Vojskovođa, ban i pjesnik

Općenito se smatra da je Petar Zrinski rođen u Vrbovcu 6. lipnja 1621. Toga se podatka hrvatski povjesničari redovito drže od Ferde Šišića, koji ga je iznio 1908. u knjizi o posljednjim Zrinskim i Frankopanima. Za obavijest o tome datumu rođenja povjesničari se oslanjaju na Vitezovićevu kroniku u kojoj pod 1621. godinom piše „6. dan Klaszna, rodilsze je Peter Zrinszki, Jurjev Szin“. Manje je jasno koji povijesni izvori daju uporište o tome kako je Vrbovec rodno mjesto Petra Zrinskog, ali njegovi biografi to ne dovode u pitanje. Primjerice Emilij Laszowski 1921. u knjižici o Vrbovcu iznosi podatak da se Petar Zrinski rodio 6. lipnja 1621. u „drvenom dvoru pod vratima kaštela vrbovečkog“.

Oton Iveković, Oproštaj Petra Zrinskog od supruge Katarine, 1901. / izvor Hrvatski povijesni muzej

Prema potvrdi koju je 13. lipnja 1667. izdao zagrebački biskup odnosno kaločko-bački nadbiskup Petar Petretić, Petar Zrinski je bio kršten 21. srpnja 1622. Taj se podatak slaže s onim koji je 30. lipnja 1667. iznio augustinac Marko Forstal, i to u dokumentu koji je bio dio dokumentacije prikupljane u svrhu toga da Petar Zrinski dobije potvrdu mletačkoga plemstva. Forstal je napisao da je Petar ne samo kršten nego i rođen 1622. godine. To otvara pitanje točne godine, a vjerojatno i datuma rođenja Petra Zrinskog, na koje zbog ograničenosti prostora ne mogu pokušati odgovoriti na ovom mjestu.

Proslavljeni vojnik

Njegov se otac Juraj V. Zrinski (1598–1626) pod utjecajem ostrogonskog nadbiskupa Pétera Pázmánya i pavlina iz Međimurja vratio na katoličanstvo, nakon čega je potjerao protestantske pastore iz Međimurja te tamo obnovio katoličke župe. Osim toga, često je izbivao od kuće. Razlog izbivanja bilo je sudjelovanje u Tridesetogodišnjem ratu ili u radu hrvatskih odnosno ugarskih sabora. Stoga su Petar i njegov stariji brat Nikola isprva bili prepušteni odgoju majke Magdalene Elizabete Széchy, s kojom se Juraj V. Zrinski vjenčao 19. svibnja 1619. u Murskoj Soboti.

Nakon odstupanja s banske časti Nikole Frankapana 1622. postaje hrvatskim banom, a potpisivao se kao „vekovečni knez od Zrina, cesarove svetlosti tolnačnik i komornik, slovenskoga i hovatskoga orszaga ban, Čakovoga turna slobodan gospodin i krajine legradske kapetan“. Kralj ga je na bansku dužnost imenovao „radi neumrlih zasluga djedova njegovih za kršćanstvo“. Sudjelovao je u nekoliko okršaja s Osmanlijama. Npr. 1623. je u okolici osmanskog grada Velike Kaniže plijenio stoku, a u povratku je porazio Osmanlije na rijeci Muri. Godine 1624. porazio je Osmanlije kraj Kostajnice i Jasenovca. Do smrti brata Nikole VI. 1625. godine najčešće je boravio u Ozlju, a nakon toga trajno se preselio u Čakovec.

Kao proslavljeni vojnik sudjelovao je sa 1200 konjanika na poziv kralja Ferdinanda II. od proljeća 1626. u Tridesetogodišnjem radu, a prva je ratna djelovanja proveo u Ugarskoj protiv Gábora Bethlena. U travnju 1626. ga je kod Körmenda uspješno napao Bethlenov privrženik Batthyány. Juraj V. Zrinski nakon toga se posebno istaknuo u boju protiv Osmanlija, a ratovao je i u Šleskoj. Zbog neuspješna i loše vođena ratovanja u Ugarskoj palatin Kémény i Juraj V. Zrinski ušli su u sukob sa znamenitim zapovjednikom Wallensteinom. Postoje dvije verzije o smrti Jurja V. Prva govori da je umro od bolesti. Prema drugoj, koju je iznio Juraj Rattkay, dao ga je otrovati Wallenstein u vrijeme gozbe, i to korijenom rotkvice.

Po smrti oca Jurja V. 1626. o Petru i Nikoli brine se majka, koja se udala za Nikolu II. Mlakovečkog (Malakóczija), a za djecu su uz nju odgovorni skrbnici – protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović. No oba su skrbnika ubrzo umrla pa je brigu o braći preuzelo skrbničko povjerenstvo sastavljeno od četiri člana. Neposrednu skrb nad djecom i imanjima imao je njihov rođak Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskog.

Uz brata Nikolu Petar je, kao dijete, nominalno obnašao čast legradskog (međimurskog) kapetana. Po savjetu ugarskog primasa Pétera Pázmánya 1630. zajedno s bratom otišao je na školovanje kod isusovaca u Grazu, gdje je zabilježen kao gramatista, odnosno polaznik treće godine isusovačke gimnazije. Ostaju otvorena pitanja je li gradivo za prve dvije godine gimnazijskog obrazovanja učio u nekom drugom učilištu ili privatno i koliko je dugo ostao na školovanju u Grazu. To je moglo biti najviše do 1634. jer te se godine braća spominju i bilježe kao đaci na školovanju u Beču. Dio obrazovanja navodno je stekao i u Trnavi. Osim hrvatskog i mađarskog, kojima se govorilo kod kuće, u vrijeme školovanja naučio je Petar latinski, njemački i talijanski jezik.

Trag u hrvatskoj književnosti

Po završetku školovanja s bratom je otputovao u Italiju, gdje se oduševio vojnim znanostima i topništvom. Petra i Nikolu Zrinskog u Rimu je primio papa Urban VIII. i darovao im zbirku pjesama. Možda je to bio jedan od mnogih poticaja za usmjeravanje braće prema književnosti. Kada se vratio kući 1637, zajedno s bratom Nikolom proglašen je punoljetnim te se iste godine sukobio s Osmanlijama kraj Velike Kaniže. Iduće godine braća su podijelila imanja, a Petar je boravio u Ozlju. S Anom Katarinom Frankapan oženio se 27. listopada 1641. Zbog zauzimanja zemljišta kraj Martinšćice blizu Rijeke Petar je optužen za veleizdaju, ali je sukob ubrzo izglađen jer je kralju bio potreban radi sudjelovanja u Tridesetogodišnjem ratu, u kojem se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. na njemačkom i češkom bojištu.

Portret Petra Zrinskog iz Vienca

Po izbijanju Kandijskog rata 1654. pomagao je Mletačku Republiku u borbama s Osmanlijama na kopnu i moru, nanijevši Osmanlijama velike štete, a Kotorani su ga nagradili dragocjenim mačem koji mu je predan kao izraz poštovanja i prijateljstva. Vrativši se u domovinu Petar Zrinski je 1655. suzbio Osmanlije u blizini Perušića u Lici. Za ogulinskog i senjskog te kapetana cijeloga primorja postavljen je 1658. U vrijeme Erdeljskog rata 16. lipnja 1663. izvojevao je veliku pobjedu nad Osmanlijama kraj Jurjevih stijena blizu Otočca. Tijekom 1664. pristupio je krugu osoba koje su vodile politiku usmjerenu protiv Habsburgovaca, što je odredilo njegovu sudbinu.

Nikolu Zrinskog smrt je stigla u lovu na vepra 1664. pa je njegov brat Petar imenovan hrvatskim banom 24. siječnja 1665, ali je u tu čast instaliran tek potkraj 1668, što ukazuje na probleme u odnosima između njega i kralja. Osim na položaju bana, brata Nikolu naslijedio je i na čelu pokreta ugarskih i hrvatskih velikaša protiv apsolutizma bečkog dvora. Nakon neuspjeha toga pokreta uhićen je zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom te smaknut 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadtu), a njegovi su posjedi došli pod upravu Dvorske komore. Posmrtni ostaci Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana preneseni su 1919. u domovinu i pokopani u zagrebačkoj katedrali.

Petar Zrinski ostavio je traga i u hrvatskoj književnosti prepjevom pjesničkog djela svoga brata Nikole. Objavio ga je u Mlecima 1660. pod naslovom Adrianskoga mora sirena. Bratov tekst proširio je sa stotinjak vlastitih strofa, u kojima je dao oduška neprijateljstvu prema Nijemcima iz Vojne krajine, s kojima se godinama sukobljavao. Za razliku od mađarskog originala, njegov hrvatski prijevod u sadržaju nosi izraženo hrvatsko obilježje.

O odjeku pjesničkog djela Petra Zrinskog svjedoči poema dubrovačkoga književnika Vladislava Minčetića Trublja slovinska (Ancona, 1665), koju je 1663. ispjevao „u pohvalu“ Petru Zrinskom.

Politički idejni sustav Petra Zrinskog nikada nije bio razrađen u obliku spisa, ali je predstavljen na jednoj od karata koju je objavio hrvatski povjesničar Ivan Lučić u svom djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga, i to u izdanju objavljenu u Amsterdamu 1668. Ta je karta zapravo jedan od prvih hrvatskih političkih programa.

Povezivanje primorskog i kontinentalnog

Petar Zrinski svojom je aktivnošću povezivao primorski dio Hrvatske s kontinentalnim zaleđem, od Kraljevice i Bakra preko Ozlja do Zagreba (tamo je imao kuću na mjestu gdje je danas sjedište Vlade Republike Hrvatske), a poslije i Vrbovca, Čakovca i drugih središta. Politička i kulturna nastojanja usmjeravao je i prema dinarskom području kao središnjem segmentu srednjovjekovnoga Hrvatskog Kraljevstva, gdje je bila i nekadašnja jezgra posjeda knezova Bribirskih.

Važan je i zbog toga što je podupirao nastojanja za stvaranjem zajedničkoga hrvatskog književnog jezika na osnovi uključivanja štokavštine, kajkavštine i čakavštine. On je podupirao i aktivnosti za uspostavljanjem čvršćih veza dotad odvojenih južnih i sjevernih hrvatskih književnih područja, što je bilo kompatibilno s političkim nastojanjima.

Važan je i za hrvatsko gospodarstvo. Na suvremeni je način gospodarski razvijao svoje posjede i jačao izvoznu trgovinu preko sjevernojadranskih luka, posebno Bakra. Trgovao je željezom iz svoje manufakture u Čabru, solju, drvenom građom i žitaricama. Izvrsno organiziranom trgovačkom djelatnosti, kontrolom putova i ostvarivanjem velike dobiti u poslovanju, zajedno s bratom, postavio je temelje rano modernom poduzetništvu na hrvatskom prostoru, a prihodima su mogli držati vlastitu vojsku.

Posjedi Petra Zrinskog zaplijenjeni su te pretvoreni u dobra kraljevskog fiska, čime je kralj postao najbogatiji vlastelin u Hrvatskoj, dobivši bogata imanja između Međimurja i Jadranskog mora. Vlastelinstva Zrinskih su 1672. procijenjena na 1.400.000 forinti, što je bio golem iznos. Prihodi su tada većim dijelom odlazili iz Hrvatske. Iz očuvanih računa rashoda i prihoda konfisciranih dobara za razdoblje od 1673. do 1679. jasno se može izračunati kako je Dvorska komora od posjeda Zrinskih primila približno 135.000 forinti. Osim toga Hrvatski se sabor još 7. srpnja 1670. žalio na to da se zapljenom dobara Zrinskih ona pokušavaju „izdvojiti iz Kraljevine“. Taj strah obistinio se 1692, kada su bivši posjedi Zrinskih u Primorju i Pokuplju zaista izuzeti iz jurisdikcije hrvatskoga bana i Sabora.

Smrt Petra Zrinskog snažno je utjecala na dalja društvena, gospodarska, politička i kulturna kretanja u Hrvatskoj, a on neupitno pripada među hrvatske velikane, čije je dalekosežne ideje i planove zaustavilo pogubljenje.