Juditino novo dramsko ruho

Lijepo je kada se riječi zapisane prije pet stotina godina uzmu i odjenu u novo ruho, kada odjeknu u mladim glasovima nove generacije dramskih umjetnika, ugodno je tomu svjedočiti i ponositi se time ogrnut spokojem vedre splitske večeri. U Meštrovićevim Crikvinama, Kaštilcu, koji je izniman prostor za kazališne izvedbe, prostran, tajnovit, prohodan, skladan, premijerno je izvedena u režiji, adaptaciji i dramatizaciji Brune Bebić nova predstava Judita splitskoga Gradskog kazališta lutaka, glumačkim, plesnim i glazbenim vještinama sedamnaestero mladih glumaca, studenata glume Umjetničke akademije u Splitu. „Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi...“ započinje smjerno pripovjedač, on sam, lako se naslonivši na kameni prag. Publici za leđima brujanjem započinje najava radnje u korskom ritmu, razgovijetnom sigurnošću, šapatom pa sve glasnije.

Ansambl predstave  / Izvor stranica GKL Split

Glumcima je na raspolaganju velik prostor koji su dokraja ispunili, u ritmu ga obilazeći, pretrčavajući, plešući, bez natruhe praznoga hoda. U prvom dijelu prevladava prijetnja kralja Nabukodonozora (tumači ga poletni Lovre Kondža, jednako tako i ulogu Amona), na vrhu ljudske piramide strši ohol pod bljeskom zlatne maske, u osvajačkoj groznici dok narod kliče: rat, rat... rat! Premda Holoferna vojskovođa Akior gotovo proročki upozorava da neće uspjeti osvojiti Židove ako nisu Bogu svome zgriješili, ovaj se ne da odvratiti, ponavljajući kao mantru praćen glasovima svojih pobočnika: „Nabukodonozor!“. Tomu nasuprot otkriva se mirni život žitelja Betulije, koji ne slute nadolazeću zlu kob, naglim dolaskom Holofernove vojske i žeđi kojom će ih opsjedati, zatisnuvši zdenac, sred Kaštilca bunar kopljima i tkaninom. Osobito su dojmljive muke žeđi koju narod podnosi. Ustaje Judita koja se dotad nije isticala, odijevaju je u zlatnu haljinu i zaogrću velom, dok se ona zaogrće odlučnošću. Prati je sluškinja u Holofernov šator, gdje ga osvaja rječitošću i plemenitošću, a vino mu grabi snagu i svijest. Događaji u šatoru predstavljeni su tehnikom teatra sjena, velikom tkaninom u jednom kutu Kaštilca, a i borbeni plesovi u prvom dijelu bacaju dvostruke sjene na kamene zidove, u slojevitom susretu biblijske priče u prostoru utvrđenu upravo pred osmanlijskim naletima Marulićeva doba.

Judita je odmjereno odvažna pred Holofernom, diskretno zavodljiva u plesnim pokretima, a sam Holoferno u sjajnoj izvedbi Petra Salečića, koji je spojio vojničku okrutnost i pijanu razveseljenost, uspio je jednom jedinom riječi u lucidnom humorističkom tonu nasmijati publiku. Istaknuo se i Stipe Jelaska, koji kao da se oko naglasaka ne mora ni truditi, dikcijom i pokretom besprijekoran, udahnuo je Akioru plemenitost i karakternu snagu. Juditu dostojanstveno tumači Nika Petrović, ničim se naizgled ne razlikujući od svojih druga, potisnuvši strah srčano kroči prema izvršenju cilja. Nakon što odsiječe Holofernu glavu, svaka od njezinih sunarodnjakinja ponovi taj čin. Gledatelji su naglo ispružili vratove kada se tkanina oko „glave“ odmatala, otkrivši klupko crvene vrpce, koje Židovi nataknu na koplje u zdencu. Luka Šatara sabran je u ulozi Ozije, a Dea Marija Računica okretna je Abra, sestrinski prati Juditu. Posebno usklađenim borbenim plesom, plesom zanosa (za scenski pokret zaslužan Jure Radnić), uvježbanim splitskim govorom današnjim generacijama tako daleka šesnaestoga stoljeća (naglaske postavila Sanja Vulić Vranković, a redateljica ih je uvježbavala s glumcima), predstavu su uz to troje nosili Lara Jerončić, Paola Kuvačić, Mirna Mihelčić, Mia Bujan, Danica Katunarić, Petra Krolo, Katarina Lekić, Fili Luka Gospić, Mate Tavrić, Denis Tomić i Zdravko Vukelić.

Sedamnaest zaista sjajnih mladica u kazališnom vinogradu. U rukama mentora kao što su Bruna Bebić, Sanja Vulić Vranković i Jure Radnić, troje asistenata Andrea Mladinić, Katarina Šuša i Davor Pavić te suradnika za sjene Andrea Majica i Branimir Rakić, očekujemo samo uzlazne putanje.

Dvije su dinamike u predstavi, jedna borbena vojnička, obilno podržana bubnjevima, zvukom puna ratnih pokliča i napadačkog zanosa, dok je druga tihana, bukolički zaobljena i pletena glasovnim oponašanjem zvukova iz prirode, šuštanjem, šumorenjem, brujanjem, žuborenjem... te zvučne slike brzaca i mirnoga jezera prepleću radnju kao dva tkanja života koja se nikada nisu razmrsila, noseći tako životne priče pokoljenja, izmičući čvrsto tlo čovjekovu očekivanju. Za izvanredno pogođenu zvučnu potku predstave zaslužni su Jakov Salečić, Frane Duilo, Petar Salečić, Dea Marija Računica i Karolina Šuša.

Prirodne, svijetle tkanine, s osvajačkim crnim pregačama koje razlikuju neprijateljske likove od Židova, sa zlatnim nasuprotnostima kraljeve maske i Juditine haljine domišljeni su umijećem Sonje Obradović. Dizajn svjetla izradio je Lucijan Roki, osobitom igrom sa sjenama, i crvenim svjetlom koje je uz zavežljaj od crvene tkanine kao „glave“ razbilo topli sjaj kamena. Glumci su načas zaustavili srčani pljesak kako bi naizmjenice izgovorili stihove Oproštaja Tina Ujevića. Predstava je uvrštena u program Splitskoga ljeta. „Bogu budi hvala. Ki nebesa skova i svaka ostala.“