U povodu dvadesetogodišnjice novog izdanja Grimmovih Bajki

Statistike bilježe da su Bajke braće Grimm, Jacoba i Wilhelma, knjiga koja je uz Bibliju proširena po svijetu u najvećem broju naklada. A poput Biblije najdublje se urezala u kolektivnu svijest. Bajke pružaju građu za bezbrojne obrade, folklorističke studije, likovna djela, filmove. Pridružile su se i psihoanalitičke rasprave. Prevedene su na sve civilizacijske jezike, bez obzira na udaljenost kultura. Na primjer, prije pedeset godina dobio je japanski filolog K. Takahashi za studiju o braći Grimm japansku državnu nagradu.

Prvo izdanje Bajki u dva sveska 1812/1815.

Naslov prvog izdanja (dva sveska 1812/ 1815) glasi Dječje i domaće bajke, čime su braća istaknula raznovrsnost u svom skupljačkom radu, koji ne obuhvaća samo priče iz njemačke predaje nego i bajke koje su udomaćene u drugih naroda, osobito kod Francuza, Talijana i Rusa. Ruski folklorist Vladimir Propp istražio je u knjizi Morfologija bajke (1928) zaokružen niz motiva u ruskim pričama, niz na koji se može svesti bajkovito pripovijedanje. Tko usporedi Proppove analize s Grimmovim Bajkama ustanovit će da ne postoji neograničen izvor bajkovite mašte, nego da su skupovi motiva limitirani; ponavljaju se tipične situacije poput putovanja, kušnje, stjecanja čarobnih sredstava, kazne. Propp se ne osvrće na švicarskog psihoanalitičara Carla Gustava Junga. Da su mu Jungova djela bila dostupna, vjerojatno bi u Jungovoj teoriji o arhetipovima prepoznao srodnost. Da je Propp uvjerljivo postupio svevši motive na trideset jedan, ne može se dokazati.

Kad smo već kod brojki, treba napomenuti da potpuna zbirka Grimmovih Bajki obuhvaća dvjestotinjak tekstova, a naknadno priređen izbor priča sadrži one bajke koje tvore već dvjesta godina kanon. Među njima su i one koje najviše odgovaraju predodžbama koje se stvaraju kad je riječ o Grimmovim Bajkama. Na um padaju Pepeljuga, Ivica i Marica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Trnoružica, Crvenkapica, Vuk i sedam kozlića i neke druge.

Temeljna zbirka pokazuje kako su Grimmovi postupali. Oslanjali su se osobito na usmenu predaju, to jest na pričanje starih ljudi koji čuvaju tradiciju, pamte i prenose priče iz jedne generacije u drugu. Pritom priče ne ostaju nedirnute nego se slobodno prepričavaju i stvaraju varijante. Braća su posjećivala osobe za koje se pročulo da čuvaju tradiciju, a to su bile mahom stare žene, „bakice“, te u njihovim domovima zapisivali. Tako su prvi put od usmenih priča nastale zapisane. Zabilježili su i tvorevine iz predaje koje nisu bajke nego zagonetke, pošalice i dječje pjesmice.

S obzirom na suradnju Jacoba i Wilhelma treba napomenuti da se Wilhelm nije držao načela strogog folklorizma: većinu je priča stilski preradio približavajući tekstove očekivanjima literarne publike.

Taj slobodan pristup usporediv je s djelom koje u ovom sklopu pitanja svakako treba spomenuti. To je zbirka pjesama iz narodne predaje Dječakov čarobni rog, koju su u Heidelbergu na početku devetnaestog stoljeća priredili romantičarski autori Achim von Arnim i Clemens Brentano. Bilo im je stalo do čuvanja mahom pučke tradicije, ali su postupali još slobodnije nego braća Grimm. Dio su pjesama obrade, a ne zapisi. Grimmovi su poznavali to djelo, pohvalili zamisao, ali su prigovorili da je sloboda ipak pretjerana.

Završit ću osvrt na Bajke Grimmovih nacrtom za strukturnu analizu fundamentalnih tekstova. Primarna uloga pripada četvorma motivima. Prvi je motiv opreke između društvenih razreda kojima pripadaju likovi – prema modelu visina i nizina. Na primjer Pepeljuga i kraljević. Drugi je motiv preobrazbe: žaba može biti začaran kraljević, Snjeguljica može preminuti pa opet oživjeti, Trnoružica je čaranjem osuđena na san dug stotinu godina. Budi je kraljevićev poljubac. Sva ta zbivanja očituju moć magije, dobre ili zle, plemenite ili razorne. Moderna etnologija definira magiju kao praznovjerje koje zaziva navodnu snagu okultnih fenomena. „Neka bude proklet“ čuje se i danas, kao relikt prošlosti u današnjem racionalnom svijetu. No u bajkama je magija stvarnost. Treće, u bajkama se često pojavljuje suprotnost između likova koji imaju prosječna ljudska svojstva, poput Ivice i Marice, i neljudskih bića: vila, vještica, divova. Četvrto, bajka je gotovo isključivo tlo moralne ravnoteže prema uzorku: dobri se likovi nagrađuju, a zli kažnjavaju.

U posljednjih stotinjak godina sve više preteže mišljenje da ne bi trebalo zanemariti okrutnost u radnjama mnogih bajki (primjerice u Crvenkapici) te da je bajkama prije mjesto u rukama psihoanalitičara nego u dječjim. No bez obzira kako sve to prosuđujemo, podsjećam na tvrdnju kojom sam počeo ovo razmatranje. Bajke, a pogotovo njihovo moralno načelo (pohvala – kazna), ne mogu se izbrisati iz kolektivne svijesti. One su izvor bezbrojnih citata i aluzija u svakodnevnoj komunikaciji. „Tko se boji vuka još?“ razumiju samo osobe koje poznaju bar dvije od navedenih bajki. A jednako je velika frekvencija Pepeljuge i Trnoružice. Jednu izrabljuju, a druga voli dugo spavati pa bez budilice ne može živjeti.