Duhovi tunela Grič

Danas pišemo o jednoj od istaknutih hrvatskih predstava koje su svojom inventivnošću obilježile kazališnu sezonu 2020/2021.

Nevolja je natjerala glumce Gradskoga dramskog kazališta Gavella da počnu pisati tekstove i režirati predstave u 2020, kad su u zagrebačkom potresu privremeno ostali bez matične kuće i bez mogućnosti stvaranja na pozornici.

Prvo je svoj spisateljski nerv iskoristio Gavellin glumac Filip Šovagović, s velikim dijelom svojih kolega glumaca kao redatelj u tandemu s Dubravkom Mihanovićem postavivši predstavu Zagreb 2020 u Laubi na Črnomercu, otkrivši sve nedoumice koje ostavlja minijaturan prostor vlastitosti bez okvira kuće ili stana u nekoliko životnih priča na velikom prostoru nekadašnje konjušnice. Burleskno ruho tragičnosti donijelo je predstavu s mnoštvom ironičnih i bolnih oštrica. Drugi istaknuti član toga zagrebačkoga teatra nedugo nakon toga postavio je u blizini kazališta u Frankopanskoj novu Gavellinu predstavu, u kojoj sudjeluje dio ansambla Šovagovićeve predstave i dio Gavellina ansambla koji ne sudjeluje u predstavi Zagreb 2020. Prije više godina u istom tom tunelu Grič, također ušavši u njega iz Mesničke ulice, gledali smo izvrsnu predstavu posvećenu poeziji i životu Antuna Branka Šimića, u kojoj je glumački dominirao Vedran Mlikota.

Predstavu Obavezan smjer, autorski projekt Enesa Vejzovića (dramaturški suradnik: Dubravko Mihanović), gledali smo na pretpremijeri 11. prosinca, nakon koje je izvođenje predstave bilo obustavljeno zbog epidemioloških razloga, tj. zbog zaraze koja se bila uvukla među članove Gavelline tehnike. Imali smo, dakle, sreću, što smo uspjeli pogledati tu neobičnu i začudnu predstavu među prvih trideset gledatelja. Točnije, kao četvrta i peta osoba koja je krenula Obaveznim smjerom. Naime, producenti i glumci pripuštali su publiku u mrak svakih deset minuta, počevši od 19 sati, u grupama od samo po tri i po četiri gledatelja.

Hrvoje Klobučar i Mada Peršić  / Izvor Gavella

S podnaslovom dramska instalacija, predstava nastala prema konceptu, tekstu i režiji Enesa Vejzovića, koji u svojoj predstavi, za razliku od Filipa Šovagovića, ne glumi, započinje ulaskom u predvorje tunela, gdje nas dočekuju dezinficijensi i stroga provjera ulaznica i temperature. Dok prolazimo gričkim tunelom od postaje do postaje tuge, boli i straha, s početkom u Mesničkoj, a završnicom u Radićevoj ulici, obasjava nas i zamračuje iznimno, suptilno svjetlo, svjetlosna dramaturgija vlastitih strahova i nadanja oblikovatelja svjetla Zdravka Stolnika i isto tako sjajna glazbena kulisa traženja, thanatosa, phobosa, erosa i boli nadarenoga mladog skladatelja Nenada Kovačića.

Spoj kafkijanske i krležijanske atmosfere, npr. iz Kraljeva i Adama i Eve, naglašen pogođenim, točnim s obzirom na boju, kroj i karakter, kostimima i detaljno razrađenom, a naizgled jednostavnom scenografijom, koja spaja kazališne rekvizite i scenografske elemente s gričkim zidovima Marite Ćopo, najviše, naravno, oživljuje zahvaljujući izvrsnome tekstu i posvećenim glumcima, koji sve više što se bližimo kraju predstave u trajanju od samo trideset i pet minuta, uključujući hodanje i stajanje u pojedinim unutarnjim mansionima ili srednjovjekovnim mučilištima, nalikuju Beckettovim figurama iz Divnih dana i Svršetka igre i Kažnjeničkoj koloniji. U predstavu i životnu priču uvodi nas glumac Amar Bukvić, kao svojevrsna dvostruka figuracija Mefista i Fausta u jednoj osobi, koji nas šapatom i zastrašivanjem tjera da izvučemo svoju kartu iz špila karata, koja će nam, skupa s tajnim dobivenim brojem, biti ulaznica u svijet strave i tuge. Čini se da bi se Amar Bukvić u budućnosti trebao razvijati u ovako moduliranim ulogama, koje mu izvrsno leže. U prohodu zagrebačkim podzemljem i susretima sa zaboravljenim i ostavljenim, prepuštenima sebi stanovnicima iznenađuje nas muško-ženski duet koji u maloj sceni sjedenja i povjeravanja realiziraju izvrstan Janko Rakoš, nasilan i zagonetan muškarac, i duboko potresena i nasilju izložena žena emotivno angažirane Barbare Nola.

Muškarac koji najhrabrijoj osobi u publici daje bočicu s crvenom tekućinom i bijele rukavice Darko je Stazić u žestokoj ulozi neurotičnog ispitivatelja naših zidova i psiha. Dojmljivu scenu ostvaruje nevjesta koja ne želi ići na vjenčanje, Tena Nemet Brankov, uz nasilničku asistenciju muškarca, tj. Đorđa Kukuljice, te izniman beketovski-krležijanski par Filip Križan, sin, i majka Ane Kvrgić, uvučena u kraj života. Kao kratkotrajan vodič prostorima straha pojavljuju se Sven Šestak i Ivan Grčić, a snažan dvojac u klinici nalik ludnici agresivno nas dočekuje u bijelim kostimima kao medicinski par: Mada Peršić i Hrvoje Klobučar, oboje snažni u pokazivanju ludila i psihoza svijeta i bolesničkih kreveta rasprostrtih pred nama kao slika Van Gogha u modernom, crno-bijelom ruhu. Svojevrsni su krvnici u crnim kapuljačama Ranko Zidarić i Ivana Bolanča, podjednako izišli iz Zagorkinih romana i suvremenih filmova. Impresioniraju monodramska ostvarenja u zatvorenim prostorima suptilnoga Nenada Cvetka s lancima na nogama i glumački snažne Bojane Gregorić Vejzović u kavezu, poput dva lica istoga, dubokoga i bolnoga straha i gorčine.

Nas je četvero pri izlasku u Radićevu ulicu dočekao špalir ljudi s maskama koji nam je pljeskao jer smo izišli iz tunela, u doslovnom i metaforičkom smislu. Bili su to Gavellini razvođači, hostese, biljeteri, također nezaposleni bez klasične kazališne publike i matične zgrade.  Gledali smo po svijetu i Hrvatskoj velik broj sličnih, ambijentalno usidrenih predstava, od krakovskih i praških do zagrebačkih podruma, a neke i sami dramaturgizirali i režirali u prostorima dubrovačkoga Revelina, Muzeja Rupe i Lazareta. Predstava Enesa Vejzovića Obavezan smjer u produkciji Gradskoga dramskog kazališta Gavella iz Zagreba duboka je, potresna, emotivna i tužna. Gotovo arhetipski pogađa puls današnjega Zagreba i atmosfere obvijene pipcima bolesti zvane K. i pošasti zvane P. Vrijedilo je ući u grički tunel i suočiti se s vlastitim i tuđim emocijama i duhovima s kojima svakodnevno razgovaramo, a vrlo često i ne možemo živjeti bez njih.

Odabrali smo baš ovu predstavu kao jednu od najznakovitijih predstava u upravo protekloj kazališnoj sezoni, tj. kao jednu od predstava koja nas je najviše kazališno i egzistencijalno potresla.