Canettijeva romaneskna viđenja

Eliasa Canettija (1905–1994), književnika i nobelovca sefardskog podrijetla, hrvatska čitateljska publika poznaje kao pisca kultne autobiografske trilogije: Spašeni jezik (Die gerettete Zunge, 1977), Baklja u uhu (Die Fackel im Ohr, 1980) i Očijukanje (Das Augenspiel, 1985). Stvarajući na njemačkom jeziku, Canetti se na bečkoj književnoj sceni afirmira već u razdoblju između dvaju ratova romanom Zaslijepljenost (Die Blendung, 1935), koji je početkom 2021, u sklopu projekta nacionalne strategije poticanja čitanja (Godina čitanja), objavljen u nakladi Matice hrvatske (prev. Andy Jelčić) uz potporu europske mreže za promicanje književnosti i knjiga (TRADUKI) te Ministarstva kulture i medija RH.

Brochov, Musilov i Krausov suvremenik, Canetti sazrijeva u vrijeme kada njemački ekspresionizam, rođen pod stijegom pobune protiv građanske tradicije, gubi izvorni polet. U trenutku slabljenja avangardnih pokreta, buntovni idealizam ekspresionističkih umjetnika, potisnut stvarnošću ratnog i poratnog iskustva, postaje neuvjerljiv u patetici vlastitih zanosa, poprimajući značajke neodržive mladenačke utopije. Stoga, tragom neorealističkih tendencija u europskoj umjetnosti, Canetti kroz suptilnu psihološku prozu otkriva apsurdnost života kao posljedicu besmislenih društvenih konvencija, koristeći se pritom, nasuprot ekspresionističkom odstupanju od građanskog jezika i akademske rutine, sažetim i preglednim narativnim konstrukcijama, linearnom fabulom i tradicionalnim obrascima prikazivanja književne zbilje. Takvim pristupom Canetti od čitatelja zahtijeva usredotočenost, ali ne i kompleksno domišljanje književnog teksta, pa je i njegov prvoobjavljeni roman Zaslijepljenost, premda razveden na tek nešto manje od petsto stranica, razmjerno čitko i prohodno štivo, poticajno za širu publiku, ali dovoljno izazovno i za stručne, profesionalne čitatelje.

Prev. Andy Jelčić, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Zaslijepljenost i
kontemplacija

Na planu sadržajne organizacije romana, Canetti donosi priču o Peteru Kienu, ćudljivom intelektualcu, sinologu, ljubitelju knjige i mizantropu koji, živeći u svijetu vlastite knjižnice, stupa u brak s domaćicom Therese. Njihov bračni sporazum zapravo je karikatura ljubavnog života prožeta sukobima, pohlepom i spletkama. Canettijev interes za sociološke i psihološke aspekte ljudskoga ponašanja, teorijski zaokružen raspravom Masa i moć (Masse und Macht, 1960), u književnom se kontekstu manifestira kao tankoćutno pronicanje u osobnost, senzibilitet i nagonske impulse fiktivnih likova. Tako su pragmatičan egoizam i opsjednutost materijalnim probitkom temeljne odlike većine junaka u njegovu romanu, čiji površni svjetovi, bez navlastitih duhovnih snaga, nemaju ni čvrstih moralnih normi ni ciljeva.

Ono što, dakle, pokreće Canettijeve junake nije krepost, razum, vjera u metafizičku prisutnost, ljubav koja spaja intelekt i osjećaje, nego prepuštanje slabostima, iracionalnost, duhovna ograničenost, lakomost. S tim u vezi, tragajući za oblicima sumnje koji tište modernog čovjeka, Canetti svraća pozornost na obične, svakodnevne sudbine svojih likova, pokazujući kako se varke građanskog života tragično nadovezuju na individualne psihopatologije i ispraznu egzistenciju osrednjeg duha. U toj konstelaciji i Peter Kien, uvaženi filolog i poznavatelj istočnjačkih kultura, usprkos golemoj knjižnici i eruditskom znanju, nije ništa drugo nego otuđeni čovjek, kolebljivac i zaslijepljeni idealist koji, prežući od društva, korača stazom vlastite propasti.

Može li se knjigama nadomjestiti stvarnost? Gledajući s prijezirom na građanske običaje, obiteljske odnose, prijateljstvo, pa čak i bračne povlastice, Canettijev se junak, kao predani učenjak i hiroviti samotnjak, zatvara u knjižnicu. Mahniti strah od gubitka biblioteke, izoliranoga prostora slobode pred izvanjskim svijetom, motivira njegovo djelovanje. Kienove borbe s neposrednom okolinom (suprugom, bratom, policijom, kućepaziteljem) dijelom podsjećaju na donkihotovsko nastojanje da se život prilagodi vlastitim iluzijama i očekivanjima. No ono što doista gradi osobnost Canettijeva lika jest praktična računica sebičnog čitatelja, autoritativnost, mizoginija i spletkarenje na račun protivnika. Sukob stvarnosti i predodžbe, knjige i života, u slučaju Petera Kiena postaje sistematizirana manija i odsutnost osjećaja za svijet onkraj radne sobe. To daje naslutiti i autorski pripovjedač, sveznalački izmaknut iz okvira romaneskne radnje, koji s rafiniranom ironijom komentira Kienove misli i odluke, stvarajući dojam relativističkog posredovanja koje implicira kako životne pojave uvijek imaju „dvostruku optiku“, kao i da je svaka krajnost, pa tako i ona čitateljska, pogibeljni ekstremizam osuđen na neuspjeh.

S obzirom na strukturnu organizaciju teksta, čitatelj (uz sporadične iznimke) gotovo neprestano prati događaje s glavnim junakom, odnosno različite komplikacije i obrate na njegovu životnom putu. Ipak, vjerojatno ponajbolje dijelove romana zauzimaju filozofsko-meditativne dionice u kojima se na vrlo sugestivan način izlažu opći pogledi na svijet, fantazije likova, njihove želje, strasti, tajni motivi ili potisnuti strahovi. U tim segmentima dolazi do izražaja piščev analitički dar i esejistički polet koji će zasigurno privući pozornost i opravdati povjerenje zahtjevnijih čitatelja. Jedna od takvih „digresija“ ključ je za razumijevanje naslova Canettijeva djela. Tu digresiju kao prigodni poetsko-filozofski fragment citiramo u nastavku teksta:

„Sljepoća je oružje protiv vremena i prostora; naše je postojanje tek golema sljepoća osim nekoliko sitnica što ih doživljavamo putem naših osjetila – sitnih po njihovu biću i dosegu. Prevladavajuće načelo u svemiru jest sljepoća. Ona omogućava usporednost stvari koje bi bile nemoguće kad bi vidjele jedna drugu. Omogućava da se vrijeme otrgne ondje gdje mu nismo dorasli. (…) Da bi se umaklo kontinuumu vremena, postoji samo jedno sredstvo. Tako što ga od vremena do vremena ne vidimo, razbijamo ga u komadiće koji su nam poznati.“

Prostor za interpretaciju

Isprepletanje ironijski osvijetljenih detalja i misaono-filozofskih ekskursa pokazuje autorovu sposobnost da u književnom mediju dotakne pitanja čovjekove spoznaje i subjektivne percepcije. Sukladno tome, Canetti već u prvom opsežnijem pripovjednom djelu uspijeva predočiti duhovne krize poremećenog intelektualca, ali i prenijeti snagu vlastite literarne misli, ostavljajući čitatelju dovoljno prostora za interpretaciju, kao i za upisivanje osobnih iskustava u književni tekst. Činjenica da se roman može pratiti na nekoliko značenjskih razina, a da čitatelj pritom ne osjeća zamor pred složenošću izloženih misaonih konstrukcija, svakako je jedna od dojmljivijih kvaliteta Canettijeva djela i pouzdano jamstvo kvalitete za publiku željnu pitke, ali i filozofične, misaono produbljene literature.

U prvi smo plan istaknuli pozitivne aspekte romana, ali on ima i nedostatke. Slabiji dojam ostavlja Canettijeva razrada sporednih likova, koji su redovito svedeni na nekoliko uopćenih, plošnih karakteristika, bez autentičnosti i distinktivnih značajki koje bi se čvrsto urezale u pamćenje čitatelja. S druge strane, u slučaju kada je sporedni lik dobro razrađen, kako vanjštinom, tako i društveno-etičkim habitusom te govorom, primjetno je da ga autor povremeno ne uspijeva posve logično uključiti u romanesknu radnju, pa će pažljiviji interpret Canettijeva teksta uočiti kako roman na određenim mjestima, nažalost, pada ispod razine vlastitih mogućnosti.

Od negativnih strana valja još izdvojiti da se cjelokupni opseg djela, uzimajući u obzir kompozicijsku i sadržajnu artikulaciju teksta‚ može djelomično reducirati bez velika gubitka na planu kvalitete ili jasnoće romana. To sugerira da Zaslijepljenost ima stanovitih „viškova“, što pak govori o svojevrsnu „vrludanju“ autora prilikom traženja adekvatnih rješenja u procesu organizacije fikcionalnog totaliteta romana. U tom smislu držimo da je Canettijev tekst najjači u onim momentima kada zalazi u pitanja svjetonazora, psihologije i motivacije glavnoga junaka, kao i u trenucima kada pripovjedač duhovitim persiflažama stvara ironijski odmak od pojedinog iskaza ili mišljenja. No, u pokušaju da roman zahvati ne samo unutarnja zbivanja u glavnom junaku nego i društvene, izvanjske fenomene, očito je da Canettiju, barem u ovom slučaju, nedostaje ona narativna živost i uvjerljivost koja krasi stil i siže najvećih majstora romanesknog žanra.

Canettijevu Zaslijepljenost, usprkos slabostima, možemo naposljetku pozitivno ocijeniti. Štoviše, ovaj vrijedni prijevod autorova romana-prvijenca zaslužuje pozornost ne samo kao tekst važnog europskog književnika i nobelovca nego i kao autonomno umjetničko ostvarenje sa zanimljivom idejno-filozofskom i ironijsko-parodijskom komponentom. Budući da roman, kako temom i fabulom, tako i pripovjednom organizacijom, ne ostavlja pretenciozan dojam, a opet uzorno oprimjeruje umjetničke i intelektualne tendencije u međuratnoj europskoj književnosti, smatramo da će čitatelji Canettijeva djela, neovisno o svojem iskustvu i žanrovskim preferencijama, doprijeti do one točke kada čitanje postaje ugoda, strast te poticaj za preispitivanje vlastitih uvjerenja i pogleda na svijet. Stoga zaključujemo da se pred nama nalazi važna knjiga koja će, nadamo se, zaživjeti među čitateljima, ali i postati predmetom domaćih književnopovijesnih i komparatističkih studija, kao i drugih stručnih radova s temom europske romaneskne produkcije u međuratnom razdoblju.