s Trešnjevke. Idem na Trešnjevku ... Zadovoljstvo: naći usred grada selo“ (T. Ujević, Tramvaji do Selske).

Javio se još jedan iz društva mrtvih pjesnika koji je opjevao nešto od stare Trešnjevke. Bio je to Drago Britvić, rođen 1935. u Pitomači, a umro na sam Božić 2005. u Zagrebu. Dolaskom u Zagreb Britvić se zapošljava kao noćni čuvar u Gradskom vodovodu. Dobro znam kako izgleda taj posao, jer je naš prijatelj Marek radio u istom poduzeću na istom poslu. Znali smo ga gdjekad i posjetiti (u Zagorskoj, na Laščini, preko puta policijske stanice na Tuškancu). Ne znam niti ću to ikada saznati je li možda i Britvić kao službenik Vodovoda bio na nekoj od tih adresa. Na tim ograđenim i zaključanim mjestima – tko će, recimo, noćnom čuvaru stvarati nevolje ako mu je preko puta policijska stanica? – čovjek ima vremena za čitanje i razmišljanje, kao što je i Britvić u osami gluhih noćnih sati imao vremena za pisanje pjesama. Vjeverice, ptice i neke druge životinje često tim čuvarima prave ugodno društvo. Sve je to išlo na ruku senzibilnom pjesniku Dragi Britviću, koji je napisao neke od najljepših hrvatskih šansona, pa i onih nadahnutih Trešnjevkom: Od Selske do vječnosti: „Na Selskoj stanem, a Puljska će, idi! / I već me magla kao oblak nosi“, dok Kuće mojih ljudi „padaju ko vlati. / Pogažene pruge, vrtovi bez volje. / Trešnjevka i Trnje putuju u bolje.“

Stihove mu je često uglazbljivao i izvodio još jedan pravi Trešnjevčanin, pjevač i slikar Zvonko Špišić. Taj put „u bolje“, tu izgubljenu bitku oronulih sitnih starica prizemnica s bagerima novopečenih građevinskih poduzetnika, koji nezajažljivo kupuju te kućice, ruše ih i na njihovu mjestu grade ružne grdosije, uspio je još genijalno skicirati i majstor crteža Matija Pokrivka (1923–2010). Po kazivanju samoga slikara, znalo se dogoditi da on užurbano crta na jednom kraju ulice, a bageri već isto tako užurbano ruše te kućice s vrtovima na drugom. Taj osjetljivi trolist – Zvonko Špišić, Drago Britvić i Matija Pokrivka – kao da su se slili u svoju i našu možda najljepšu baladu o Zagrebu, u Trešnjevačku baladu.

Treba doći u proljeće

Kada ožive mali vrtovi

I kad okite dvorišta

A potok pojuri prema jutarnjoj smjeni.

Treba doći u proljeće

Kad Pongračevo zazeleni

Kad sve to ne košta ništa

U ovom kvartu bez groblja i rodilišta.

Ako i nema ni groblje ni rodilište, Trešnjevka ipak ima nešto na –šte: kazalište. Mislim na ono na uglu Selske i Mošćeničke, dječje kazalište Trešnja. Neka mu je trešnja bar u imenu, kad je negdašnjim obiljem dala ime cijelom kvartu. Oko kazališta uvijek se vrzmaju osebujni tipovi, pa možda i iz ovoga dječjeg izraste neki novi poet Trešnjevke da nastavi gdje su stali naši stari.