Iskustvo bolesti: osjećati dublje, misliti drukčije

„Kad sam tog jutra otvorio oči, ugledao sam bljeskajuće monitore, kabele, šipke, konzole, zastore, cijevi. Užasnuo sam se. To je bio prvi osjećaj. Nisam znao tko sam, što sam, gdje sam ni o čemu se tu radi. Nisam se sjećao kad sam legao spavati ni što sam radio prije toga, ničega se nisam sjećao, nije postojalo prije, nikakva prošlost. Postojalo je buđenje, a poslije toga samo užas i zimica. Plutao sam u ledenoj sivoj juhi i drhtao, iz mene je kuljala mučnina.“

Ovo je prvi pasus Buđenja – prvog od triju dijelova novog romana Ede Popovića Kako sam brojio ružičaste robote. Riječ je o dijelu romana koji već i svojom kračinom (ni desetak stranica) sugerira zapravo funkciju uvoda u ono što će se nakon opisanog buđenja glavnog junaka u bolnici razviti i o čemu će se pripovijedati u sljedeća dva dijela – Povlačenju i Prekidu. I odmah da kažem: ne mogu se sjetiti nekog novijeg hrvatskog romana čiji bi se početak po svojoj dramatičnosti mogao mjeriti s ovim Popovićevim. Snaga toga relativno kratkog opisa protagonistove izgubljenosti, njegova užasa nakon što je shvatio da su ga vratili iz mrtvih, pa pričinjanje nekih nadrealnih zvukova i slika, doista je jedinstven u našoj suvremenoj prozi.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2021.

U protagonistu ovog romana čitatelji će „prepoznati“ autora. Oni upućeniji znaju, a u nedavnom je intervjuu jednom zagrebačkom dnevniku i sam pisac podsjetio, da mu je u proteklih petnaestak godina dijagnosticirano „nekoliko ozbiljnih stanja“. Jasno je da je ta stalna borba s teškim bolestima (u romanu je posrijedi bila plućna embolija, a otkriven mu je i limfom u zdjelici) bitno utjecala na njegov život, a odrazila se, naravno, i na njegovo književno stvaralaštvo. Bolesti su ga učinile osjetljivijim, počeo je razmišljati drukčije. Promijenio je način života, prehranu, preselio se iz Zagreba na seosko imanje. Bolesti su mu, kaže, pomogle da se oslobodi suvišnog tereta kao što je zgrtanje materijalnih dobara, uspinjanje po raznim društvenim ljestvicama, omogućile više slobodnog vremena „i da shvatim da je jedino vrijedno života – život sam“.

A što se literature tiče, kaže da više neće pisati čistu fikciju, „ako sam je ikad i pisao. Više ne vidim mnogo smisla u tome.“ Na jednome mjestu u romanu Kako sam brojio ružičaste robote kaže – a čini se da u tome nalazi potvrdu vlastitih uvjerenja – kako rado čita američkog pjesnika Robinsona Jeffersa: „Iz njega progovara cijelo njegovo biće. Piše kao da mu o tome ovisi život, u svaki stih ulaže sve što ima. Malo je pisaca koji tako pišu, vrlo malo.“ Citira odmah potom Vitomila Zupana: „Dakle, literatura, ali ne izmišljeni beletristički bućkuriš, nego zapisi samog života. Pisati život! U brk životu samome, prevariti i pakao i nebo te stvoriti djela koja će rasti kao trava.“

Ako bismo ionako oskudnu fabulu romana krajnje pojednostavnili, onda valja reći da se u drugom dijelu romana pripovijeda o protagonistovoj borbi protiv straha od bolesti, a sadržaj trećeg dijela najbolje sažima naslov njegova prvog poglavlja: Živio život!. Eto iznenađenja – raspored potpuno suprotan očekivanom! Najprije čupanje glavnog junaka iz ništavila, zatim upoznavanje sa strahom i početak radikalnih promjena dotadašnjeg načina života, a na kraju otkrivanje rada i dokolice na selu koji ne provociraju bolest (v. knjigu Zapisi iz Stranice Gornje koju su zajedno napisali Ljiljana Đorđević i njezin suprug Edo Popović). U razumijevanju i postupnom oslobađanju od straha protagonistu pomaže znanac Neven, učitelj aikida, koji mu tumači da je „bolest privremeno stanje, podsjetnik na to odakle dolazimo i kamo idemo.“ Za kemoterapiju kaže da može izliječiti ili ubiti, ovisno o tome prihvaća li se kao lijek ili kao otrov. „Samo se nemoj uplašiti. Strah je ubio oboljele od mnogo lakših bolesti nego što je ova tvoja.“

Poglavlja ovih dvaju dijelova uglavnom su vrlo su kratka, često vezana uz samo jedan motiv – nešto iz prirode, životinjskog svijeta, društvene problematike, književnosti, ponekad oblikovana kao mali eseji, kao meditativna proza ili kao lirski pasaži. U romanu postoji vrlo zanimljiv lik, koji narator zove Sjena; njih dvojica su susjedi, a dijeli ih samo mutno staklo na balkonu zgrade u Novom Zagrebu. Često razgovaraju o različitim stvarima, znaju se i porječkati, a s vremenom su se zbližili pa se činilo da ne mogu jedan bez drugoga makar se i svađali. Sjena ima zanimljiva zapažanja: „Ne mislite li da ovaj grad sve više sliči trgovačkom centru? Kad ste u nekom od njih vidjeli prosjaka, beskućnika, svirača, psa lutalicu ili mačku? Nikad. Njima je ondje ulaz zabranjen. (…) Najprije su potamanili mačke i pse. Sad na red dolaze beskućnici, prosjaci, starci i bolesnici, u čemu će im pomoći i ovaj virus. Zatim će potamaniti i nezaposlene i sirotinju, uopće, sve koji ne mogu raditi i trošiti. Svijet će postati golemi trgovački centar u kojem će biti mjesta samo za one koji rade i troše.“ Za razliku od te Sjenine (protagonistov „drugi ja“?) antiutpopijske vizije naše skore budućnosti, život na selu nudi optimizam: „Osjećam da sam potreban ovdje. (…) U Zagrebu sam izgubio taj osjećaj. (…) Biti potreban znači biti isprepleten s drugim životima, kao livada i šuma, ne očekujući ništa zauzvrat. Znači činiti stvari iz dobrote. Znači biti živ.“