Ottóu Tolnaiju za rođendan

Mađarski pisac Ottó Tolnai (1940) ovogodišnji je gost Festivala Miroslav Krleža u programu Sjećanja Krležinih suvremenika.

Tolnai, s prebivalištem u Paliću kraj Subotice, jedan je od najvažnijih predstavnika suvremene mađarske književnosti, koju ponekad dijelimo na manjinsku i većinsku, premda je ona nedjeljiva. Stvaraju je majstori mađarskog jezika s različitim prebivalištima, među kojima je Krleža. Neko vrijeme nosio je titulu počasnoga mađarskog pisca, a bio je rado viđen i toplo prihvaćen gost, iako podjednako kritičan i ironičan u svojoj hungarici kao u croatici, što samo dokazuje da se u mađarskoj kulturi osjećao kod kuće kao i u hrvatskoj. Upravo to je ono bitno što povezuje Krležu i Tolnaija, a osim toga još mnoge druge, sitne i krupne stvari. Krleža je pisao o mađarskom jeziku kao o svome sustanaru: „Madžarski jezik stanuje u mojoj glavi i tu je zauzeo čitave katove sa balkonima i koridorima, sa prozorima i raznim izgledima, sa ogromnim balastom i opterećenjem mozga i svijesti.” (Dnevnik, Bez datuma 1942), a Tolnai o ljepoti poznavanja drugih književnosti iznutra: „…gotovo na razini materinskog jezika, mirno mogu reći, ne čitam jugoslavenske književnosti na stranim jezicima, nego na svome jeziku, jer ovaj jezik za mene nije samo jezik književnosti. Poznajem svaki unutarnji problem ovih književnosti, osjećam svake njihove nijanse. Naravno, ovaj odnos nije jednostavan i u osnovi nikada nije bio uzajaman, ali kakve veze imaju one s tim da ih volim?” (Pjesnik od svinjske masti).

Ono što Krleža znači, odnosno mogao bi značiti mađarskoj kulturi, to znači, odnosno mogao bi značiti i Tolnai hrvatskoj kulturi: ljepotu poznavanja druge književnosti iznutra očima pisca velikana. Njihov odnos, već i zbog generacijskih razlika koje su ih dijelile, nije mogao biti izjednačen. Za Krležu je Tolnai bio symposionist, odnosno urednik i glavni urednik novosadskog časopisa Új Symposion (1965–1992) čiji je rad pratio i na čijim je stranicama bio najčešće objavljivani autor Jugoslavije. S druge strane, Tolnai se u djelima vrlo često poziva na Krležu, prema tražilici mađarske Digitalne akademije književnosti, čiji je on član, čak 71 put. Istina, u Tolnaijevim djelima mogli bismo pronaći podjednako velik broj i ostalih hrvatskih tema, od kojih Jadransko more ima iznimno važnu simboliku za tog autora.

Tolnaija s Krležom vezuje i enciklopedizam, i on je svojevrstan enciklopedist kao Krleža. Njegov je leksikografski zavod, međutim, osobna institucija u stalnoj izradi. Cijeli njegov opus, tekstovi različitih žanrovskih određenja koji čine privatnu autorovu mitologiju služe kao moguće studije za tzv. Novi Tolnaijev svjetski leksikon, koji naslovom aludira ne samo na svoga autora nego i na Tolnaijev svjetski leksikon (izašao najprije od 1912. do 1918. u osam svezaka, a zatim od 1926. do 1930. u dvadeset svezaka) u izdanju Simona Tolnaija, vlasnika tiskare i izdavačke kuće novina i knjiga.

Simon Tolnai najprije je na početku prošloga stoljeća pokrenuo ilustrirani tjednik Tolnaijev svjetski list, koji je ubrzo postigao veliku popularnost. Jednako ambiciozan izdavački pothvat kao Tolnaijev svjetski leksikon bio je i Tolnaijeva svjetska povijest (prvo izdanje je izašlo od 1908. do 1912. u deset svezaka, a zatim od 1926. do 1931. u dvadeset svezaka). U tom kontekstu Novi Tolnaijev svjetski leksikon kao autorska zamisao u neprekidnom nastajanju ironizira ideju enciklopedijske sveobuhvatnosti, ali ne prekida s njom, nego je reinterpretira, samoironično izvrće kao što je na svoj način i redatelj András Urbán izvrnuo riječko kazalište pred Jadran u sada objavljenoj pjesmi Kao da smo pljeskali. Na takav način Tolnaijeva definicija mađarskog književnika iz Vojvodine glasi da taj književnik ima more.

O tome da Tolnai, srećom, nije prekinuo s idejom sveobuhvatnosti, nego sustavno radi na njezinoj izgradnji, može svjedočiti njegovo životno djelo, u čiji je svaki stih minuciozno smjestio pojave svoga zavičaja, od kojih su najvažnije upravo one najsitnije koje tom gestom dobivaju široke dimenzije. Čitatelji Tolnaijevih djela krenut će u povratno putovanje od mikrosvijeta do makrosvijeta, od izvora do mora. To se događa i u pjesmi Kao da smo pljeskali u kojoj od „lokalno” apokaliptičnih prizora pšenice patuljasta rasta i po autocesti tumarajuće lisičje mladunčadi kao posljedice klimatskih promjena stižemo do riječkog mora, gdje ništa ne nedostaje, gdje je sve na svome mjestu čak i kada nije, odnosno upravo na takav izvrnut način kao paralelopiped prešan od vojvođanske slame i smješten pred more kao umjetnički znak što napokon može vratiti izgubljeno zlatno pokriće „svoj toj priči“.

TOLNAIJEVA DJELA
na hrvatskom jeziku

Sivka, prev. Helena Koščak, u: Zastrašivanje strašila. Antologija mađarske kratke priče, Zagreb, 2001.

Nema klatna (Tijesno); Već su i oni izborani; Slabić iliti treba li se uplesti, u: Jelencore. Antologija suvremenog mađarskog pjesništva, prev. Kristina Peternai, Osijek, 2003.

Pjesme: Odvlačenje pjesnikove pažnje (Skretanje); Mediteranska razglednica (Trpanj); Nema klatna (Tijesno), prev. Helena Molnar; Jadrohavarija (davljenje u stihu i prozi), prev. Tamara Bakran, u: Književna republika, 2005.

Tvornica plavih kuglica, u: Valoviti Balaton. Antologija suvremene mađarske novele, prev. Kristina Peternai, Osijek, 2005.

Balkanski lovor. Katalekte, prev. Viktorija Šantić ... [et al.], Sarajevo, 2009.