Matica hrvatska predvodila je hrvatsko nacionalno buđenje

U Matici hrvatskoj 16. i 17. lipnja održan je znanstveni skup u povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća u organizaciji Matice hrvatske, Hrvatskog instituta za povijest i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. U organizacijskom odboru bili su potpredsjednica MH akademkinja Dubravka Oraić Tolić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar Željko Holjevac, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Gordan Ravančić te glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić. Pokrovitelj skupa, kao i cijelog programa obilježavanja, bila je Vlada Republike Hrvatske. Uz 24 izlagača, skupu su prisustvovali brojni uzvanici poput Dubravke Đurić Nemec kao izaslanice ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek, prorektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Gordan Črpić, neki od sudionika Hrvatskog proljeća poput Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budiše, ali i mnogi drugi.

Skup je otvorio glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić pozdravivši sve nazočne i predstavivši najvažnije planirane aktivnosti Matice hrvatske tijekom obilježavanja pedeset godina od Hrvatskog proljeća. Predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica u pozdravnom je govoru istaknuo da ove godine obilježavamo 50. obljetnicu Hrvatskog proljeća, ali i 30. obljetnicu hrvatske državnosti. Još je jednom naglasio važnost Matice hrvatske kao najstarije hrvatske kulturne ustanove, koja se u kontinuitetu već 180 godina brine za sveukupni kulturni i nacionalni identitet hrvatskoga naroda. Hrvatsko proljeće apostrofirao je kao jedno od najljepših razdoblja hrvatske borbe za demokraciju i ravnopravnost.

Dvodnevni znanstveni skup u Matici hrvatskoj okupio je vodeće povjesničare / Snimio MIRKO CVJETKO

Ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Gordan Ravančić istaknuo je da je 1971. započela aktivna borba za hrvatsko samoodređenje, koja je završetak dobila 1991. u Domovinskom ratu te osamostaljenju suvremene Republike Hrvatske. Ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar Željko Holjevac nadovezao se riječima da je Hrvatsko proljeće nacionalni pokret i važna postaja na putu prema nacionalnoj državi, koju imamo već trideset godina.

Dva pristupa ključnih aktera Hrvatskog proljeća

Prvi izlagač na skupu u sekciji uvodnih izlaganja bio je povjesničar Zlatko Begonja sa Sveučilišta u Zadru, koji je napomenuo da postoje dva pristupa ključnih aktera Hrvatskog proljeća, koji su imali zajedničkih polazišnih osnova, ali i različitosti prepoznatljivih u zahtjevima ostvarenja konačnih političkih ciljeva. U tom smislu jedan je pristup onaj koji je obilježavao politiku CK SKH, a drugi je vidljiv u djelovanju Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, kao i postupcima studentske populacije. Prvi pristup usmjerio se na poboljšanje položaja Hrvatske u okviru Jugoslavije, a drugi nije smatrao nužnim taj jugoslavenski okvir.

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić, ujedno potpredsjednica MH, svoje je izlaganje posvetila Zagrebačkoj stilističkoj školi. Navela je da pojam Hrvatskog proljeća ima dva smisla pri čemu uži smisao označava opći narodni pokret 1971, a širi je društveni i kulturni fenomen koji je počeo s objavljivanjem Deklaracije 1967. i djelatnošću Matice hrvatske te borbom liberalnog krila SKH za demokratizaciju jugoslavenske federacije sve do masovnog pokreta 1971. Hrvatsko proljeće bilo je težnja za nacionalnom identifikacijom na svim područjima pa i u dalekom području kao što je znanost o književnosti. Pritom je Zagrebačka stilistička škola, rekla je akademkinja Oraić Tolić, važna kao zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti, a dijelimo je na tri generacije („očeve“ s Ivom Frangešom kao ključnom osobom u vrijeme Hrvatskog proljeća, „mlađu braću“ i „djecu“).

O Desetoj sjednici CK SKH održanoj 1970, na kojoj su istaknuta pitanja književnosti, povijesti, koncepcije Jugoslavije kao države ili saveza država govorila je Tatjana Šarić iz Hrvatskoga državnog arhiva. Kao neposredan povod za održavanje sjednice navela je članke Miloša Žanka, koji je zastupao unitaristička stajališta te napadao hrvatska stajališta za liberalizaciju postojećeg sustava. U svojim je člancima objavljenim u Borbi 1969. napadao „podivljali nacionalizam“ i optužio hrvatsko vodstvo da se ne suprotstavlja tom navodnom divljanju nacionalista i da podupire „rast nacionalističko-šovinističkog trenda“. Njegovi su napadi osuđeni.

O odjecima Hrvatskog proljeća u BiH govorio je Ivica Lučić (Hrvatski institut za povijest) koji je istaknuo tekst Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti – šta je to?, nastao u povodu izlaska zbirke poezije Maka Dizdara, u kojem je napisao da se do tada pojam bosanska književnost primjenjivao uglavnom na djela srpske literature, a on je taj bosanski duh sveo na bošnjačko-muslimansko kulturno (književno) nasljeđe, zbog čega ga je partija kritizirala, ali je ubrzo rehabilitiran. Dotaknuo se i teme reakcija partijskih vodstava u BiH na Deklaraciju iz 1967. te je napomenuo da je partijsko vodstvo u Duvnu reklo da za šovinizam odmah treba hapsiti, a onaj komu se ne sviđa u BiH neka ide u Srbiju i Hrvatsku. U Banjoj Luci rečeno je da neki učenici izražavaju protest protiv književnika potpisnika Deklaracije na način da govore kako više neće čitati njihova djela.

Matica hrvatska
i Hrvatsko proljeće

U sekciji Matica hrvatska i Hrvatsko proljeće prvi je izlagao glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić o programskim poveznicama i razlikama Matice hrvatske i Saveza komunista. Iznio je brojne negativno tonirane citate partijskih vodstava o Deklaraciji 1967. Također je naveo da se čitajući zapisnik 10. sjednice CK SKH može doći do podataka da se tadašnji SKH obračunavao s hrvatskim nacionalistima jednako ili jače nego s Milošem Žankom, a kao nacionaliste navodi tadašnje članove Matice hrvatske. Dodao je da je SK imao politiku Hrvatske s relativno velikim stupnjem autonomije u Jugoslaviji socijalističkoga, odnosno komunističkog sustava. Matica hrvatska pak imala je kao cilj ostvarenje samostalne hrvatske države. Spomenuo je i sastanak potkraj 1970. između predstavnika CK SKH i Matice hrvatske te naveo da je njihov odnos bio daleko od jedinstva u pitanju programa.

Lukić je stoga zaključio da nije utemeljena ustaljena tvrdnja o Hrvatskom proljeću kao jedinstvenom pokretu čitavoga hrvatskog naroda, istaknuvši da je središnju ulogu u Proljeću imala Matica hrvatska, na drugom je mjestu bio studentski pokret, a na trećem Savez komunista.

Iduće izlaganje održao je Josip Brleković (MH) u kojem se pretežito usmjerio na razdoblje koje je prethodilo Hrvatskom proljeću, odnosno 1971, dotaknuvši se suradnje predstavnika Matice hrvatske i tzv. praksisovaca. Spomenuo je njihovu pojavu početkom 50-ih godina 20. stoljeća, povezanu s figurom profesora Vladimira Filipovića, njihova mentora i glavnog organizatora gotovo cjelokupne poslijeratne hrvatske filozofije. Filipović je poticao studente i suradnike na kritičko odbacivanje dogmatskog marksizma i proučavanje tzv. zapadnog neomarksizma, što je unaprijedilo akademsku nastavu u Hrvatskoj, ali i filozofsko mišljenje općenito. Nakon Drugoga svjetskog rata vodio je Matičinu sekciju za filozofiju.

Jezikoslovac Krešimir Mićanović (FFZG) govorio je o sukobu Matice hrvatske i Matice srpske u vezi s radom na zajedničkom rječniku od siječnja 1969. do siječnja 1971. Napomenuo je da je do prvih problema došlo oko zaključaka s prvog sastanka, a istovremeno su se vodile kritičke rasprave oko rječnika između članova radnih skupina s jedne i druge strane. Potkraj rujna 1969. zagrebačko uredništvo podnijelo je ostavku, koju je odbor Matice hrvatske prihvatio u prosincu. Već u svibnju 1970. prestala je službena komunikacija između dviju matica u vezi s rječnikom. U studenome je Matica hrvatska donijela zaključak o prekidu izdavanja Rječnika hrvatsko-srpskoga književnog jezika i nastavku izdavanja Rječnika hrvatskoga književnog jezika. U siječnju 1971. Matica srpska objavljuje „saopštenje“ u kojem najavljuje nastavak rada na Rečniku.

Iz postava izložbe u Francuskom paviljonu / Snimio MIRKO CVJETKO

Kontekst Hrvatskog proljeća, uloga pojedinaca i studenti

O djelovanju Društva prijatelja MH Matija Gubec u razdoblju 1970–1972. izlagao je Wollfy Krašić (Fakultet hrvatskih studija). Pritom je kazao kako je spomenuto društvo djelovalo praktički kao ogranak MH u Švedskoj pridonoseći povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske. Čelna osoba društva bio je mladi politički emigrant Branko Salaj, koji je društvo i osnovao početkom 1970. Napomenuo je da je rad toga društva Jugoslavija smatrala opasnim. U prosincu 1971. u središtu Göteborga u Švedskoj društvo je organiziralo najveći masovni prosvjed te vrste u Europi, a oko 1500 osoba prosvjedovalo je protiv gušenja liberalnih kretanja u Hrvatskoj. Svojim aktivnostima upozoravali su na progone hrvatskih intelektualaca i javnih radnika.

Treća sekcija o kontekstu, ulogama pojedinaca i studentima u Hrvatskom proljeću započela je izlaganjem potpredsjednika MH akademika Anđelka Akrapa (EFZG), koji je napomenuo da su intelektualne elite u ono vrijeme artikulirale glavne tekuće probleme, ali i one dugoročnije za hrvatsko društvo. Kao bitan preduvjet za mobilizaciju šire mase naveo je mladu dobnu strukturu te napomenuo da su sve velike promjene u svijetu nastale u trenutku velikog udjela mladog stanovništva koje se može mobilizirati. Akademik Akrap naglasio je i problem prekobrojne radne snage u Jugoslaviji radi čega su ondašnje političke elite otvorile granice, a velik broj Hrvata tada odlazi na privremeni rad u inozemstvo.

Iduće izlaganje održao je Miroslav Akmadža (Hrvatski institut za povijest) te naglasio da se Crkva u vrijeme Hrvatskog proljeća nije glasno izjašnjavala u danim okolnostima, odnosno da je bila distancirana. Godine 1970. obnovljeni su odnosi Svete Stolice i SFRJ, a posjet Tita Svetoj Stolici prvi je posjet nekoga komunističkog vladara Vatikanu, odnosno papi. U to vrijeme zagrebačkim nadbiskupom postaje Franjo Kuharić, koji upozorava da može doći do toga da se isprovociraju unitarističke snage i ugrozi djelovanje hrvatskoga političkog vodstva. O ulozi Franje Tuđmana govorio je Mirko Ćosić. Napomenuo je da se u vrijeme Hrvatskog proljeća četiri i pol puta više ulagalo u Srbiju nego u Hrvatsku. Dotaknuo se i teme montiranih procesa u Jugoslaviji kao cilja očuvanja Jugoslavije te uhićenja ljudi iz vrha Matice hrvatske. Govorio je o procesu protiv Tuđmana i njegovim zapisima iz Petrinjske 18, za koje se ni danas ne zna kako ih je uspio iznijeti iz zatvora. Napomenuo je kako je Tuđman u više navrata rekao da je trebao biti najviše kažnjen od svih uhićenika. Također je naveo podatak da je sudsko vijeće odbilo svjedočenje Krleže, koji je trebao svjedočiti u korist Tuđmana.

Periodika, nogomet i glazba

Zadnji izlagač u toj sekciji bio je Marko Zubak (Hrvatski institut za povijest), koji je govorio o studentskom pokretu u Hrvatskoj, uz Maticu hrvatsku i reformski dio hrvatskog partijskog vodstva ključnom žarištu novopokrenutih procesa, u mnogim vidovima najradikalnijem. Dugi hrvatski studentski pokret datirao je u razdoblje od 1968. do 1972, odnosno do sloma Hrvatskog proljeća. Studentski pokret stavio je u okvire socijalističke Hrvatske, socijalističke Jugoslavije, ali i u zapadnoeuropski okvir. Naveo je i tri ključne faze pokreta. Prva je radikalno-lijeva, koja reflektira beogradsko nasljeđe iz lipnja 1968, druga je sindikalna faza, usmjerena na reformu Zagrebačkog sveučilišta, a treća je nacionalna, koja je pokret hrvatskih sveučilištaraca i fokusirana je na promicanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Četvrta sekcija izlaganja odnosila se na periodiku, nogomet i glazbu u Hrvatskom proljeću te je započela izlaganjem književnog tajnika MH Božidara Petrača, koji je govorio o časopisu Kritika, koji je izlazio 1968–1971. u dvadeset brojeva, od kojih je osamnaesti bio zabranjen. Napomenuo je da ne čudi da su članci u Kritici bili važan dio optužnice na temelju koje su osuđeni i zatvoreni određeni suradnici, pa i sami urednici časopisa. Kritika je, zahvaljujući iznimnim imenima hrvatske kulture i njihovim prilozima, odigrala ključnu ulogu u Hrvatskom proljeću. O Hrvatskom tjedniku izlagao je Milan Bešlić, citiravši riječi akademika Stjepana Damjanovića da je Hrvatski tjednik bio „posve nov oblik komuniciranja s hrvatskom javnošću“. Spomenuo je i 16. travnja 1971. kao važan datum zbog toga što je tada objavljen prvi broj Hrvatskog tjednika i što je upravni odbor Matice hrvatske raskinuo Novosadski dogovor iz 1954. te je naveo Ljudevita Jonkea kao jednu od ključnih osoba, uz ostale potpisnike odbacivanja Novosadskog dogovora. Kao ključne autore tekstova u Hrvatskom tjedniku istaknuo je Franju Tuđmana i Stjepana Babića.

Hrvatski tjednik bio je jedna od tema na skupu / Izvor: HDA

Davor Kovačić (Hrvatski institut za povijest) izlagao je o borbi za ravnopravne odnose u nogometu u ozračju Hrvatskog proljeća rekavši da je nogomet svojevrsni društveni fenomen preko kojega možemo analizirati društvene i političke događaje. Napomenuo je da su se tijekom 1970-ih u Hrvatskom nogometnom savezu pokušavali uvesti ravnopravniji odnosi. Tako su se 1971. pojavila dva prijedloga, koja nisu prihvaćena. Prvi prijedlog bio je da o bitnim stvarima u nogometu odlučuju republike i pokrajine, a ne da se dirigira iz Beograda. Drugi prijedlog bio je da sjedište nogometnog saveza Jugoslavije ne bude stalno u Beogradu, nego da se mijenjaju mjesta sjedišta saveza.

Hrvatski krajevi
u Hrvatskom proljeću

Muzikologinja Kristina Lučić Andrijanić (Glazbena škola u Novskoj) govorila je o ulozi popularne glazbe u Hrvatskom proljeću te navela podatak da je Vice Vukov bio jedini glazbenik popularne glazbe koji je bio usko vezan uz djelovanje Hrvatskog proljeća te je 1971. doživio prekid svoje glazbene karijere usred sloma Hrvatskog proljeća. Napomenula je kako je Vukov Hrvatsku u jeku Hrvatskog proljeća, odnosno u vrijeme kada je to smatrano protudržavnim, smjestio u Europu, na zapad.

U sekciji o hrvatskim krajevima u Hrvatskom proljeću prvi je izlagao povjesničar Darko Dukovski (FFRI), koji je govorio o Istri i Rijeci u Hrvatskom proljeću iznijevši tvrdnju da je 1970. na spomenutom području bila početna godina oživljavanja ogranaka MH i Čakavskoga sabora, koji nije imao namjeru zamijeniti MH u njezinu radu. Dotaknuo se popisivanja stanovništva 1971, kada se stanovništvo moglo izjasniti Hrvatima, ali i Ljudevita Jonkea, koji je htio oslabiti sumnjičavost prema MH u Istri i Rijeci. Naveo je rad na probijanju tunela Učka kao primjer projekta od velike važnosti u spomenuto vrijeme.

Povjesničar Radomir Jurić, ujedno predsjednik OMH u Zadru, govorio je o zadarskom Hrvatskom proljeću te rekao kako su ondje uoči Hrvatskog proljeća obilježene mnoge važne obljetnice, primjerice 150. obljetnica rođenja Petra Preradovića obilježena je 1968. Istaknuo je važnost Kažimira Zankija, nekadašnjega zadarskog gradonačelnika, kao jedne od ključnih osoba u to vrijeme koji je vodio razne događaje Hrvatskog proljeća u Zadru i na širem zadarskom području. Napomenuo je da se Zanki sa svojim suradnicima snažno postavio prema nasrtaju velikosrpskih djelovanja u Zadru i okolici. Mladi zadarski povjesničar i matičar Luka Knez govorio je o Hrvatskom proljeću u partijskim spisima zadarskog SUP-a. Spomenuo je djelovanja proljećara, koja je podržao i dio partijskog vodstva, te njihove progone. Napomenuo je da je u vrijeme Hrvatskog proljeća uz hrvatski nacionalizam jednako osuđen srpski, koji se razvijao unutar SKD Prosvjeta. Također, rekao je da je u Hrvatskoj vladala hrvatska šutnja nakon 1971. zbog zatvaranja i progona hrvatskih sveučilištaraca, a srpski nacionalizam u to je vrijeme na zadarskom prostoru rastao.

Predsjednik Udruge sudionika Hrvatskog proljeća 1971. u Vinkovcima Marijan Rubić u svom je izlaganju opisao važnost vinkovačkog kraja za Hrvatsko proljeće, a kao jedan od najvažnijih događaja izdvojio je otvaranje Vinkovačkih jeseni 1966. One su imale veliku ulogu u političkom, društvenom i gospodarskom životu vinkovačkog kraja. Napomenuo je da je to bio i velik politički događaj za ljude toga kraja. Naglasio je da je takva manifestacija bila neprihvatljiva jugoslavenskoj unitarističkoj ideologiji te da je u medijima bila nazivana HSS-manifestacijom. Rubić je također rekao da se u Vinkovcima 1971. osjećala živa politička aktivnost.

Hrvatsko iseljeništvo, progoni proljećara i hrvatska „šutnja“

Posljednja sekcija o hrvatskom iseljeništvu, progonima proljećara i hrvatskoj šutnji započela je izlaganjem odvjetnika Tomislava Jonjića, koji je govorio o Hrvatskoj republikanskoj stranci, koju je 1951. sa suradnicima utemeljio Ivan Oršanić. Ta stranka nije pripadala najvećim hrvatskim emigrantskim političkim organizacijama, ali je bila među onima čiji se utjecaj nije mogao niti smio zanemariti. Spomenuo je i časopis Republika Hrvatska, za koji je rekao da je kuriozitet po kontinuitetu izlaženja, ali i po vrsnoći. Napomenuo je da su Oršanićevi suradnici na čelu s Ivom Korskim proces Hrvatskog proljeća promatrali u prvom redu kao dio unutarpartijskih frakcijskih okapanja.

Ivica Miškulin (Hrvatsko katoličko sveučilište) izlagao je o pravosudnoj represiji nad Hrvatskim proljećem dotaknuvši se političkoga i verbalnoga političkog kriminala, koji je tretiran kao napad na državu. Kazao je kako do travnja 1971. nije bilo mnogo slučajeva suđenja zbog verbalnog kriminala, a nakon travnja taj broj raste. Dotaknuo se i eskalacije poznatijih sudskih procesa nakon prosinca 1971. do ožujka 1972. Spomenuo je da su okružni i javni tužitelji morali napuštati pravosudni sustav zbog „odveć blagih“ kažnjavanja. Iznio je mišljenje da nije bilo moguće reformirati komunizam te da se takvi sustavi ne mogu reformirati. Napomenuo je da je 80-ih godina 20. stoljeća sveukupno izrečeno 440 godina zatvora zbog izgovorenih riječi.

Josip Mihaljević (Hrvatski institut za povijest) govorio je o slomu Hrvatskog proljeća iz perspektive Službe države bezbednosti (SDB-a) te naveo podatak da su prema SDB-u postojale tri kategorije neprijatelja. Prvi su bili unutrašnji neprijatelji, drugi emigracija, a treći strane obavještajne službe. Hrvatski nacionalisti smatrani su najopasnijim neprijateljima, a SDB smatrao je da je djelovanje njihove službe blokirano zbog djelovanja nacionalizma. Službu državne sigurnosti naveo je kao glavni instrument postproljećarske represije te naveo podatak da su javni suci u velikoj većini bili članovi Saveza komunista.

Na kraju posljednje sekcije izvršna urednica Vijenca Jelena Gazivoda pročitala je dijelove teksta Ivana Boškovića o temi „opasnih“ knjiga u Kolu, Šegedinova Izdajnika i Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, prvotno tiskanih na stranicama Kola, koje su propitkivanjem društvenih pitanja iskušavale mogućnost slobode koja je u navedenom vremenu bila pod ingerencijom nepogrešivih partijskih autoriteta. One su, prema Boškoviću, u hrvatskoj nacionalnoj i književnoj memoriji mnogo više od književnih djela,  primjeri otpora partijskoj i političkoj represiji i dokaz da hrvatski pisac nije pristajao na šutnju.

Skup je zatvorio glavni tajnik MH Zorislav Lukić. Zahvalio je svim sudionicima i institucijama koje su sudjelovale u njegovoj organizaciji. Najavio je nova događanja u Matici hrvatskoj u vezi s obilježavanjem 50. obljetnice Hrvatskog proljeća. Zbornik sa spomenutoga skupa bit će objavljen potkraj ove ili početkom sljedeće godine.