Krleža i Matica hrvatska

Preda mnom je prvotisak romana Tri kavalira gospodjice Melanije, djela čiji je ugled među poznavateljima Krležina stvaralaštva skroman. Napisao sam ovaj osvrt iz dvaju razloga. Prvi je jubilarne naravi. Riječ je naime o autorovu jedinom pripovjednom ostvarenju koje je objavljeno u Matičinoj nakladi. Na naslovnoj je stranici signum Matice hrvatske, a kao godina navedena je 1920. Roman je, međutim, u javnost dospio tek dvije godine poslije.

Bibliografije bilježe da je roman dovršen i predan Matici 1921. godine. To je dakle aktualna obljetnica. Treba upozoriti i na to da je Krleža desetak godina poslije u Matičinoj djelatnosti neko vrijeme bio živo zastupljen. U časopisu Hrvatska revija objavljena je već u prvom godištu (1928) njegova drama U agoniji, koja je među njegovim vrhunskim djelima.

Iste je godine održao u Osijeku svoje glasovito programatsko predavanje kao uvod u čitanje teksta. U Hrvatskoj reviji surađivao je i esejima od 1928. do 1931. godine (Karl Kraus o ratnim stvarima, Rainer Maria Rilke, Madžarski lirik Ady Endre, O nemirima današnje njemačke lirike). Revija je objavila i niz pjesama.

Naveo sam dva razloga za osvrt. Drugi je književnokritički usmjeren i tiče se dometa tog romana. Dean Duda je u svom pouzdanom prikazu u Krležijani Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, II, 1999. naveo da je najoštriji kritičar bio autor sam.

Znamo, međutim, iz teorije hermeneutike te iz konkretnih primjera što ih pruža povijest književnosti da autor općenito nije nimalo u prednosti pred čitateljem. Radi se samo o dvjema različitim perspektivama. Stupnjevanje je neprimjereno i zbog toga što je u suprotnosti s temeljnim iskustvom da povijesno vrijeme mijenja poglede. Autor može biti samo u prednosti ako se radi o neknjiževnim okolnostima: o privatnim prilikama u doba nastajanja djela. Na primjer, novčane brige mogu izazivati manjkavosti teksta.

Miroslav Krleža u Matičinoj je djelatnosti neko vrijeme bio živo zastupljen

Tri kavalira imaju značajan podnaslov: Staromodna pripovijest iz vremena kad je umirala hrvatska moderna. Prva je riječ osobito važna. Ako autor svoje djelo naziva „staromodnom“ pripovijetkom, iskazao je već distanciranje. Drugim riječima, ona poziva čitatelja da naraciju, tako reći, stavi pod navodnike. Nije stoga jasno zašto se Krleža, poentirano iskazano, distancira od distanciranja. Ponavljam, nije bio zadovoljan, to je njegovo pravo, ali nije objektivan sud.

Ovdje nije mjesto za prikaz fabule ni za osvrte na pojedine likove. Trijada muškaraca koji se vrte oko Melanije, što zbog njezine ženstvenosti, a što zbog njezina imetka, zanimljiva je, s obzirom na podnaslov, jer je među njima i jedan pjesnik, Trnski (koji potiče na usporedbu s predstavnicima hrvatske moderne, napose s Dežmanom, Vidrićem, Galovićem, mladim Domjanićem, Vojnovićem).

Krležin stilski duktus

No središnje je pitanje da li je taj roman karakterističan za Krležu. Bez obzira na to da li je uspio ili nije, iz njega vrlo jasno progovara Krležin stilski duktus: hiperboličnost metaforike, perzuazivno ponavljanje u sintaksi, kolorizam ugođaja, aluzivnost – sve je to na okupu u tom prvom piščevu romanu. Neka to potvrde citati (koje navodim iz prvog izdanja).

„Melanija Krvarić nije bila sretno stvorenje. Rodila se u provincijalnoj krčmi Udmaničeva kraja, na granici Banovine, gdje je ravnica i svake jeseni vode rastu pa stoji poplava kao more sve do svetoga Valentina, slavnoga dana, kada piruju vrapci i kad niču prve visibabe.

Stoji tako tamo na križištu dvaju šosejâ, što se sijeku pod pravim kutem, kao neka općinska kolonija sa dvije-tri zidanice, pa kad se ono virovi i spirale viju po cesti narod vjeruje da to vještice plešu, jer je tama tu još gusta i ne zna se ni za Kolumba ni za Marconija, a kamoli tek za neke izme i liberalizme, što su počeli cvjetati u gradu u posljednje vrijeme. Franklinov gromovod na baroknom tornju zlati se već valjda dvadeset godina, ali nitko živ ne vjeruje u njega, jer već punih dvadeset godina grmi, a nijedna božja strijela nije se zabola u bakreni križ.“ (str. 3)

Slijedi drugi primjer.

„Tamo dolje bi se živjelo! Tamo bi Trnin gledao atome, kako putuju iz tmine u tminu i ne bi za njega onda postojala nikakova pitanja ni problemi. Tamo bi Trnin pio svako       podne mudrost ovakovih atoma u suncu i sam bi zatitrao kao atom i njegov život bi bio vibracija mudra i vesela.

I tako cijele dane gnjije u ovoj prokletoj sjevernoj škulji i gviri u magle, sluša vjetar i žezne za ljepotom mrtve jeseni.

Umire zlatna jesen.

Zrak je proziran kao modri kristal i svi su prozori otvoreni: pa se čuju negdje djeca, gdje vrištu i gdje se smiju i pjevaju, daleko negdje na dnu ulice.

Sada je sunčano jesenje popodne i sve je na svome mjestu i nema disakorda. I Verdi u orguljicama slijepčevim i škrip kola i miris cikorije u zraku i niti babljega ljeta, svi su se predmeti produljili u vječnost i sve stoji puno mira kao groždje soka.“ (str. 34)

Treći primjer.

„U laganom zavoju, simetrično, dvije su se one paralelne srebrene zmije polegle u blatu i tekle kao dva kanala i tamo daleko negdje uticale jedna u drugu, u masi nasipa, balvana i žica, što sve nekud tendira u otvorenu daljinu. Tramovi su bili poliveni katranom i kiša se prelijevala u sedam boja po onoj smoli i tako je Puba stao da koraca velikim koracima sa balvana na balvan, a poslije je počeo da posrće na onom kamenju, kiša je pljuštila i dolazio je voz iz daljine.

Čulo se da ide voz po onom teškom škripanju šinja i ocalnih zaglavaka, te je ona crna gomila metala masivno proletjela kraj maloga čovjeka Pube Vlahovića i neki su ga čudni ljudi gledali na vrata otvorenih teretnih vagona i čulo se kako svinje rokću, a za vozom su ostali oblaci zgusnute uljene pare, čadje i neugodan vonj svinjske balege.“ (str. 82)

Primjeri pokazuju narav Krležina kontrastnog izraza, u kojemu se spajaju meka ugođajnost i naglašena drastičnost, dakle isticanje opreka.

Ta se stilska sklonost očituje i u afektivnoj uporabi veznika, u sintaksi dakle u kojoj stil teži prema sjedinjavanju disparatnih pojava. Osobito je dojmljiv sraz lirskoga kolorizma i drastičnih slika ružnoće. Mnogo što bi se moglo podvesti pod pojam „estetike ružnoće“, koji međutim nije tvorevina dvadesetog stoljeća. To je naslov knjige Karla Rosenkranza, Hegelova učenika, koji je prikazao uporabu ružnoće, od karikature do gnusobe, u svijetu umjetnosti (Ästhetik des Hasslichen, 1851).

Politički usmjerena proza

Najneobičnija je, naposljetku, okolnost što je Krleža u povijesnom trenutku nakon rata napisao retrospektivno djelo, koje odudara od poratnih iskaza u aktualističkoj prozi završnih godina Davnih dana te u ekspresionističkom zamahu lirike iz onog vremena.

U zapisima iz godina 1919, 20. i 21. očituje se nov spoj stilskih i tematskih težišta. Ta je proza puna intenzivno doživljenih ugođaja, a u isti je mah politički usmjerena: u poruzi pomodnom jugoslavenstvu te u zazivanju lenjinizma. Godine 1919. izlazio je Krležin i Cesarčev časopis Plamen, u kojemu se iskazuje retorika Oktobra.

Zapisi 1914–1921, objavljeni prvi put u nakladi Zore (Zagreb, 1956) s naslovom Davni dani završavaju u tonu rezignacije (koja Krležu unatoč ljevičarskom opredjeljenju nikad nije napuštala). Posljednji odlomak glasi: „Trava nije pročitala ni jedne jedine knjige o Asnòvnjim elemènćima istoričeskavo vzgljàda na priròdu, a vjetar nad njom glas je iz svemirskih daljina, u kojima ona titra u melodijama mnogo mudrijim i neposrednijim od naših hipoteza. Slijepa i nijema, trava zna za četiri vjetra, ona zna za jesen i proljeće, i kao i mi, ona se otima zemlji u vertikali svoje spoznaje. Lelujajući se u svitanjima i u podnevnoj svjetlosti, ona radosno nestaje pod koprenama polarnim bez straha pred smrću, ne samo zato jer se osjeća besmrtnom, nego i zato, jer ona to doista i jeste.“