Nepravedno zaboravljen

Godina 2020. donijela je neočekivane poteškoće, brzo širenje zarazne bolesti, razoran potres u ožujku u Zagrebu, ali nije zaustavila neke započete projekte te je objavljen Zbornik o Ljubomiru Marakoviću.

Sedamnaesti znanstveni zbornik knjižnog niza Hrvatski književni povjesničari kojemu je spiritus movens glavni urednik Tihomil Maštrović, zbornik je radova sa znanstvenoga skupa o Ljubomiru Marakoviću održana u Zagrebu i Topuskom 25. i 26. travnja 2019. pod pokroviteljstvom HAZU i njezina Razreda za književnost, u organizaciji Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te sa suorganizatorima: Filozofskim fakultetom Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Hrvatskim filološkim društvom u Zagrebu, Narodnom knjižnicom i čitaonicom u Topuskom, Ogrankom Matice hrvatske u Varaždinu, Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli i Sveučilištem u Zadru.

Politički zatvorenik

Ljubomir Maraković (Topusko, 1887–Zagreb, 1959), hrvatski književni povjesničar i kritičar, živio je u teškim vremenima komunističke Jugoslavije te je kao zagovaratelj književnosti kršćanskoga katoličkog nadahnuća godine 1945. suspendiran sa svih državnih učilišta, a 1947. osuđen i s dvogodišnjim gubitkom političkih prava zatvoren. Njegov znanstveni rad nepravedno je zbog te ideološke i političke osude prešućivan, zaobilažen i marginaliziran u kasnijim leksikografskim izdanjima i povjesnicama pa su okupljeni znanstvenici iz Hrvatske i inozemstva na održanom znanstvenom skupu rasvijetlili pojavu tog nezaobilaznoga hrvatskog književnoga i kazališnoga kritičara između dvaju svjetskih ratova te jednoga od prvih hrvatskih filmskih kritičara, a potom je kao rezultat skupa objavljen zbornik s 27 znanstvenih radova; dodatak zborniku su korisni bibliografski prilozi te pozdravni govori upućeni sudionicima znanstvenoga skupa.

Izd. Fakultet hrvatskih studija, Zagreb, 2020.

Nakon riječi urednika zbornik započinje tekstom Marakovićev prinos hrvatskoj književnoj historiografiji Tihomila Maštrovića. Držeći Marakovića obrazovanim i obaviještenim hrvatskim književnim, kazališnim i filmskim kritičarem katoličke orijentacije, autor prikazuje njegov književnopovijesni sintetski i stilsko-razvojni pregled Hrvatska književnost 1860 – 1935. (1936) kao važan prinos sintetičkog prikaza hrvatske književnosti druge polovice devetnaestoga i početka 20. stoljeća, pri čemu ističe Marakovićevo poznavanje suvremenih europskih književnih kretanja te izdvaja nezaobilazne dvije studije o tadanjoj aktualnoj hrvatskoj književnosti ekspresionizma. Te dvije Marakovićeve studije (Ekspresionizam u Hrvatskoj: pokušaj pregleda, 1924. i Iza ekspresionizma: pokušaj bilance, 1927) posebno su analizirane u članku Roberta Bacalje Marakovićeve ocjene hrvatskoga književnog ekspresionizma, predstavljajući Marakovića kao prvoga kritičara hrvatske ekspresionističke književnosti u vrijeme avangardnih stilova.

Nina Aleksandrov-Pogačnik u članku Književnokritičke pretpostavke i postavke Ljubomira Marakovića zaključuje da je njegova izražajna forma bila kritika. Zvjezdana Rados u članku Marakovićeve prosudbe o Krležinu stvaralaštvu razmatra Marakovićeve kritičke prosudbe Krležina dramskoga opusa u kontekstu hrvatskoga i europskoga ekspresionizma te „modernog objektivizma“.

Sanda Ham analizira jezik Marakovićevih čitanki za više razrede srednje škole. Usporedivši Dvije Marakovićeve Žetve – 1941. i 1943. razmatra Marakovićeve dopune i promjene (pravopisne, slovopisne, gramatičke i leksičke) u drugom izdanju te ukazuje na činjenicu da je jezik hrvatskih književnika iz 19. stoljeću u Marakovića donesen u jezično prilagođenu obliku. U članku Spoznajne, psihološke i metodičke sastavnice Žetve, hrvatske čitanke Ljubomira Marakovića Miljenko Buljac detektira strukturu i sastav čitanke: Marakovićev književni kanon temelji se na estetskim vrijednostima djela koja doživljava kao živi organizam, a učeniku otvara mogućnost mašte.

O recepciji Marakovićeva književnopovijesnoga i kritičarskoga rada u povijestima hrvatske književnosti, enciklopedijama, leksikonima, u edicijama Matice hrvatske (PSHK i SHK), Lončarevićevoj monografiji te u znanstvenim zbornicima piše Andrea Sapunar Knežević u članku Recepcija Ljubomira Marakovića. Antun Pavešković u članku Ljubomir Maraković u hrvatskim književnim povjesnicama čitanjem književnih povijesti Ive Frangeša, Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka pokazuje da je Maraković istaknuti hrvatski književni povjesničar, kritičar i publicist.

Valnea Delbianco u članku Ivan Gundulić u Marakovićevoj književnoj kritici prikazuje Marakovića kao vrsna poznavatelja starije hrvatske književnosti. Na apologiju kršćanskih vrednota, ali i na kritički stav prema pretkršćanskim reminiscencijama u Gundulićevoj Dubravci ukazao je Jevgenij Paščenko u članku Marakovićevo sagledavanje kršćanskih odrednica u djelu Ivana Gundulića. U članku Razmatranja Ljubomira Marakovića o hrvatskim pjesnicima XIX. stoljeća Dubravka Brunčić utvrđuje spoj kulturnopovijesnih i književnoestetskih kriterija kao sastavnicu hrvatskoga nacionalnog identiteta. Katica Čorkalo Jemrić prikazuje Marakovićeve ocjene Preradovića kao pjesnika vlastite vizije svijeta, prema posmrtno objavljenoj Marakovićevoj monografiji Petar Preradović (1969).

Božidar Nagy u članku Ljubomir Maraković i Vladimir Nazor: korespondencija i recenzije prikazuje jedanaest pisama koje je Nazor uputio Marakoviću te donosi prikaz važnijih Marakovićevih recenzija nekih Nazorovih djela. Upućuje na novo čitanje Nazora potaknut religioznom zbirkom Ja vjerujem – poezija religioznog nadahnuća u kojoj je 170 Nazorovih pjesama religiozne tematike (prikupio i odabrao Nedjeljko Mihanović u izdanju Glasa Koncila, Zagreb, 2014). Drugi Nagyev članak Ljubomir Maraković – profesor i odgojitelj blaženoga Ivana Merza donosi Merzovu korespondenciju s Marakovićem i zapise iz Merzova Dnevnika.

Ljubomir Maraković bio je istaknuti član Hrvatskoga katoličkog pokreta i urednik časopisa Luč, čelna osoba Seniorata od 1925, a o toj njegovoj životnoj dionici piše Zlatko Matijević u članku Ljubomir Maraković i politika hrvatskoga katoličkog seniorata (1912. – 1929.). U članku Suvremenici Ljubomir Maraković i Mile Budak u bliskostima i razlikama Stjepan Matković analizira njihovu pripadnost dvama različitim pokretima mladeži uoči Prvoga svjetskog rata: Budak mladohrvatstvu i Maraković domagojstvu.

Slobodan Prosperov Novak u članku Afera oko katedre poredbene književnosti, na temelju dokumenata u Hrvatskom državnom arhivu i Arhivu Filozofskog fakulteta, istražio je dosad nepoznate okolnosti neostvarene Marakovićeve profesure na komparatistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1936.

U članku Ljubomir Maraković i britanska književnost Helena Peričić naglašava važnu Marakovićevu ulogu u povezivanju hrvatskoga čitateljstva i britanske književnosti, ali i uvođenju britanskih autora u hrvatski kulturni prostor, objavljivanjem prikaza te nizom predavanja o Aldousu Huxleyju, Virginiji Woolf i Walteru Scottu. Persida Lazarević di Giacomo u članku Ljubomir Maraković o srpskim piscima u listu Hrvatska prosvjeta analizira Marakovićeve članke u kojima hrvatskim čitateljima predstavlja važna djela srpskih književnika.

Jedan od najvažnijih kritičara između dvaju ratova

U članku Ljubomir Maraković – filmski kritičar Antonija Bogner-Šaban predstavlja Marakovića kao ugledna književnog i kazališnog te filmskog kritičara u hrvatskoj periodici od 1933. do 1944. te njegove teoretske tekstove (Kino i kazalište i Umjetnost i film. Članak Sanje Nikčević Marakovićeva Pučka pozornica ili mala knjiga koja ruši zablude o prikazanjima donosi osobitu sliku Marakovića kao kazališnog kritičara koji dokazuje kako su prikazanja kvalitetna dramska ostvarenja i vrhunske kazališne predstave.

Ivan Pederin u prilogu Ljubomir Maraković i Ante Cettineo Marakovića, odgojena na Vijencu, naziva najvažnijim književnim kritičarem između dvaju svjetskih ratova. Ana Batinić kroz prizmu animalistike uspoređuje dva Marakovićeva osvrta objavljena u Hrvatskoj prosvjeti, jedan književnika Ante Dukića (Iz dnevnika jednog magarca, 1927) te drugi Vladimira Nazora (Šarko, 1929).

Iscrpne životopisne podatke, potkrijepljene bogatim slikovnim materijalom iz obiteljskog albuma, donosi članak Marakovićeva pranećaka Darka Richtera Rodoslovno stablo Ljubomira Marakovića. Richter je autor još jednog članka, Pisma Annie Christitch Ljubomiru Marakoviću – odsjaji katoličkog univerzalizma u kojem tumači korespondenciju pronađenu u obiteljskom arhivu, između Marakovića i Annie Christitch.

Nove kockice u mozaiku Marakovićeva osobnoga života i rada donosi članak Novi prilozi za životopis Ljubomira Marakovića Vladimira Lončarevića, autora monografije o Marakoviću Luči Ljubomira Marakovića iz 2003, u kojemu se iznose pojedinosti o Marakovićevu obrazovanju, zaposlenju, sudskim postupcima i zatvorskoj kazni te rukopisu najvažnijih devedesetak tekstova, u kojima je obradio sva važnija imena hrvatske književnosti te neke svjetske autore za radijsku emisiju Književni profili (1943–1945). Novost je i strojopisom napisano neobjavljeno djelo Nova hrvatska književnost napisano 1954.

Ernest Fišer u članku Osobna knjižnica Ljubomira Marakovića priopćuje nepoznate detalje Marakovićeve ostavštine s oko tri tisuće knjiga te brojnim serijskim publikacijama, koju su njegovi nasljednici: gđa Jasna Bernard, dr. Darko Richter i dr. Davor Richter za vrijeme biskupske službe varaždinskoga biskupa mons. Josipa Mrzljaka Ugovorom o darivanju knjiga i serijskih publikacija 2018. darovali varaždinskoj Biskupijskoj knjižnici.

Zbornik o Ljubomiru Marakoviću u završnom dijelu sadrži Nacrt za životopis Ljubomira Marakovića Martine Ćavar, Bibliografiju Ljubomira Marakovića i Literaturu o Ljubomiru Marakoviću, koju je popisao i kronološki poredao Vladimir Lončarević, a za ovo izdanje prema obrascu izdanja Hrvatski književni povjesničari uredila je i izradila kazala imena Martina Ćavar. Naposljetku, Kroniku znanstvenoga skupa sastavila je Lidija Bogović.