KNJIŽEVNOST IZDVAJA

Darko Šeparović, Pristanište

Stilski dotjeran i strukturno zaokružen drugi roman korčulanskoga pisca govori o onome što se zbiva nakon završetka jednog ljubavnog odnosa. Zahvaljujući vještu korištenju postupka redukcije, u prvi plan izlazi prikaz protagonistove psihe – likovi i mjesto radnje neimenovani su, a vrijeme maglovito naznačeno dolascima i odlascima trajekta na otočko pristanište. Linearan slijed događaja prekida se isječcima iz zajedničke prošlosti para, a kraj romana ujedno označava i njegov početak, pri čemu izostaju odgovori na pitanja o neizvjesnoj sudbini protagonista.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Dok neki kritičari tvrde da je Šeparović netipičnim prikazom Mediterana osmislio novi žanr, mislim da je zanimljivo Pristanište čitati i kao egzistencijalistički roman – spomenimo samo da je glavni lik osamljenik sklon paranojama i (auto)destruktivnosti koji svijet uvelike doživljava tjelesnim osjetilima, a njegov iskaz u prezentu podsjeća na dnevničku formu te pokazuje znakove nepouzdana pripovijedanja. U svakom slučaju, riječ je o gustom tekstu koji usprkos meditativnom tonu magnetski privlači čitatelja polaganim razotkrivanjem protagonistova neobičnog nauma.

  Mirko Božić, Trajekt u šumi

Četrdesetak nenaslovljenih pjesama nove zbirke mostarskog pjesnika izgrađeno je oko središnjih motiva bolesti i izdaje tijela. Prikaz bolesničkog iskustva od pojave simptoma do pokušaja življenja s dijagnozom na jezičnoj se razini odražava u pojavi brojnih medicinskih termina i fraza, a zbirka je stilski zanimljiva i zbog supostojanja pojmovnog i slikovnog, metafore i usporedbe, hermetičnog i gotovo poslovičnog.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2021.

Bolest lirskog subjekta i njezine posljedice opisane su naizmjence prozaičnim, doslovnim i naturalističkim slikama ili pak nakupinama kompleksnijih realiziranih metafora. Osnovni motiv tijela prikazan je kao potrgani predmet koji se pokušava rastvoriti, shvatiti i popraviti. Kao što su nadrealisti nalazili poeziju u spajanju neočekivanih, udaljenih motiva, lirski subjekt apsurd nefunkcioniranja svog bolesnog tijela koji objašnjava slikom trajekta u šumi promatra kao estetsku činjenicu. Takav mu pristup dopušta da u vlastitoj anamnezi vidi „svoju najbolju knjigu“, poeziju koju je napisao život te, posljedično, u umjetnost preobrazi mučno iskustvo bolesti.

Pavao Pavličić, Glas­naroda

„Pohvala pučkoj pjesmi“ donosi eseje o poznatim popijevkama od Zdravo djevo do Kak taubeka dva. Promišljajući o njihovim književnim i glazbenim obilježjima, recepciji i kontekstu, autor razbija predrasude o pučkim pjesmama kao jednostavnim, priprostim uradcima – iako su čvrsto povezane s usmenom narodnom književnosti, različiti postupci iz umjetničke književnosti u njih prelaze kao „potonulo kulturno dobro“, a razne tekstualne značajke ukazuju na to da su neki od nepoznatih pučkih pjevača pripadali zrelim umjetničkim sredinama.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2020.

Ako je njegova metoda bliska književno-znanstvenoj, treba spomenuti da Pavličić ovdje piše karakterističnim pitkim stilom, i to samo o onim pjesmama koje je i sam znao otpjevati, pa knjiga zrači neposrednošću i snažnom ljubavlju prema popjevkama koje su mu obilježile mladost. Ukratko, njegovi su eseji kratki, zabavni i sadržajni, baš kao i pučke pjesme o kojima govore. U razdoblju ubrzanih kulturnih promjena, ova će nas knjiga podsjetiti na pjesme koje su nam možda dobro poznate, ali koje bi već sutra lako mogle potonuti u neke zabačenije predjele kako individualnog, tako i kulturnog pamćenja.