Hrvatsko proljeće 50 godina poslije

Nedavno me dobra prijateljica upozorila da je izlazak Hrvatske i Hrvata iz druge (komunističke) jugoslavenske države snažno asocira na njezino iskustvo koje je završilo nekako u proljeće ove godine. Naime, tada je završen razvod njezina braka. Ne rastava, ili prekid zajedničkog života uz formalni ostanak u braku, a ne ni poništenje, tj. prekid braka zbog smrti jednog od supružnika ili nekog drugog razloga, nego ozakonjeni prestanak bračne zajednice u trenutku kada su oba bračna druga živa. Ključ je dakle u terminima trenutak i proces, posebno potonjem, što valja imati na u umu u predstojećim danima kada će nedvojbeno brojni sveznadari (s valjda samo u nas svojstvenom pretencioznošću) govoriti o nepostojećem trenutku osamostaljenja Hrvatske. Kada je međutim brak Hrvatske i Hrvata s komunističkom Jugoslavijom došao u stanje (pred)terminalne krize, odnosno kada je svađa između supružnika postala nepopravljiva?

Izložba u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Matice hrvatske postavljena u Francuskom paviljonu Studentskog centra  / Snimio MIRKO CVJETKO

Jedan je od mogućih trenutaka početka razvoda naravno razdoblje od svega tri mjeseca, odnosno sam kraj (prosinac) 1971. i prva dva mjeseca (siječanj i veljača) 1972. Tada su jugoslavenski diktator (ili predsjednik, ako hoćete), raznovrsne savezne strukture i podložne vrhuške ostalih jugoslavenskih republika dovršili proces dovođenja na vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj novog rukovodstva. Poraz Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala te nametanje protureformske frakcije u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske (SKH) značilo je istovremeno i nasilan kraj masovnoga narodnog pokreta uobičajeno zvana Hrvatsko proljeće.

Iduće će godine u SRH uspostaviti zakon dvostruke šutnje: novo rukovodstvo i njegovi nasljednici šutjeti će o gotovo svemu što će se događati u državi (posebno, dinamičnom razvoju u Sloveniji i Srbiji od sredine 1980-ih i još dinamičnijem drugdje u komunističkoj istočnoj i jugoistočnoj Europi na samu kraju 1980-ih), a zatvoreni, odbjegli, odgurnuti i stigmatizirani pristaše Hrvatskog proljeća morat će šutjeti (u slučaju da odluče progovoriti prijetio im je zatvor). Dobar je dio Hrvata – ne na posljednjem mjestu zbog vlastitog iskustva – nedvojbeno u tom trenutku počeo odvajanje od komunizma i Jugoslavije.

Dokumentarna vrijednost izložbe

Tako važni povijesni trenuci (još je bolji izraz presudni) naravno zaslužuju javnu manifestaciju prisjećanja. U zajedničkom aranžmanu Hrvatskoga državnog arhiva i Matice hrvatske u prostoru Francuskog paviljona Studentskog centra u Zagrebu 15. lipnja ove godine javnosti je predstavljena izložba nazvana Hrvatsko proljeće 1971–2021, a zainteresirani će je moći posjetiti sve do sredine rujna. Autor izložbe je Dinko Čutura (ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva), uz pomoć većeg broja (trinaest) stručnih suradnika. Izložba posjetitelju omogućuje trostruki medijski doživljaj: tema Hrvatskog proljeća predstavljena je preko fotografija, dokumenata i (tri) dokumentarna filma.

Autor i suradnici su pedesetogodišnjicu Hrvatskog proljeća odlučili javnosti predstaviti na klasičan način. Detektirali su ključne nositelje pokreta – reformsko vodstvo hrvatskih komunista, Maticu hrvatsku i studentske grupacije – te o njima iznijeli temeljne podatke. Kada stoga (poput autora ovih redaka u posljednjem tjednu lipnja) uđete u prostor Francuskoga paviljona, čeka vas obilazak zaokružene tematske cjeline: od dinamičnog uvoda (Brijunski plenum 1966. i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967), Desete sjednice Centralnog komiteta SKH iz siječnja 1970. na kojoj je izrečena kritika unitarizma i jugointegralizma, početka opozicijskog djelovanja studentskih grupacija, kada u redovima studentske populacije počinju masovni zborovi, do velikog štrajka u prosincu 1971, kulturno-političkog djelovanja središnjice i ogranaka Matice hrvatske, čistke u medijima i, konačno, dviju sjednica na kojima je Tito prelomio (21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije i Desete sjednice Centralnog komiteta SKH). Posjetitelje dakle očekuje zaokružen pregled ključnih događanja i ključnih aktera, kako Hrvatskog proljeća, tako i njegovih protivnika.

Izložba predstavlja ključne protagoniste, dokumente i zbivanja iz vremena Proljeća

Uz tematsku cjelovitost i dobru preglednost još neke (dobre) karakteristike izložbe valja izdvojiti. To je, prvo, njezina dokumentarna vrijednost. Pored prilagođenih (kvalitetno uvećanih i opremljenih informativnim objašnjenjima) preslika brojnih članaka iz temeljnih novina i časopisa (Vjesnik, Borba, Hrvatski tjednik i Hrvatsko sveučilište) te jednako kvalitetno iznesene fotodokumentacije (također opremljene kratkim, preciznim i jasnim objašnjenjima), autor i suradnici izložili su niz izvornih dokumenata iz tog vremena.

Svakako će posjetitelje zanimati posebna informacija Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove o „pokrenutim krivičnim postupcima zbog kontrarevolucionarne i druge neprijateljske djelatnosti“ od 22. veljače 1972. ili pismo Mike Tripala Titu od 11. prosinca 1971. u kojemu „odlučno i s punim ogorčenjem“ odbacuje sve aluzije „o savezništvu sa nacionalističkim i sličnim antisocijalističkim snagama“. Posebno pak izvorni dokument u kojemu Glavni odbor Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji poziva na „obrazovanje autonomne pokrajine u krajevima današnje Republike Hrvatske koje naseljavaju Srbi u toj republici i sa nadležnostima koje ne smiju biti manje od onih, koje ima šiptarska autonomna pokrajina“.

Favorit mi je dokument policijske provenijencije od 10. siječnja 1972. U njemu se (doista uredno i pregledno) iznosi popis parola zatečenih u Zagrebu neposredno nakon studentskog štrajka i u vrijeme prosvjeda protiv represije nad studentima. Evo nekih: „Savka – Mika, to je naša dika“, „Savka – Tripalo, sloboda socijalizmu“ i „Savka – Tripalo, mi smo uz vas“, ali i „Prokleti Tito, diktator, izdajica“, „Dolje izdajnik Tito“ i „Tito, ne smiješ u Zagreb, gledaš tudja posla, past ćeš od našeg metka“. Čini se da su tadašnji studenti daleko bolje razumjeli karakter Titove vladavine nego brojni današnji profesori suvremene političke povijesti.

Druga karakteristika izložbe koju valja istaknuti također ima dokumentarnu vrijednost. Autor i suradnici izložili su jedinstvene fotografije najvažnijih zasjedanja partijskog vrha Jugoslavije i SRH, koje su dobili iz arhive nekadašnje savezne informativne agencije Tanjug. Prateći niz panoa posjetitelj tako – gotovo kao da se i sam nalazi u tim prostorijama – susreće Tita, Savku, Tripala, Bakarića i druge. Te fotografije posjetitelja upućuju na još jednu spoznaju, a ta je da Hrvatsko proljeće valja gledati i kroz prizmu borbe za vlast dviju frakcija u vrhu Saveza komunista Hrvatske. Gledano kroz te naočale, proizlazi da se Tito, karakteristično za diktatora koji vješto manevrira podređenima, najprije poigrao s reformistima, a zatim se (predvidivo) odlučio za konzervativce. Ne znam u kojoj su mjeri autor i suradnici javnosti željeli naglasiti taj aspekt, ali pozornije promatranje otkriva najprije žar, a potom i nevjericu reformista Tripala i Savke, da bi se zatim zluradost i zadovoljstvo Milke Planic i Eme Derossi-Bjelajac mogli gotovo opipati.

U iščekivanju kataloga

U nekim je aspektima izložba mogla biti bolja, naravno. Najprije, izložbe ovakve društvene težine moraju biti praćene katalogom (ako ga već iz nekog razloga nije bilo moguće otisnuti, svakako se mogao izraditi u virtualnom obliku). Katalozi su vrsta informacijsko-dokumentarnog pomagala koje posjetitelju omogućuje stvaranje dubljeg i preciznijeg dojma o izložbi. (A pomaže i kod pisanja osvrta! Istini za volju, organizatori su izdali svojevrstan popratni uvodnik, ali u njemu nalazimo samo kratak pregled tematiziranoga povijesnog razdoblja.) Svakako sam na izložbi očekivao više o djelovanju Službe državne sigurnosti ili tajne političke policije (premda izložba donosi nekoliko izvrsnih fotografija policije u slamanju studentskog štrajka), poneki prilog o Hrvatskom proljeću iz provincije jer je sva slojevitost tog fenomena do kraja vidljiva tek ako se u obzir uzme cjelokupna Hrvatska, kao i prilog ili dva o međunarodnom kontekstu događaja.

Zaključimo. Izložba Hrvatsko proljeće 1971–2021, posvećena pedesetogodišnjici Proljeća, važan je domaći politički, društveni, znanstveni i medijski događaj. Autor i suradnici uspjeli su javnosti iznijeti zaokruženi pregled najvažnijih događaja, opremiti ga preciznim i jasnim popratnim objašnjenjima i, najvažnije, iznijeti o njima dosad nepoznate dokumentarne, fotografske i filmske priloge. Valja je posjetiti kako bi se bolje razumio početak procesa razlaza između Hrvatske i Jugoslavije.