Tito očima Krleže ili titoizam argumentima Damira Pilića

Postoji li hrvatska književnost bez Miroslava Krleže i hrvatska politika bez Josip Broza Tita? Pitanje naoko suvišno, glupo ili psihotično – „kako vam drago ili kako vam se čini“ – posljedica je ne samo sveopće hrvatske kaotičnosti nego i brojnih, nepotrebno napisanih i tiskanih knjiga što se bave hrvatskom kulturom i hrvatskom politikom, općenito hrvatskim identitetom.

Riječ je dakako o knjigama koje uglavnom ponavljaju i recikliraju poznato – ne samo povijesne neistine nego i mitove – i time nacionalnu hrvatsku knjižnicu zastiru neproničnom zavjesom činjenica koje „krase“ istinu o hrvatskom identitetu, hrvatskoj kulturi i hrvatskoj politici. Jedna od takvih knjiga je Tito očima Krleže: revolucija i zebnja Damira Pilića, magistra psihologije i novinara, sročena na 365 stranica, u kojoj autor glođe već izglodanu tezu da je Tito bio velikan koji je „balkanske narode spasio iz Srednjovjekovlja i humanizirao njihove mentalitete“.

Izd. VBZ, Zagreb, 2020.

Kao psiholog Pilić autoritetom parapsihologa čitatelja knjige uvjerava da je sve što čitalac eventualno zna o Krleži i Titu tek natuknica koju, bez obzira na provjerene činjenice s kojima je upoznat, mora preispitati i Pilićeve u sebe uklesati kao Mojsijevih Deset zapovijedi Božjih. A one koje su mu upitne mora prebrisati kako bi oslobodio prostor njegovoj interpretaciji ukoričenoj u knjigu Tito očima Krleže... Kao novinar pak Pilić poznate istine o titoizmu, „argumentima“ Damira Pilića, „novinara istraživača“, reinterpretira nudeći poznato, te ih stavlja u službu oživljavanja mnogima neprežaljene Titoslavije, koju ovjerava pečatom komunističke argumentacije i životom Miroslava Krleže, alfom i omegom hrvatske književnosti 20. stoljeća.

Možda će se netko zapitati zašto i prije nego što sam knjigu sadržajno predstavio nudim polemičan zaključak? Samo zato da se čitatelji udube i zamisle nad svim što Pilić u knjizi slaže u pazl koji fascinira religioznošću uvjerenja i „novootkrivenih“ istina, potkrijepljenih istomišljenicima – uz pokoju časnu iznimku – koji ne žele znati ni ono što se zna! I koji se uvijek zaborave zapitati: je li Miroslav Krleža književnik bez kojega hrvatska književnost ne postoji i je li Josip Broz Tito najveći hrvatski političar bez kojega ne bi bilo ni današnje Hrvatske, kako misle i tvrde jugonostalgičari?

Po još neodbačenoj jugokomunističkoj špranci knjiga je vješto skrojena kao svojevrsna kronologija Krležina života i djelovanja – književnoga i političkoga. Poslije zahvale inspiratorima knjige, predgovora Moćnik i Umjetnik te uvoda Tko je taj Krleža, Pilić je knjigu razdijelio u osam poglavlja nazvanih po desetljećima: Sedamdesete, Šezdesete, Pedesete, Četrdesete, Tridesete, Desete i Dvadeseta, koje prekida poglavljem Tito očima Krleže i završava Osamdesetima. Slijede zaključak, prilog, literatura, kazalo imena i bilješka o piscu.

Pragmatični ugovor komunističkog kralja i njegova klauna

Svako desetljeće Pilić prepleće svim desetljećima, hoteći time valjda dokazati kako konfuzija nije konfuzija kada njome želi „argumentirano“ predočiti dosljednost Umjetnikove volje i Moćnikove demokratičnosti. Ne slučajno stoga se, primjerice, već u predgovoru pita, je li „slučaj Tita i Krleže nekakva iznimka, koja odudara od tipičnog obrasca međusobne naklonosti Moćnika i Umjetnika kao obostrane nagodbe koja Moćniku popravlja imidž i predstavlja ga kao ‘širokog čovjeka’, a Umjetniku daje društveni ugled, političku težinu i životnu prečicu za rješavanje mnogih problema, ne nužno osobnih?“

Da bi mu nedoumica bila prihvatljiva i uvjerljiva i sumnjivcima pritom spominje odnos Lenjina i Maksima Gorkog, Fidela Castra i G. G. Márqueza, ne i Mihaila Bulgakova i J. V. Staljina i sijaset sličnih „prijateljstava“ u povijesti.

Je li odnos „Boga s Gvozda“ i „kumrovečkog bravara“, kako im Pilić tepa, bio baš kakvima ga on i njemu slični vide ili je Krleža u tom odnosu bio više sebičan nego iskren? O tome on u knjizi tu i tamo nešto natukne, ali i odmah ustukne. U tome ga priječi „istraživački“ nerv, pa se odmah na početku knjige ograđuje od titoizma pišući: „Ova studija nije niti zamišljena kao juridička analiza Titove ličnosti – ovo je samo pokušaj da Tita sagledamo iz Krležine perspektive.“

Pa, kakva je ta „Krležina perspektiva“, na čemu počiva? Je li odavno mrtva ili je još živa? Je li literarna fikcija ili je objektivna, lišena titoizma i pilićevske konstrukcije? Jesu li istine te perspektive i povijesno relevantne ili su frizirane, bez sveukupnih historijskih fakata? Zašto je Pilić za „prečicu“ svojih dokaza i „objektivne“ sukreatore svoje studije odabrao povjesničare, političare, književne znanstvenike i političke analitičare, uglavnom adorante Krleže i titoizma, a ne kritičare Titove i Krležine političke simbioze?

Moglo bi se nadugo i naširoko pisati o istrgnutim citatima, tendencioznosti dokaza i brojnim kontradikcijama u knjizi nabacanima. No to bi bilo pisanje kontraknjige. Zato ću čitateljima ponuditi tek dio „dokaza“ koji pokazuju kako Piliću zapravo nije bila namjera argumentirano sučeliti činjenice pro i kontra, koje bi argumentirano dokazale Krležino stvarno viđenje Tita, nego samo činjenice koje se uklapaju u njegov konstrukt. Zbog čega je autore koji se ne uklapaju u zamišljenu namjeru „rasuo“ po knjizi i tako stvorio privid objektivnosti, koji je u funkciji zamagljivanja, a ne razbistravanja Umjetnikova i Moćnikova prijateljstva. Ako je to i bilo prijateljstvo, a ne pragmatični ugovor komunističkog kralja i njegova klauna?!

U predgovoru Moćnik i Umjetnik Pilić ne dvoji da je djelo obojice pozitivno i jedino poželjno s obzirom na kompliciranost Jugoslavije, na njezine narode i narodnosti, na njihove mentalitete, za što su i Moćnik i Umjetnik žrtvovali svoje živote. Kako bi svoje dokaze podšprajcao, za početak je odabrao netitoista, srpskoga književnika Danila Kiša, o kojemu je napisao: „Danilo Kiš piše 1986. glasovitu satiričnu poemu Pesnik revolucije na predsedničkom brodu, u kojoj brutalno izruguje pristanak jednog književnika da bude dio vladarove ploveće svite, te je posvećuje – Dobrici Ćosiću, piscu koji 1961. predsjedničkim brodom Galeb s Titom putuje po Africi. A ne posvećuje je Miroslavu Krleži, piscu koji tim istim Galebom s tim istim Titom po toj istoj Africi putuje – 1962. godine. Zašto taj rigorozni Kiš tako neumoljivo zamjera Ćosiću ono isto preko čega Krleži prelazi bez riječi? Odnosno, zašto Krleži ne zamjera ono što Ćosiću ne oprašta?” Pilićev odgovor glasi: „Kiš do smrti Krležu smatra i zove svojim učiteljem.“

Kako bi liberalnu naivnost narajcao, kao odgovor Pilić nudi i mišljenje srpskog filozofa Radomira Konstantinovića, „autora kapitalne analize malograđanskog i nacionalističkog duha (Filosofija palanke), koji za Titova života o njemu nije napisao ni slovo, a u nekrologu povodom njegove smrti piše da je Tito bio ‘veliki majstor istorije’, koji je modernizirao jednu zaostalu balkansku civilizaciju“. I koji je, piše Pilić, 1985, na javnoj tribini u Sarajevu, Krležu nazvao „jedinstvenim avangardistom integralnog titovskog antidogmatizma“. Titovskog antidogmatizma!?

Pilića začuđuje i zbunjuje da nekomunisti Kiš i Konstantinović, o Titu i Krleži izriču takve ocjene. „Nešto se tu ne uklapa: kao da im je barem jedan od te dvojice jedinstven, kao da drže da je barem jedan od njih heroj“, piše Pilić tvrdeći da je „taj paradoks vrijedan istraživanja“. To je dovoljan razlog za knjigu i stoga jer Titov „integralni antidogmatizam“, što je zapravo contradictio in adiecto, „humanizira različite jugomentalitete“.

Krležina sljubljenost s titoizmom

Pilića malo zanima je li Umjetnik bio pisac i nakon prihvaćanja Moćnikovih privilegija – koje je Krleža prihvaćao i kao vraćanje ideologijskoga duga, što je veoma bitno znati zbog Krležina viđenja Tita – ili je Umjetnik bio pisac „od glave do četrdeset pete“, kako je to svojedobno sarkastično primijetio veliki pjesnik Danijel Dragojević, aludirajući na Krležin „intelektualni ukras“ Titova režima, koji Pilić naziva sistemom.

Ne zanima ga ni jesu li Krležini politički adepti svjesni, ne samo političke Krležine sljubljenosti s titoizmom nego i odgovornosti za hrvatsku književnost, koja se do danas nije oslobodila Krležinih kriterija, floskula i frazerstva? Doduše citira Radovana Ivšića, koji je 2001. na Krležinim danima u Osijeku rekao da je Krleža „najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi“ i Krležu, koji je Čengiću 23. travnja 1980. rekao: „...kad konvencionalno nešto pišete, može ispasti dobro, a dosta toga od 1945., što sam izvan literature opisao, pisao sam konvencionalno“.

Kao brojni povjesničari koji misle da je povijest osobni „umjetnički dojam“, i Pilić ima razumijevanja za sve koji Titovo zlo opravdavaju kontekstom vremena, ne muči ga što je to također zlo. Ne postavlja si pitanje kako je Umjetnik mogao služiti Moćniku a da ga nakon rata nije priupitao i to zapisao, zašto su njegova vojska i njegov režim likvidirali ili zatvorili tisuće nevinih kada je osvojio vlast i vladao. A što je Umjetniku, koji je sigurno čitao tadašnje novine i pisao dnevnike, bilo poznato. Ne žali se bez razloga Umjetnik 25. lipnja 1973. Enesu Čengiću: „Pisao sam prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade Titu, a znam da sigurno neće proći.“ Zbog čega neće, Pilića ne zanima.

Ni na jednom mjestu u knjizi psiholog Pilić ne piše zašto među činjenicama Krležina političkog i javnog djelovanja nema ništa o tome zašto je Umjetnik nakon rata vjenčanog kuma i književnika Milana Begovića proglasio fašistom; zašto su mu smetali Tin Ujević i Nikola Šop, zašto je u tadašnji JAZU – sadašnji HAZU – odbio primiti književnika Slavka Kolara, koji je od ustašizacije čuvao DHK, a na njegovo mjesto u Akademiji ustoličio Ervina Šinka, koji nije dovoljno znao hrvatski jezik; koliko ga je dugo Kominterna plaćala preko zagrebačke blagajnice Irine Aleksander; što je govorio o enciklopedistima naslijeđenima iz NDH; zašto je kao urednik Foruma šikanirao filozofa Vladimira Filipovića...

Ni retka o tome što su razgovarali Moćnik i Umjetnik kada su nakon Rezolucije Informbiroa Plavim vlakom iz Beograda bježali na Brdo kod Kranja. Što je tada Umjetnik savjetovao Moćniku – kako da se održi na vlasti ili kako da što prije stigne blizu zapadne granice Jugoslavije i možda emigrira? Jesu li te noći u vlaku dvojica sugovornika sklopili savez o nenapadanju i šutnji o svemu što bi moglo ugroziti njihovu Moć, čiji se pipci i danas osjećaju u svim područjima hrvatske politike i kulture?! No o tom putovanju i toj noći još ništa suvislo nisu napisali ni hrvatski povjesničari književnosti ni interpretatori povijesne „istine“, koji su itekako upućeni u sve kada se kontekstom vremena treba amnestirati lik i (zlo)djelo Moćnika!

Mogu li odgovori na sva nepostavljena pitanja biti Krležino: „Tito se prema meni uvijek odnosio s puno takta, ljubavi, prijateljstva i pažnje. Tito je mene štedio i čuvao od svega. Da njega nije bilo... sigurno bi Đilas i kompanija našli načina da meni skinu glavu. Dok sam živ, nikad me više nitko neće odijeliti od Tita i Partije“? Itd., itd. Odgovori i na sva ta pitanja itekako su važni za Umjetnika čije su oči važne u viđenju Moćnika.

Tita ne gledati
Krležinim očima

Ne može se reći da u knjizi nema i činjenično korisnih podataka. Pilić nije zaboravio istaknuti Krležine velike projekte. Primjerice, kako je u ožujku 1950. promovirao Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije prikazanu u Parizu – premda su neki Umjetnikovi zaključci u stećcima i bogumilima itekako upitni – kako je u listopadu iste te godine na Krležin prijedlog u Zagrebu osnovan Leksikografski zavod, u kojem je Umjetnik bio doživotni direktor i glavni urednik Enciklopedije. Zatim kako je 1951. inicirao stalnu izložbu Zlato i srebro Zadra u Zadru i zašto je potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Dobro je da u knjizi spominje Krležin referat na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije – održan u Ljubljani od 5. do 7. listopada 1952. – kojim je „okončana hegemonija socrealizma u jugoslavenskoj književnosti i umjetnosti“. Otada je Krleža u „cijeloj Jugoslaviji postao istinski arbitar književnog ukusa, autoritarni ‘stvaratelj ukusa’“, kako piše njemački slavist Reinhard Lauer. Međutim, i tu se zaboravlja, vjerojatno namjerno, da je još tijekom 1949. godine Petar Šegedin, kojega Krleža nije podnosio, govorio o nužnosti odbacivanja socrealizma.

Spomenuti projekti, bez obzira na sve koji Krležu vide isključivo kroz njegovu odanost Titu, donekle mogu opravdati i djelomično iskupiti njegovu privrženost Moćniku. No nije li i to tek jedno od gazišta na ljestvama kojima se „Bog s Gvozda uz pomoć kumrovečkog bravara“ uspeo na tron vrhovnoga književnog i kulturnog arbitra i tako začepio usta svima koji književnim djelom ne afirmiraju ideologiju Moćnika? I nije li to uskličnik na Umjetnikovu neobjektivnost glede Moćnika?

Doduše, Pilića katkad zagolica crv objektivnosti. Recimo, Umjetnikovo nezadovoljstvo pisanjem Stanka Lasića. Veli Umjetnik: „O kvaliteti pisca može se pisati što god tko hoće, ali o njegovu moralnom liku – da sjedim na Gvozdu u skorojevićevskom blagostanju i, dakako, da o svemu što se današnjice tiče ne smijem govoriti ništa, da šutim o društvu u kojem uživam sve privilegije, jer sam se prodao. To je apsurd. Da netko danas, godine 1979., može staviti pod znak pitanja moralni profil čovjeka koji je eventualno komunist i pisac titoističke logike, pa gdje su tu kriteriji, pitam ja Vas?“ Ne pokazuje li i to da je Umjetnik isto što i Moćnik?

Da je Krleža od sluganstva i odanosti Titu dobro živio i uživao, osim Lasićevih dokaza postoje i drugi, kao što postoje i dokazi da se s Titom u koječemu nije slagao. Ili su se slagali, samo je Umjetnik glumio da se ne slaže? Neslaganje se može pročitati u Krležinim porukama njegovih djela i njegovim razgovorima s Enesom Čengićem. Primjerice, Krleža NOB vidi kao „građanski rat“ i „pokret za oslobođenje proletarijata“. U prijedlogu za dodjelu Nobelove nagrade Titu, napisao je i: „Proljeće 1941., kada se naša zemlja pod udarom neprijateljskih topova survala u krv građanskog rata...“

Krleža je privilegije prihvaćao i kao vraćanje ideologijskoga duga

Je li narav rata, dakle građanskoga, razlog što u tom ratu nije participirao odlaskom u šumu, nego je, uz znanje i odobrenje ustaške vlasti, kraj rata čekao u „ludnici“ u kojoj ga je čuvao dr. Đuro Vranešić, kojega strijelja Titova vlast? Veoma je intrigantno pitanje i koliko je Krleža vjerovao u jugokomunizam i Jugoslaviju? Pogotovo ako se ne prečuje Krležino da je „eventualno komunist i pisac titoističke logike“. Veliki redatelj Georgij Paro – napravio je izvrsne predstave po Krležinim djelima – katkad je u društvu prepričavao da ga je Krleža na Gvozdu dočekivao s pitanjem: „A kako je u Libanonu?“

Zašto Pilić delikatna poratna pitanja i probleme ne stavlja u kontekst Umjetnikovih pogleda na Moćnika, koji nisu samo mjesečina? Parafraziram Doktora iz Na rubu pameti, bez rastvaranja metafore mjesečarskog pogleda. Može li se bez takvih pitanja spoznati prava istina o Umjetnikovim pobudama, razlozima i pristajanju da bude ures Moćniku? Može li se bez odgovora na njih dobiti izoštrena slika kojim je sve očima Krleža vidio Tita? Pilić to namjerno i „nenamjerno“ zanemaruje!

A možda bi mu odgovori na takva pitanja pomogli da Umjetnika vidi širom otvorenih očiju i da Moćnika vidi bez titoističkih argumenata, koji propast titoizma i raspad Jugoslavije i danas svaljuju na nacionaliste i malograđanštinu!? Odgovori i na sva nepostavljena pitanja itekako su bitni za Umjetnika čije su oči gledale Moćnika. Neozbiljno je u studiji sugerirati zaključke kao što je: „Nacionalizam u Savezu komunista i takozvani federalizam pogodovali su pojavi opasnog nacionalizma, ne samo izvan Partije već i unutar same Partije.“ To je Krleža u veljači 1976. izjavio u razgovoru u Vjesniku.

Mora se dobro analizirati Krleža kako bi se vidjelo Tita

Je li komunistički Moćnik šarmirao i začarao Umjetnika povlasticama koje mu je omogućio? To je krucijalno pitanje koje se nameće kada se pomno iščita knjiga Tito očima Krleže: revolucija i zebnja i kada se sučele činjenice koje u knjizi nudi i ne nudi njezin autor. Da bi se na to odgovorilo, potrebno je biti objektivan, što Pilić nije. Njegova neobjektivnost posljedica je njegova opredjeljenja za titoizam i Krležino ljevičarenje, koje on vidi i razumije kao jugoslavensku sintezu i jedino rješenje za njezine narode. Zato iskorištava Krležinu književnu veličinu kako bi dokazao humanost diktatora i zločinca Tita, što je nemoralno jer Krležino ljevičarstvo nije i Titovo.

Na pitanje tko je Krleža doista i kakvo je njegovo stvarno viđenje Tita, Pilić nije ponudio relevantan odgovor. Bilo bi odveć jednostavno povjerovati da je to Krležin odgovor Čengiću u razgovoru 27. listopada 1973. „Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stub. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.“

Možda je to Krležino: „Prvo će početi da preispituju moje mjesto u literaturi. Reći će: To je bio samozvani sveznadar, čovjek koji je svojom pojavom i djelom zaustavio našu literaturu. Plasirao se i održavao uz pomoć politike i političkog angažmana, improvizator, hohštapler, demagog... Zatim će proći nekoliko godina dok se ne nađe netko tko će reći: E, to nije tako, ima tu nekog boga, nekog đavla... Onda gotovo potpun zaborav, pa će se opet naći netko tko će nešto pročeprkati, otkriti i reći: Stanite, ljudi, imali smo pjesnika...“

Ali ni ini slični Krležini monolozi – istovremeno egzaltirani, euforični, narcisoidni i često obojeni samosažaljenjem – ne nude samostalno, slobodno i izoštreno viđenje Tita. Pogotovo kada se u knjizi pročita da je Moćnik odlučivao ili amenovao Umjetnikove inicijative i programe.

Knjiga po mjeri jugonostalgičara i titoista

Nedvojbeno je da je Pilić ponudio poželjno štivo jugonostalgičarima i titoistima. Knjiga potvrđuje njihova uvjerenja i oživljava njihove zapretane emocije, ali je tek poškakljala one koji očekuju nešto novo, a pročitaju već poznato. Komponirana je kao mozaik pomno odabranih zrcala iz doba Titove diktature: sačuvano je svako stakalce u kojem se vide dobre strane titoizma, a zamagljeni su i zastrti odrazi loših činjenica, koje se mjestimice i priznaju, ali i odmah amnestiraju kontekstom vremena koje je na njih utjecalo. Da otkloni sumnje i Moćnika humanizira autoritetom Umjetnika, Piliću je poslužio Krleža!

Možda će netko reći da sam promašio temu jer pišem o Krleži, a ne o Krležinu viđenju Tita. Neće biti u krivu koji tako pomisle. Ali bi isto tako ti isti trebali imati na umu da se mora dobro analizirati i sagledati Krleža kako bi se vidjelo Tita. Ne može Krležin književni talent, pa ni njegov ideologijski ljevičarski kritičarski libido, osobito njegova kritika malograđanštine i zagovaranje napretka, biti paravan za Titovu komunističku praksu, zbog koje su mnogi platili glavom. Pritom bi se svakako morali zapitati, je li Krležino viđenje Tita, kako ga sugerira Pilić, objektivno ili je samo pogled Umjetnika koji se s Moćnikom uvelike slaže? Tko je samo ukras režimu Moćnika?! Pogotovo kada se zna da je Krleža to mogao vidjeti, ali nije vidio jer su gledali istim očima!

Da je Umjetnik htio vidjeti drukčije od Moćnika, napisao bi barem nešto o Titovim zlodjelima nakon Rezolucije Informbiroa – o Golom otoku, Gradiški, Lepoglavi i brojnim drugim kazamatima u kojima su robijali Titovi neistomišljenici. A nije napisao jer se s Titom uglavnom slagao, vjerojatno ga u tome i podupirao?

To dokazuje da je Krleža, kao i Tito, bio pragmatičar, što je neobično za Umjetnika! I također dokazuje da Krleža nije „gromada koja može podnijeti sve gromove gnjeva“, kako tvrdi Velimir Visković, nego da je pisac koji će doživjeti potpunu valorizaciju tek kada umru svi koji su ga unebesili, kao i Tita.

O tome treba napisati knjigu. Pilić je tu šansu prokockao. Tu knjigu će možda napisati netko tko neće biti inficiran titoizmom i fasciniran vehemencijom, elokvencijom i sveznanjem Krleže. Tek tada će naši potomci spoznati njihovu „veličinu“. Ako tada do takvih „veličina“ ikomu bude bilo stalo.

Ali, bez obzira na sve zamjerke, Krležino književno djelo je iznimno, on je veliki kroničar muke, patnje i stradanja hrvatskog naroda, njegove egzistencijalne i intelektualne supstance. Poslije Matoša jedini se Krleža uhvatio u koštac s Europom i njezinim imperijalnim odnosom prema nama i našem sluganstvu prema metresi Europi. On se još uzima u obzir kada napiše: „Naš prosječan inteligent (obrazovan mediteranski, centralno-evropski ili zapadnjački) odnosi se spram svojih velikih ‘školskih uzora’ još uvijek subkolonijalno snobovski, omalovažavajući pod stranim sugestijama sve kulturne pojave u svojoj vlastitoj zemlji.“