Odlazak iznimnoga prijatelja hrvatske kulture

Prije 60-ak godina, kao apsolvent slavistike, dobio sam priliku da postanem posrednik između hrvatske i slovačke kulture. Lokalni je vlak iz Beča kasnio više od dva sata. Kompozicija od jednog vagona i lokomotive prelazila je Željeznu zavjesu. Nitko iz Slovačke akademije znanosti nije me više čekao. Bio sam prepušten dobronamjernosti trojice mladića koji su razmatrali koji bi hotel mogao biti otvoren i kojim bi se tramvajem onamo moglo stići. „Dvojka tam nejde“, rekao je jedan, a izgovor i intonacija zvučali su tako zagrebački da sam odjednom osjetio da uopće nisam u stranom svijetu. Iako je to bilo vrijeme kada u Hrvatskoj o Slovačkoj nismo imali prilike znati gotovo ništa.

Ali taj dojam da sam i u Bratislavi kod kuće pojačao se sljedećih dana, kada sam upoznao mlađeg kolegu slavista Jána Jankoviča. Od prvoga dana bio mi je ne samo vodič i tumač nego i pobratim koji se neprekidno brine da se u Slovačkoj što bolje osjećam, koji me neprekidno podsjeća da Slovačka i Hrvatska imaju toliko zajedničkog u nedavnoj povijesti da se možemo smatrati bratskim zemljama i narodima.

Izvor Slovačka akademija znanosti

Nakon prvoga studijskog boravka uslijedio je drugi. Neumorni Jankovič, tada novinar, uveo me u društvo pjesnika koji su pili borovičku i razgovarali o književnosti Zapada, koja službeno nije ni postojala. Bratislava mi je postala alternativnim kulturnim zavičajem; onaj osjećaj iz noći prvog susreta s Bratislavom učvrstilo je sve što sam ondje doživio; taj osjećaj da sam i ondje kod kuće vraćao se pri svim mojim povracima Bratislavi, u rasponu od četiri desetljeća. Šezdesetih sam zavolio Bratislavu i Bratislava je zavoljela mene, što će potvrditi i recepcijom mojih knjiga.

Slovačka književnost 60-ih koju mi je Janko približio bila je uzburkana poput mošta koji se pjeni da postane vino. Većina onoga što se nije moglo javno reći na drugi način moglo se reći prozom ili poezijom. Dojučerašnji su kanoni oslabjeli. Mogućnost i potreba da se krene novim književnim putovima vodile su često – u prošlost. Književnost prošlosti bitno se razlikovala od one „lijeve“, koju će poslije diktirati politika. Prethodnoj lijevoj književnosti bio je blizak ekspresionizam i nadrealizam. U ono vrijeme, kada sam se učestalo vraćao Bratislavi, slovačka se književnost vraćala samoj sebi. Na tom povratku otkrivali su se i novi putovi, novi su pisci gazili nametnute diktate. Sve što se javno nije smjelo reći na druge načine moglo se napisati u književnim okvirima. Sve do Praškog proljeća i sovjetske okupacije.

Jan Jankovič preveo je brojna važna djela

Ambiciozan i prepun energije Jankovič je nastojao dati svoj doprinos ponajprije uspostavljanju prekinutih veza između slovačke i hrvatske kulture kad god je to promjenjiva politička praksa dopuštala. Kada se moglo, pisao je o našoj književnosti, objavljivao naše autore, a kada bi se kontrola stezala, okretao se prevođenju te je prevodio sve autore koje je mogao plasirati. Bio je zainteresiran za sve južnoslavenske književnosti, od slovenske do makedonske, ali je hrvatskoj davao prednost.

Njegova karijera bila je odraz sposobnosti, upornosti i čudesne marljivosti. Često smo se susretali, poput braće koja ostaju u vezi, dolazio je k meni u Zagreb, u Prag, u London, i uvijek je u međuvremenu postizao ili već postigao nešto novo. Bio je urednik na radiju, urednik u izdavačkoj kući, doktorirao na usporedbi Nemčića i Kalinčiaka, na temi o kojoj smo dugo i temperamentno, ali prijateljski raspravljali, postao urednik časopisa Revija svjetske književnosti, znanstveni djelatnik u Slovačkoj akademiji znanosti, dopisni član HAZU. Njegov znanstveni doprinos slovačkoj kroatistici i kroatistici uopće praktički je nemjerljiv. U svojim brojnim radovima uspio je registrirati svako pojavljivanje naše knjige u slovačkom kontekstu. Za dvodijelnu megastudiju Chorvátska literatúra v slovenskej kultúre (Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi, I. dio 1997. i II. dio 2001) dobio je nagradu Davidias za najbolju knjigu o hrvatskoj baštini. Iznimna je vrijednost i antologija Južné slnko (Južno sunce, Bratislava, 2003), u koju je Jankovič uvrstio pjesnike u rasponu od Antuna Mihanovića do Lidije Dujić. Za navođenje njegove znanstvene i izdavačke bibliografije bila bi potrebna cijela knjiga.

Ipak, najveću produktivnost pokazao je Jankovič kao prevodilac s hrvatskoga prevodeći suvremene pisce od Aralice do Zagorke. Autor ovih redaka imao je čast biti uz Miru Gavrana najzastupljeniji hrvatski pisac. To je sve zanemarivo u odnosu na brojne prijevode Marije Jurić Zagorke u neshvatljivo velikim nakladama. Preko Zagorke Slovaci su dodatno zavoljeli Hrvatsku. Preveo je čak i jedan od najopsežnijih svjetskih romana – Zagorkinu Gordanu (u originalu 8768 stranica!).

I hrvatsku kulturu i mene Ján Jankovič neizmjerno je zadužio. Prvenstveno iz potrebe za reciprocitetom sastavio sam i antologiju slovačke poezije Crna violina (Sisak, 2009). Za tu knjigu Slovaci su mi dodijelili Hviezdoslavovu cenu, najvišu nagradu za prijevod sa slovačkog. To je ipak tek zrnce na vagi reciprociteta koji dugujemo Jánu Jankoviču. Bit će potrebni kreativni radovi timova stručnjaka da se kad-tad približimo podmirenju svoga duga. Otišao je 12. lipnja, a gubitak iznimnoga prijatelja hrvatske kulture, hrvatske knjige i hrvatskih pisaca ostaje nenadoknadiv.