Nogomet – više od igre i na filmu

Aktualno Europsko nogometno prvenstvo, koje se pomalo bizarno održava s 2020. godinom u nazivu, a od kojeg se hrvatska reprezentacija oprostila nakon jedne od filmskih utakmica koje će se pamtiti, prilika je za osvrt na tretman „najvažnije sporedne stvari na svijetu” u sedmoj umjetnosti. Posjetitelji skorog 15. Festivala tolerancije, koji će se od 1. do 10. srpnja održati na zagrebačkom jezeru Bundek, moći će pogledati također dva filma s nogometnom igrom u fokusu, pa je ovo i prigoda za najavu tog festivala.

Filmovi koji će biti prikazani u Amfiteatru na Bundeku sportske su ratne drame Dva poluvremena u paklu mađarskog filmaša Zoltána Fábrija iz 1961. i Bijeg u pobjedu Johna Hustona, realizirana dva desetljeća poslije. Premda je ideologiziran i opterećen agit-propom, Fábrijev film znatno je uspjelija interpretacija istinitih događaja, kojima je veliki John Huston u svom najslabijem ostvarenju pristupio tek kao efektnoj dramskoj premisi.

ZG80 redatelja Igora Šeregija / Izvor Facebook stranica filma ZG80

Oba su filma nadahnuta storijom o ratnim zarobljenicima u Ukrajini koji su 1942. bili prisiljeni sudjelovati u susretu nazvanu Utakmica smrti, u ogledu s njemačkim vojnicima kao igračima u kojem su zatočenici – navodno igrači kluba lokalne tvornice kruha – nacističku momčad pobijedili rezultatom 5:3, da bi i zbog svoje pobjede bili pogubljeni. Priča o toj utakmici i danas u poljskoj javnosti ima status legende, u kojoj je upravo zbog ideologiziranosti teško reći što su činjenice, a što mit. Dok je Fábri taj mit falsificirao premjestivši zbivanja iz Ukrajine u Mađarsku, Huston ga je holivudizirao, zbivanja smjestivši u konclogor u Francuskoj, a kao protagoniste postuliravši britanske i američke časnike i vojnike. Na izvedbenoj razini Fábrijev film je svakako dojmljiv, a svojedobno kultni Hustonov uredno je režiran poligon za španciranje velikih filmskih i nogometnih zvijezda poput Sylvestera Stallonea, Michaela Cainea, Pélea, Bobbyja Moorea i Osvalda Ardillesa.

Nefilmična igra

Premda seže dosta daleko u prošlost, točnije u 1930. godinu, kad je britanski redatelj Jack Raymond snimio sportsku komediju Velika igra (The Great Game), koja se službeno drži prvim filmom nogometne tematike, odnos sedme umjetnosti i nogometa nije toliko intenzivan i teško da se može nazvati ljubavlju. To ne čudi, jer je nogomet nedovoljno filmična igra opterećena ne samo redateljski dosta zahtjevnim i teško ostvarivim prikazom zbivanja na terenu, nego i prevelikim brojem igrača koji ne mogu dobiti dovoljnu minutažu za detaljnije karakterno profiliranje, kao i teško izvedivim isticanjem drame pojedinca u odnosu na momčad.

Među otegotne okolnosti pri transponiranju nogometa na ekran može se ubrojiti i dugo trajanje utakmica, koje nerijetko mogu biti i neatraktivne te bez zgoditaka, što pred filmaše postavlja zahtjev za sažimanjem igre i izbor najuspjelijih prilika i poteza, potom segmentirana ciljana publika svedena na nogometne navijače, kao i to što nogomet iliti soccer u Americi nije osobito popularan sport, zbog čega se filmskim producentima ne isplati ulagati veće svote u priče o njemu. Sve su to razlozi što su filmovi o nogometu često sportske drame u kojima su u fokusu autorskog interesa primarno zbivanja među navijačima, u njihovom obiteljskim i širim socijalnim sredinama, s možebitnim angažmanom ili pak humornim pristupom.

Altruistični angažman sa zamjetnim humorom i notom satire tako nalazimo u Zaleđu iranskog redatelja Jafara Panahija, storiji o skupini djevojaka koje pod svaku cijenu odluče na gradskom stadionu pratiti uzbudljivu utakmicu, iako im kao ženama to nije dopušteno. Humor je bitan i u socijalnoj drami Baš kao Beckham autorice Gurinder Chadre, priči o mladoj Britanki indijskog podrijetla koja ne želi slijediti tradiciju i roditeljske želje, te umjesto postajanja „normalnom ženom” žudi za igranjem nogometa i slavom poput Beckhamove. Napokon, humora ima i u zatvorskoj drami Mean Machine Barryja Skolnicka, ne osobito uspjelu prepravku superiornog Zatvorskog kruga Roberta Aldricha, u kojoj nekadašnji centarhalf Chelseaja Vinnie Jones u ulozi koju je izvorno tumačio Burt Reynolds umjesto američkog nogometa igra soccer.

Europski autori

Premda filmaši za nogometom ne posežu često, to ne znači da nema sjajnih filmova o nogometu i nogometašima, no njih ipak potpisuju europski filmaši. Prvi među njima je Wim Wenders, koji je u egzistencijalnoj drami Strah golmana od jedanaesterca 1972. ekranizirao glasoviti istoimeni roman kontroverznog Petera Handkea, priču o nekoliko sati u životu tjeskobom i intimnim dvojbama mučena vratara Josepha Blocha. Wendersov je film dojmljiva studija karaktera i otuđenosti protagonista, u kojoj se nogomet poistovjećuje sa životom. Znak jednakosti između nogometa i života, barem u svijetu svog (anti)junaka Erica Bishopa, postavlja i Ken Loach u izvrsnoj humornoj socijalnoj drami Tražeći Erica, u kojoj nevoljnom protagonistu mučenu razvodom savjete o životu daje Eric Cantona. A nogomet je od životne važnosti i za naslovnog junaka romantične komedije Gregoryjeva djevojka Billa Forsythea, momka koji pokušava osvojiti vršnjakinju, članicu nogometnog tima.

Među novijim filmovima s temom nogometa kakvoćom se izdvaja humorna sportska drama Čudo iz Berna Sönkea Wortmanna, priča izrazito socijalnog konteksta i nepotrebne patetike, o njemačkom osvajanju Svjetskog prvenstva 1954, u sjeni kojeg odrasta i sazrijeva mladić čijeg su oca Rusi tijekom Drugoga svjetskog rata odveli u zarobljeništvo. Od europskih „nogometnih“ naslova realiziranih posljednjih desetljeća vrijedi zabilježiti i lažni dokumentarac Mike Bassett, England Manager Stevea Barrona, prvi nastavak trilogije Gol! u režiji Dannyja Cannona te sportsku dramu When Saturday Comes Marie Giese, djelo koje socijalnim kontekstom i humornim odmakom asocira na hit Skidajte se do kraja Petera Cattanea.

U pričama koje se odigravaju na nogometnom travnjaku i oko njega ni hrvatski film nije bez aduta, premda je takvih priča malo. Najuspjelija je i danas glasovita komedija Plavi 9 Kreše Golika iz 1950, moralistički intonirano ostvarenje o egoističnom centarforu kojega maestralno tumači Antun Nalis, čiji se egoizam i individualizam ne uklapaju u poželjni kolektivizam onog vremena. Sukob staroga komunista s mladim nogometašem i njegovim menadžerom u ishodištu je angažirane socijalne drame Posljednji podvig diverzanta Oblaka Vatroslava Mimice, u kojoj je autor kreirao izraženu kritiku ondašnje političke i društvene stvarnosti.

Dok je TV-komedija Ajmo žuti Dražena Žarkovića gledljiva i simpatična storija o životnim gubitnicima kojima gledanje nogometa znači praktički sam život, u milje nogometnih navijača također smještena komedija ZG80 Igora Šeregija benigno je populistički usmjereno ostvarenje, načelno nostalgična priča koja bi željela funkcionirati i kao generacijski film, a u kojoj sam nogomet realno uopće nije važan. Naposljetku, tu je i bizarna komedija Šeki snima, pazi se redatelja Marijana Vajde iz 1962, promašeno djelce s Dragoslavom Šekularcem u naslovnoj ulozi, naslov za kojim bi mogli posegnuti tek ljubitelji domaćega filmskog trasha.