Srsi tijela pri čitanju poezije

U knjizi Sjene sjemenki iz 2015. Neva Lukić govori o sjemenkama kao mogućnostima, onom što bismo trebali i ostati jer „ostati vjerojatnost čitavog života najplemenitiji je način postojanja“. Tek tada nastaje ravnoteža jer i Svemir je sjemenka. Upravo međusobni odnos mikro- i makrokozmosa, njihova ujednačenost, temelj je postojanja. Mogućnost koja odbija da bude dio narušenog svijeta ostaje „u samu sebe zatvorena“. Ta koncepcija stvara svijet koji bira imploziju, uronjenost u sebe, nenametanje svijetu. Uostalom, i sudbina jezika jest da „vječno mora ostati unutra“. Jeziku se pak u ovoj koncepciji pripisuje nemuštost i neskladnost, baš kao i svijetu.

U knjizi Ježenja nimalo slučajno nalazimo pjesmu Sjemenka. Lirska junakinja i Sjemenka su one koje rastu jedna pored druge „uvijek zajedno nezasađene“. Ta pozicija izdvojenosti i neukorijenjenosti dio je nomadskog karaktera kroz koji autorica pokazuje odbljeske i sjene jastva koje kao da se ogledaju, propitujući svoju poziciju. Ta istodobnost donosi nemir i suočavanje s identitetom u „koračanju svijetom“. I to je ujedno datost, nešto što se ne mijenja. U tom „svijetu“ vide se još jači oblici distopije, jer Zemlja je „pusta, ispražnjena, / oslobođena jezika, / razderana / Gladna beštija“.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Nije slučajno da se govori o raspeću i o sudbini svih Zemljana, jer Neva Lukić ionako u poeziji izbjegava isključivo ogledanje vlastita jastva, zanima je prije svega odnos jezika i svijeta. I to jezika koji hlapi, čija se prenesenost gubi, a taj nesklad svijeta ogleda se u tome da je samo u početku bila ista, a poslije nastaje nerazumijevanje.

U pjesmi Metafora dolazimo od riječi do nijemosti, nemogućnosti govora, niti razumijevanja, jer ništa se ne vidi, pa se zato „gasi svjetiljka“. Nema spoznaje. Nije slučajna ni metafora crne duge kao gašenje polikromnosti. No istovremeno dolazi i do utopijskih imaginarnih prostora u kojima se osjetila pojačavaju, a doživljaji donose ježenja: „na Sjeveru, gdje noć je očima / na prvi trak zore na licima / ljudi se ježe cijelim tijelom“. I ti oblici i promjene tijela, propitivanje tjelesnosti u Ježenjima, vraćanje je primordijalnom temelju jezika, jezika tijela koje je ogoljeno, izloženo podražajima, srsima, divlje. U pjesmi La Luna propituje se i arhetipski odnos ženskog tijela prema Mjesecu, žena je mitopoetski povezana s njime, Mjesec je simbol nestalnosti, on „mijenja spol“, dok lirska junakinja promatra svoje tijelo, reflektira ga: „okrugla mi kost tijela“. Pjesma Preobražaj Krika govori o raznim metamorfozama jastva – ja je klijetka, štap slijepca, biće vjetra, krik se preobražava, donosi umjesto oslobođenja težinu „oko bit će kugla robijaša“.

Neva Lukić u pjesmama povezuje vizualno i jezično, neke se pjesme doimaju kao ekfrazisi, dok čitamo Dva menhira, na primjer, kao da pratimo poteze umjetnika koji slika konture, dočarava stapanje ljudi, sjena i glasova. I zaista Lukićeva i na kraju knjige ističe kako su upravo umjetnička djela i izložbe potaknuli neke od pjesama u zbirci. Nije slučajno da se i metafore tiču svijeta likovnosti. Tako je primjerice monokrom metafora identiteta riječi i stvari koje se stapaju, čine jedinstvo kojeg više nema. Nema te bliskosti, već vlada razdvojenost ili oči-glednost: „Papir i slovo postali bi jedno, / ništa ne bi bilo ‘oči-gledno’“. Ta rascijepljenost događa se i samom biću, tijelo se rasipa, „tijelo sad su potresi“ (pjesma Chopin). Tijelo gubi oznake čvrstine, prhko je kao rojevi leptira. Tijelo je i tamnica, uz tijelo vežu se oznake smrti, mrazova, potresa, žudnje, ali i prizora poput bujanja kose (pjesma Utroba kose). Materija je krhka, nepouzdana, ne ostavlja tragove, o tome se govori u pjesmi Let. Kao suprotnost pojavljuje se voda, a dosezanje sjedinjenja ne donosi mir, već znači kraj – „smrt leta“.

Mater je i materija i majka, početak svega, ali i ograničenje jer „ljudi što opipavaju Braillevo pismo, / svi su jednako slijepi pred zidom.“ A kako onda doći do ježenja? Kad nestali su podražaji? Ili kada je „uspavana koža“? Tada se događa da: „Dlake, / Tanke i prozirne; / najednom strše u odsutnost.“ Vrijeme je posve uništeno jer „kazaljke su uništene“. One se truse, vrijeme krvari jer ono je metaforički pretvoreno u tijelo. Nema susreta, ni sjedinjenja, tek praznina postojanja: „Muškarac je korak iza svoje žene. I oni, tako blizu, nikada se neće ugledati.“

Sjajna je pjesma Obratna Meduza jer u njoj se govori upravo o preobražaju lirske junakinje, skidanju kože kao metafori skidanja starog tkiva koje je nekad bilo živo i pulsiralo: „Skinula sam svoju zmijsku kožu. / Bila je puna saća u kojem / nekad pulsirali su srsi.“ I zanimljivo je kako se u pjesmama miješaju očišta i fokalizacije, pogledi se premještaju, kao da junakinja može ući u dublje dimenzije jastva, suočiti se u ogledalu sa sobom, vlastitim pogledom. U traganju za srsima koji su pak nestali pod kožom, uronjeni u tkivo voća (pjesma Mrtva priroda). Na kraju, otuđenost od onog što je dom, „kuća, daleko od kuće“, slojevita, bodljikava genealogija vlastite obitelji, još je jedna tema ove složene zbirke pjesama.

Možda o identitetu najbolje govori pjesma Solaris jer u njoj se ističe i protežnost kroz mijene, nevidljivost, mogućnost ogledanja drugih kroz areal vlastitog bića koje je zračno, koje je iznad površine, ali opet ne blizu svemira. „Moje tijelo je Solaris“, moćna je sintagma koja govori o zasebnosti jedinke, planeta, nedohvatljive i nespoznatljive. Bez odraza.

Što je zapravo ježenje o kojem piše Neva Lukić? Ona ističe da je to drugost, tuđe, visoke frekvencije koji nestaju pod kožom. Ježenje kao čitanje pjesama koje fasciniraju grozdovima metafora i primordijalnih slika. I na kraju, možemo li se uopće kretati u ovom jeziku koji imamo – jer u njemu su smrznute metafore, ograničene rubovima, klišejima, potrošenim značenjima? More je „posljednja moguća metafora“. Mi stojimo na istom mjestu, značenja se ne prenose, mogu li ih srsi tijela prenijeti dok čitamo poeziju? Kao trenuci, epifanije. To je potka ove pjesničke knjige kojom se Neva Lukić, književnica i povjesničarka umjetnosti, autorica više pjesničkih i proznih knjiga, još dublje zaputila u istraživanje odnosa jezika, tijela, svijeta i egzistencije.