Kritičar koji voli postavljati pitanja

Od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas Miroslav je Mićanović na različite načine prisutan u književnosti. Najprije kao pjesnik, autor lirskog rukopisa u kojemu se susreću i usklađuju radost i melankolija, stih i naracija, ritam i disanje. Nadalje kao kvorumaš, upravo dugogodišnji urednik časopisa i biblioteke Quorum. Slobodno se može reći da je Mićanović jedan od ključnih autora koji su njegovali strast razlike, ponavljali tezu da je Quorom skup autopoetika, što je na koncu nagnalo Tvrtka Vukovića da konstatira Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši.

U književnom životu Mićanović je neusporedivi zastupnik knjiga i pisaca – pojavljuje se u ulogama izdavača, urednika, predstavljača i organizatora. Njegovi nastupi plijene pažnju, jer je istovremeno ozbiljan i žovijalan, vjeran naravi teksta i prirodi situacije. Desetljećima se na brojnim tribinama nakon njegova poslovičnog završnog uzvika Hojla! prolama pljesak praćen osmijesima odobravanja. Mićanović je i prozaik, antologičar (Utjeha kaosa), voditelj radionica kreativnog pisanja te, što je ovom zgodom posebno važno, kritičar.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2021.

Prikaze, kritike i eseje o knjigama objavljuje već skoro četiri desetljeća, među ostalim u novinama i periodici (Studentski list, Oko, Vjesnik, Republika itd), u programima radija i televizije, na mreži. Dio ranih kritika ukoričio je u svom dijelu knjige Četiri dimenzije sumnje (1988), dijelu koji je naslovio sintagmom Svijet kao tekst. Ta je sintagma, koja relativizira postojanje granica postulirajući tekstualnost zbilje i zbiljskost teksta, postala zaštitni znak njegova razumijevanja književnosti i moguća krilatica postmodernističkoga iskustva osamdesetih.

Ako nema kritike, ima li književnosti?

S vremenom u Mićanovićevim se ladicama, fasciklima i računalu nakupio poveći broj komentatorskih tekstova nastalih u različitim prilikama, s različitim povodima i nakanama. Autor je u knjizi Ronjenje na dah odlučio ukoričiti onaj dio kritičke i esejističke produkcije koji se tiče poezije. Pritom je, koliko mogu razbrati, pojedine tekstove znatno dorađivao, oglede o poeziji istih autora spajao nastojeći prepoznati i deskribirati poetičke konstante problematiziranih rukopisa. Od prve stranice može se prepoznati nesvakidašnja predanost tekstu, čitateljska strast i uvjerenje da su „čitanje i pisanje bolji dio naših života“. 

Knjiga se otvara dvama esejima koji načelno problematiziraju korijene, smisao i ulogu kritike. Riječ je o uvodniku Čemu književna kritika i raspravi Tetoviranje teksta (Kritika i poezija). Budući da je riječ o rijetkim primjerima kritičarske autorefleksije, čini mi se uputnim upozoriti na nekoliko misli. U uvodniku Mićanović progovara o aktualnim izazovima kritike. S obzirom na okolnosti nastanka i života knjiga te ćudljivo funkcioniranje književnoga tržišta, dijalog kritike s mogućim čitateljem, piše on, „sveden je na vrlo reduciranu i jednosmjernu komunikaciju“ koja se svodi na zaposjedanje medijskih prostora kulture u kojima kao da se „ne očekuje bilo što ozbiljnije osim najave, reklame, fotografije autora i naslovnice“. Međutim nezadovoljstvo kritikom trebalo bi biti znak i recentne književnosti: „Književna kritika plod je i posljedica književne proizvodnje i tržišta kakvo imamo. Razgovor o književnoj kritici stoga se uvijek doživljava kao važno mjesto kojeg nema…“ Ili, da podebljamo: ako nemamo kritike (kako se često zna čuti), imamo li književnosti? Ako je odgovor potvrdan, kakva je ta književnost, prema kojim se orijentirima ravna i na kakva čitatelja računa?

U eseju Tetoviranje teksta Mićanović nudi svoje razumijevanje odnosa kritike i poezije. Temu razrađuje koristeći intuiciju i znanje, literarni i komentatorski diskurs. Zavodljivost prigodne fabulacije, koja često iskoči usred teksta kao plamen šibice u mraku, rabi kao oblik zornog prikazivanja, a izvjesnost globalnih, teorijski utemeljenih uvida nerijetko potvrđuje tako što se pita o načelnosti koja brine o tekstu kao predmetu, pa i tako da zaboravi na nj.  Svoje je viđenje kritičarskog posla predočio parabolom o pješaku:

On se kreće ulicom koja ima svoju infrastrukturu i ona mu je zbog prakse hodanja (čitanja, preuzimanja i razmjene) već poznata. Ulica u kojoj se pješak nalazi sa svojim pločnicima, pješacima, prolaznicima, prometnom regulativom, pravilima i zakonitostima jest bilo koja ulica svijeta, ali na kritičaru je da istraži i otkrije njezinu razliku spram svih drugih ulica, razotkrije i uputi na ono što je čini pamtljivom i drukčijom od svih drugih ulica svijeta, od svih drugih tekstova svijeta.

Nosivu tezu eseja da je odnos poezije i kritike „stalan u svojoj nestabilnosti“ zaključuje tvrdnjom: „Kritičar je u poslu predstavljanja, tumačenja i vrednovanja u trenutku pisanja nužno izvan pjesničkog teksta. Međutim, on je obilježen, tetoviran i kontaminiran jezikom pjesme, jer njegovo čitanje poezije i razumijevanje proizlazi iz načina kako je pjesnički tekst građen, strukturiran, kako gleda i oblikuje svoga čitatelja, kritičara.“ Razmišljanje o odnosu kritike i poezije protkano je mikroanalizama pjesama, čime se širi i sužava prostor izlaganja, misao postaje istančanija i slojevitija, postavke bivaju konkretizirane, a kritičar pokušava što je više moguće prići pjesniku i rukovati se s njim.

Pisac ili švercer svinja!?

Poslije načelnih uvodnih razmatranja Ronjenje na dah nudi tri cjeline u kojima Mićanović izlaže svoja čitanja poezije – najprije klasičnih tekstova i pisaca, potom aktualne produkcije, na koncu sintetske uvide u pojedine opuse. Nazivi tih cjelina su: Trag koji je tu, trag kojeg nema, Jezik prostora, prostor jezika te Pisanje i moć. Knjiga okončava akribijskim dodacima: popisom tematiziranih pjesničkih knjiga, popisom referentne literature, kazalom imena i bilješkom o autoru.

U poglavlju Trag koji je tu, trag kojeg nema okupljeni su članci o Matošu, Šimiću, Cesariću, Dizdaru, Slamnigu i Kraljiću. Radi se mahom o diskurzivnim križancima koji suočavaju čitatelja i pisca, misao i asocijaciju koja se ne smije zaobići. Primjerice članak o Matošu (Retorične životinje) okuplja fragmente koji s jednakom pomnjom zastaju kod Gustlovih stihova, dnevničkih bilješki, putovanja, anegdota i dosjetki kao i kod Kožarićeva spomenika na Gornjem gradu, studija o Matošu, ironičnih napomena o upotrebi njegova imena i teksta. Želja za govorom o Matoševim stihovima od početka uključuje potragu za vlastitim prostorom pisanja, za stihom kao oblikom svjedočenja. Mićanović ne pristaje na rutinu, makar bila i kritičarska. On iz rečenice u rečenicu mijenja intonaciju teksta, njegovu retoriku, uvodi nove motive, prepoznaje se u AGM-ovoj radnoj energiji i potrebi da se piše, da se bude pisac, ali čim dovrši pohvalu pisanju tok misli  mu drastično promijeni smjer: „Čemu? Je li uvijek sigurnije biti npr. švercer svinja!“ Članak okončava konceptualnim sonetom Grad – kao naušnica. Istu spisateljsku piruetu čini i u eseju o Slamnigu – zaključuje (!) ga svojom pjesmom Melankolija. Mićanovićev čitatelj lako će uočiti: pjesnik se vratio kući, poezija je proizvela poeziju, nastavljen je dijalog onih koji se dobro razumiju, ali koji uvijek imaju puno razloga da magiju stiha dozivaju iskričavim rečenicama koje izranjaju iz tame teksta i u nju se vraćaju. Da ne bi bilo zabune, kritičar-pjesnik neće propustiti priliku da i sam upozori na prirodu svoga govora, na činjenicu da su u svakom (a posebice lirskom) dijalogu asimetrični ulozi i pozicije sugovornika. Potvrdu te razlike naš kritičar-pjesnik nalazi u Dizdarovim stihovima: „Ti ne znaš da put od tebe do mene/ Nije isto što i put/ Od mene/ Do tebe“. Mićanović to naravno jako dobro zna jer neprestano putuje u oba pravca i – ovisno o perspektivi – razmišlja što učiniti s onim što pretiče, što ne uspijeva otići na drugu stranu.

O drugima i o sebi

U cjelinama Jezik prostora, prostor jezika te Pisanje i moć autor poduzima dubinska ili simptomska čitanja pojedinačnih zbirki, važnijih pjesničkih dionica ili čitavih opusa nekolicine pjesnika čija je poezija značajno utjecala na izgled hrvatskoga pjesništva u protekla četiri desetljeća. Među ostalim piše o lirici Danijela Dragojevića, Stjepana Gulina, Slavka Jendrička, Zvonka Makovića, Vesne Biga, Sonje Manojlović, Milorada Stojevića, Milka Valenta, Sanje Pilić, Dubravka Pušeka, Gorana Rema, Damira Šodana, Roberta Roklicera, Tatjane Gromača, Ivana Rogića Nehajeva, Željka Ivankovića i Branka Čegeca. Ovisno o prigodi, pjesniku ili knjizi, on nastoji odgovoriti na uvijek aktualna i otvorena pitanja – što je poezija, gdje se ona očituje a gdje gubi, kako govoriti o njoj, o čemu kritičar govori kada govori o poeziji, kakav je karakter jezika kritike suočen s jezikom poezije na jednoj i metajezikom teorijskih paradigmi koje nameću svoje okvire razumijevanja teksta i svijeta na drugoj strani. Mićanović je komentator koji voli postavljati pitanja, očekivana i neočekivana. Ona su njegov način nastanjivanja kritičkoga diskursa, razvijanja misli i putovanja kroz tekst. Na tom putovanju najveći je izazov izdržati do zadnje stanice, pažljivo promatrati poznate i nepoznate predjele kroz koje se putuje.

Iako marljivo prati kritičke konceptualizacije hrvatskoga pjesništva i referira se na njih, tvrdnje koje izriče nisu uvijek očekivane ni očite (počesto izbjegava i samu formu tvrdnje), ali upravo su zbog toga intrigantne i poticajne. Pobrojat ću tek nekoliko Mićanovićevih „izrona“: Dragojevićevo je poetsko pismo rizomskog značaja i „nerijetko živi između jednog i“, Gulinova je pjesnička mjera „da se svima kaže što im ide, ili što ih spada“, Makovićeva praksa pisanja izrasta iz odricanja od institucionaliziranih spisateljskih gesta, Stojevićeva traje „u napetosti i napasti stvaranja imaginarnog jezika“, Valent stalno nastoji drskošću i provokacijom „steći i zateći čitatelja, stvoriti i sačuvati prostor“, Šodanova se poezija događa na prijelazima, „živi od radosti i melankolije, nastaje u vremenu zabuna, nesporazuma i beznađa“, Gromača je strasno upućena na svijet vanjskih senzacija, Roklicer je „pjesnik na biciklu“ u kaotičnom vremenu, Čegecovo se pjesništvo „opire sablasti predstavljanja i pouzdanosti kronologije“ itd. 

Svaka stranica Ronjenja na dah na svoj način pokazuje da Miroslav Mićanović ne želi zbog komentara izgubiti pjesmu, da ju ne želi banalizirati, shematizirati njezino postojanje, locirati ju na već pripremljeno mjesto. Toliko često opisivanje poezije kao nesvodivog i ni sa čim usporedivog govora u njegovoj kritičarskoj praksi prispijeva do svoje uvjerljive slike. Gdjekad se komentar osloni o svoj predmet do te mjere da i sam postane dio predmeta.  Takav je slučaj s parentezom u eseju o Danijelu Dragojeviću:

(Čitao sam na tramvajskoj stanici knjigu Negdje i prišla mi je krupna luda žena i šutke me fiksirala. Rekao sam joj: Vrati se u pjesmu Danijela Dragojevića. Naravno da to nije htjela učiniti. Čudno me još jedanput pogledala i otišla, a ja sam se vratio u njegovu pjesmu.)

Mićanović kritičaru (tj. sebi) namjenjuje puno težu zadaću od izricanja pohvala ili pokuda te oblikovanja prigodne vrijednosne ljestvice tekuće produkcije. Knjiga Ronjenje na dah zapodijeva ekskluzivan razgovor o poeziji, rijedak i živ, njezin autor pomaže i čitatelju i tekstu nastojeći se sam orijentirati u svijetu poezije. Stalna zapitanost i višelikost Mićanovićeve refleksije, toliko karakteristična za njegove stihove i prozu, prelijeva se i na kritiku.  Njegova je misao cirkularna, procesualna, spremna uključiti bilo koju pojedinost ili trenutačnu slutnju. Ili riječima samog autora: „Pitanja i odgovori o naravi našeg čitanja, jezika kojim oblikujemo i rastvaramo prostor čitanja i pisanja ne mogu biti jednoznačni i pouzdani, kao što se i naša iskustva i položaji mijenjaju. Govoreći toliko o drugima, možda smo propustili uvidjeti da ponajviše govorimo o sebi.“