Cabaret médiéval

Kako su početkom 20. stoljeća posjetitelji mondenih pariških salona i caféa doživljavali srednji vijek? La belle époque… médiévale program je kojim ansambl Dialogos pokušava to dočarati. Modularni sastav ansambla u ovome projektu čine umjetnička voditeljica, pjevačica i muzikologinja, Katarina Livljanić, koja od prošle godine predaje na Scholi Cantorum u Baselu, a uz nju nastupa pijanist Danijel Detoni, docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Zbivanja u pariškim salonima i caféima prve polovice 20. stoljeća dobrim su dijelom zaslužna za idealiziranu, katkad i poprilično iskrivljenu sliku o Parizu. Takva se predodžba zadržala i do danas, kad se kroz različite opise iz minulih vremena zamišljaju idilične boulangeries, pâtisseries i ostale galanteries ili šetnja preko Avenue des Champs-Élysées. Turisti nerijetko obole od tzv. pariškog sindroma kad se suoče s realnošću drukčijeg Pariza. No takvih situacija na koncertu nije bilo, iako smo s dvojcem Livljanić-Detoni otputovali u vječno idealizirani Grad Svjetla, a usput smo posjetili i liječnika uz duhovitu glazbu Erika Satieja.

Uz Katarinu Livljanić i pijanista Danijela Detonija publika je nakratko otputovala u Grad Svjetla  / Snimio Marko Pletikosa

Spoj pjevanja, glume i potrage za nečim višim u interpretaciji glazbe kojom se bavi, Katarini Livljanić nipošto nije stran. Još od osnutka ansambla Dialogos, vrijedno osmišljava programe čiji se koncept ne svodi tek na puko ispjevavanje starih napjeva pred publikom. Ona dobro razumije da suvremenoj publici treba na sasvim poseban način predočiti glazbu staru stoljećima koja s publikom više ne komunicira onako kako je to mogla u vrijeme nastanka. Ansamblom Dialogos svoj cilj dostiže sa svakim novim projektom, bilo da je riječ o prvome naziva Terra Adriatica ili o najnovijemu diskografskom s pričom o Barlaamu i Jozafatu.

Srednjovjekovlje je polazište i koncerta La belle époque… médiévale. Svečanim tonom, prišavši publici s leđa, s dna male dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda, Katarina Livljanić je pjevajući napjev Jesu Christ filh de Dieu viu Girauta Riquiera iz 13. stoljeća dodatno pojačala mističnu atmosferu koju je već najavio Danijel Detoni počevši koncert preludijem Canope Claudea Debussyja. Tako je na koncert ušla Katarina Livljanić koja se već u prvom sljedećem napjevu, Jésus-Christ iz zbirke Chanteries du Moyen Age pretvorila u parišku pjevačicu, glumicu, književnicu i intelektualku, Yvette Guilbert. Riječ je o osebujnoj dami s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća koja je dobro poznavala repertoar pariških caféa, vješto ga kombinirajući s vlastitom percepcijom srednjovjekovne glazbe, a u suradnji s muzikolozima radila je i na revitalizaciji truverskih i trubadurskih napjeva. Jednostavni napjevi uz katkad intrigantnu harmonijsku pratnju bili su savršena podloga na kojoj se Katarina Livljanić odjednom transformirala iz suvremene žene 21. stoljeća koja besprijekorno interpretira stare izvore (kao pjevačica i muzikologinja u jednom) u decentnu kabaretsku pjevačicu s početka 20. stoljeća.

Nakon izvedbe solo pjesama Claudea Debussyja uz pokoji briljantno izveden kratki divertissement u obliku Preludija istoga skladatelja za klavir solo, od srednjega vijeka ostala je samo uspomena jer su pjevačica i pijanist publiku pozvali na večeru u Elizejsku palaču, na već spomenut pregled kod liječnika i na tango – sve u aranžmanu osebujnog Erika Satieja. Na hrvatskim pozornicama rijetko izvođene solo pjesme Erika Satieja prikazane su u svjetlu vrlo intrigantne i duhovite interpretacije u kojoj se karakterno pjevačica i pijanist nevjerojatno dobro razumiju. Humora je bilo napretek, bilo u samu tekstu (koji je publici predstavljen uz izvrstan prijevod Mate Marasa), bilo u načinu na koji je tekst spojen s glazbom ili pak načinu na koji nam je sve to predstavljeno. Važno je pritom da ni u jednome trenutku glazbenici nisu prešli granicu dobra ukusa, odmjereno i decentno zabavljajući publiku pred sobom.

Od gravitasa glazbe srednjega vijeka i one kakva se mogla čuti po pariškim salonima iz pera uvijek svježeg i modernog Debussyja, koncert je polako odlutao prema varijetetskoj zabavi bez premca, u kojoj je Katarina Livljanić osim pjevačke pokazala i glumačku stranu, a svoju je vješto sve do pred kraj koncerta skrivao i Danijel Detoni. Sjajna dikcija (staro)francuskoga jezika uz živahan i topli mezzosopranski glas potpomognut britkom i inteligentnom interpretacijom očito su obilježje Katarine Livljanić kao pjevačice, koja ni ovaj put nije iznevjerila očekivanja. Kao muzikologinja, dokazala je (još jednom) da koncert ne čini samo notni zapis, nego pomno osmišljena dramaturgija pojedinih glazbenih djela koja se ne interpretiraju napamet nego se s dubokim razumijevanjem povezuju zajedničkom fil rouge.

Koncert La belle époque… médiévale pokazatelj je da sposobni glazbenici unatoč specijalizaciji muzikalnost i poruku mogu prenijeti u bilo kojem glazbenom mediju, bilo da je riječ o gregorijanskom napjevu, Debussyjevu klavirskom preludiju ili otkačenoj Satiejevoj pjesmi na tekst Vincenta Hyspa. Cjelovitost je to kakvoj valja težiti.