Biden i Putin u Europi

Sastanak s Putinom u Ženevi bio je posljednja stanica američkog predsjednika Joea Bidena na njegovoj europskoj turneji – pravi maraton koji je obuhvaćao samite EU, G7 i NATO-a, kao i razne bilateralne sastanke. Sad kad je Trumpova era završena, čini se da Sjedinjene Države još jednom traže jaču suradnju s Europom, posebno u odnosu na Kinu. Iako su se dogovorili o povratku diplomata u svoja veleposlanstva, u ostalim pitanjima rasprava između Bidena i Putina nije išla dalje od isticanja njihovih interesa. S obzirom na napete odnose dviju zemalja, očekivanja su bila prilično niska uoči sastanka.

Putin nije bio hladan spram Bidena – zapravo je dao komplimente, nazvavši Bidena „etičnim“ i „profesionalnim“. Putin je jasno pokazao kako želi surađivati ​​s Bidenom, ali američki predsjednik uspio je pronaći krhku ravnotežu u svojim komentarima za medije. Nije hvalio Putinov stil ili vodstvo, bio je prilično kritičan prema Putinovoj Rusiji – ali nije ideološki obojio svoj govor. Biden je također jasno rekao da u određenim okolnostima treba surađivati ​​s Putinom. Američki predsjednik nije se trudio ugoditi ili se ponašati ružno, za razliku od predizborne kampanje, kada je aktivno kritizirao Putina. Biden je u Ženevu stigao kao diplomat. Nije bilo jamstava da će sve proći u redu – bez obzira što nas čeka u budućnosti, sastanak u Ženevi označava novi početak.

Sastanak dvojice predsjednika u Ženevi označava novi početak u američko-ruskim odnosima
/ Snimio Mikhail Metzel / TASS / Newscom / PIXSELL

 

Bidenu uostalom nije bitna nejasna politika administracije Donalda Trumpa prema Rusiji. Nije spomenuo Trumpa u izjavama za novinare i nema želju nastaviti ono što je radila bivša administracija – hvaliti Putina i istodobno dopuštati da se američko-ruski odnosi stalno pogoršavaju. Međutim, ovo je bilo potpuno predvidljivo. Što je još važnije, očita je razlika između ruske politike Baracka Obame i Bidenove ruske politike. Obama je pokušao izolirati Rusiju u diplomatskom smislu. Zvučna je Obamina fraza „Neće biti isto kao prije“, a nakon 2014. diplomatski odnosi na visokoj i srednjoj razini između Washingtona i Moskve u potpunosti su zastali.

Povratak diplomaciji

Biden je u Ženevu došao s drukčijim pristupom. Nije ga zanimao samo sastanak s Putinom – susreo se s predsjednikom Rusije kao da želi pokazati da se vraća diplomaciji. To ne znači da ćemo vidjeti ustupke Kremlju ni pomirenje s ruskim vanjskopolitičkim ciljevima. Povratak normalnoj diplomaciji zamišljen je kao govor čelnika zemalja – Biden je započeo sastanak rekavši koliko je važan izravni kontakt. Izjava je skromna, ali svjedoči o novom pristupu. Obje su strane potvrdile potrebu da stručni timovi rade na kontroli naoružanja i cyber-napadima. Često se govori da se ruska moć uglavnom temelji na nuklearnom oružju i mjestu u Vijeću sigurnosti UN-a. Percepcija je možda preuska i možda je upravo to ono što se shvatilo u Sjedinjenim Državama. Rusija je po površini najveća država na svijetu, a njezini sjeverni dijelovi, Arktik, strateški će se uzdići u središte svjetske politike u sljedećih nekoliko desetljeća. Zapravo je iznimno važno kako Rusija djeluje na Arktiku i s kim surađuje.

Ruski predsjednik potvrdio je svoju sliku ledeno hladna vođe. Ograničio se na samopouzdanje i monotono naglašavanje poteškoća u bilateralnim odnosima i ponavljanje kako u skandalu oko svog protivnika Navalnoga (kojeg je prezirno odbio spomenuti imenom), tako i o cyber-napadima na američku infrastrukturu nema istine. Nije bilo napretka u razgovoru o Ukrajini, što je prva i stvarna prepreka na putu dijaloga s EU. Sastanak Putina i Bidena nalikovao je na ženevske razgovore Nikite Hruščova i Dwighta Eisenhowera 1955, kada je tema bila ujedinjenje Njemačke i, prije svega, prekidanje ionako upitna saveza između Moskve i Pekinga. Taj je samit završen neuspješno, a Hruščov je u memoarima napisao: „Nismo se dogovorili ni oko čega, ali shvatili smo da možemo razgovarati za pregovaračkim stolom.“

Upravo se to sada dogodilo i između Bidena i Putina. Može se pretpostaviti da Amerikanci – kao u Eisenhowerovo doba – neće odustati od pokušaja normalizacije odnosa s Putinovom Rusijom. I Moskva to zna. Razlog je želja za razbijanjem kinesko-ruskog saveza. Obje strane čine ono što misle da je potrebno. I ako postoje određena pitanja o kojima treba razgovarati, oni to čine. U konačnici, tomu je Rusija uvijek težila. Priroda odnosa SAD-a i Rusije takva je da unatoč svom antagonizmu, dvije države ne stvaraju preduvjete za rješavanje konkretnih problema. Rusija to zapravo nikada nije učinila, ali sada su, pod Bidenom, u SAD-u takvi pristupi također u ozbiljnom razmatranju. U tom smislu, samit je ispunio najoptimističnija očekivanja i postao je najplodniji u posljednjih nekoliko desetljeća, iako se ništa konkretno nije dogovorilo.

Zapadno jedinstvo važno za
politiku prema Rusiji

Ciljevi administracije Bidena i Obame podudaraju se – jamčiti europsku sigurnost, odvratiti Rusiju i podržati demokraciju kao najbolju alternativu autoritarizmu Putinova stila. Ali mjere su različite – Biden će procijeniti blagodati diplomacije. Konačno, sastanak u Ženevi mora se promatrati u kontekstu cijelog putovanja Bidena Europom, koje ima nekoliko značenja. Ono što je najočitije jest da je zapadno jedinstvo vrlo važno za zapadnu politiku prema Rusiji – to je tražio i velikim dijelom postigao Obama. Trump je potkopao jedinstvo trgovinskim ratovima, sukobima s Njemačkom i redovitim sumnjama u značenje NATO-a.

Bidenovo pomirenje s plinovodom Sjeverni tok 2, čiji je završetak neizbježan ukoliko Zeleni na jesen ne pobijede na izborima u Njemačkoj, može se površno promatrati kao ustupak Rusiji. Zapravo, ta je pozicija temelj američke politike u Rusiji, koja započinje i učvršćuje Transatlantski savez. Biden se potrudio da poruku europskog jedinstva prenese i Europljanima i, u Ženevi, Putinu. Washington jasno stavlja do znanja da ni EU ni bilo koja europska zemlja neće preuzeti inicijativu o Rusiji, već će to biti američko vodstvo. Sastanak u Ženevi bio je bilateralan – nije se održao na marginama G20 ili Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. To je zapravo prešutno priznanje da Europa nije mnogo napredovala u razgovorima s Rusijom o Ukrajini, Bjelorusiji, ljudskim pravima i demokraciji.

Format Normandijskog kvarteta – Rusija, Ukrajina, Francuska i Njemačka – trebao je riješiti ukrajinske probleme. To se nije dogodilo, a čini se da je EU u velikoj mjeri nemoćna pred Bjelorusijom. Zapadnu politiku prema Rusiji, kao i za vrijeme hladnog rata, uskoro će oblikovati Washington. Ne zato što Biden ne vjeruje Europi, niti zbog osobne taštine – Biden vjeruje da je to najbolji način za rješavanje najvažnijih pitanja europske sigurnosti. Što se tiče trgovine, Amerikanci i Europljani složili su se da se neće međusobno kažnjavati na štetu svih američkih i EU-proizvođača zrakoplova. Još je spasonosnija novoprobuđena zajednička svijest i prividna nova nepopustljivost dviju obala Atlantika, kao reakcija na sve što predstavlja Kina na međunarodnom planu. Činjenica je da su čelnici NATO-a utvrdili da Peking znači stalni sigurnosni rizik, da dezinformira i potkopava globalni poredak i međunarodno pravo. Također su žalili zbog prisilne politike komunističke Kine i njezina „netransparentnog“ načina „modernizacije oružanih snaga“. Doduše, to je klimav argument, jer je svima poznato da niti jedna velika sila unutar NATO-a nema transparentni uvid u svoje oružane snage.

Suočavanje Rusije i Kine
sa Zapadom

Ono što je važno za rusko-američke odnose jest da je Savez također oštro kritizirao vojnu agresiju Rusije, uključujući njezine manevre u blizini NATO-ovih granica i zračnog prostora kao i njezine „hibridne“ operacije, dezinformacije i izborne intervencije u susjednim državama, političko zastrašivanje te ekonomsku situaciju. I za to, naravno, vrijedi stara poslovica „rugala se sova sjenici“, jer nije daleko put od dezinformacija do meke diplomacije ili od hibridnog špijuniranja do obavještajnog rada – sve je to ista stvar koju rade svi, samo zvuči ljepše s korištenjem bogate lepeze riječi. Posljedično, Rusija i Kina zajedno se suočavaju sa Zapadom. Njihovo se strateško partnerstvo intenziviralo. I nije jasno koliko stvarne solidarnosti i koliko diplomatskih razgovora stoji iza očite transatlantske čvrstoće nasuprot Kini, znajući da se Europa, ali još više i Sjedinjene Države, u prošlosti nisu istaknule nikakvom strogošću, dosljednošću ni grubošću prema diktaturama. Ili barem ne prema prijateljskim diktaturama (npr. Saudijska Arabija, razne petromonarhije…).

Opravdano olakšanje što opet postoji netko u Bijeloj kući s kim se može razgovarati i tko je otvoren za racionalne argumente ne može sakriti činjenicu da je potrebno još mnogo toga da bi došlo do istinskog oživljavanja transatlantskog partnerstva. Na primjer, vjerodostojna inicijativa za transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini. Što bi, ako ne to, moglo poslati snažniji signal autokratskim režimima poput Rusije ili Kine? Ali to se neće dogoditi u dogledno vrijeme. Velika zapreka ostaje neskriveni protekcionizam Bidena, ali i europskih partnera, posebno u pogledu poljoprivrede.