Spoj apsurda, humora i groteske

Poznata je Augustinova analiza vremena u XI. knjizi Confessiones u kojoj se ne otkriva samo učinak svijesti (memoria) koji oblikuje iskustvo vremena, nego se odražava stanje ljudskoga bitka kao vremenskoga bića u odnosu prema vječnoj istini. Promatra li se vrijeme kao objektivno dano, pokazuje se da se ono raspada u nepovezane vremenske točke. Naime, prošlo više ne postoji, buduće još ne postoji, a sadašnjost se reducira na minijaturnu točku prijelaza prošlosti u budućnost. Unatoč tome ili upravo zbog toga imamo svijest trajanja, iskustvo vremena i posjedujemo mjerila za vrijeme.

Prev. s mađarskoga Mirta Maltar, izd. Disput, Zagreb, 2021.

Takvo je mjerilo i minuta, kao jedna od najmanjih jedinica vremena koje osjećamo i percipiramo, a mađarski autor István Őrkény već 2004. u knjizi izvorno naslovljenoj Válogatott egyperces novellák i prvi put tiskanoj u Budimpešti predviđa radikalnu promjenu svijeta i užurbanost svemira u našem trećemu desetljeću 21. stoljeća, koje strahotno obilježavaju brzošireće virusne pandemije i kratkotrajne a strahotne tréšnje koje ruše kuće, ljude i egzistencije.

U duhu je svepostojećih brzinskih čitanja uputâ za korištenje raznih proizvoda i autorova duhovita uvodna Uputa za uporabu koja završava rečenicom „Pažnja!“, a koja započinje objašnjenjem predstojećih kratkih novela koje se, više-manje, mogu pročitati u jednoj minuti, obasežući uglavnom jednu ili dvije stranice, nekad manje, nekad više: „Priložene su novele, unatoč njihovoj kratkoći, djela potpune vrijednosti. Njihova je prednost u tome što čovjek čitajući ih štedi vrijeme jer ne zahtijevaju pažnju od nekoliko tjedana ili mjeseci. Pročitajmo jednu Jednominutnu novelu dok se kuha jaje ili dok čekamo da se netko javi na telefonskom broju koji smo birali, a bio je zauzet. Loše raspoloženje ili nervoza nisu prepreka. Možemo ih čitati i dok sjedimo i dok stojimo, i kada puše vjetar i kada pada kiša, ili dok se vozimo u prepunom autobusu. U većini ih se može uživati i hodajući amo-tamo!“

Ova sjajna, na prvi pogled bizarna, a zapravo duboka i snažna knjiga koja obuhvaća događaje i osjećaje pojedinca i svijeta dokazuje da je moguće na papiru i u memoriji sačuvati i obilježiti tragove koje ostavlja kratkotrajan osjetni dojam, kao slike i skice u sjećanju i u knjizi, i time im dati trajnost. István Őrkény zapisuje predočenja slika svakodnevnosti i svevremenosti u dodirnutu arhetipskom spoju otuđenosti čovjeka i teške povijesti jednominutnim novelama koje obrubljuju tri vremenske dimenzije kao sadašnjost prošloga – sjećanje, sadašnjost sadašnjega – motrenje, sadašnjost budućega – iščekivanje.

Knjiga je podijeljena u nekoliko većih cjelina koje ostvaruju mizanscenu apsurda: Stanja, Portreti, Slike vremena, S naličja, Varija­cije, Nedostatak prostora, Informacije, Mogućnosti, Parabole, ostvarujući igriv luk od (auto)biografičnosti do žanrovske (ne)odredljivosti i alegoričnosti u fragmentima, pričama, krokijima, dijalozima, jezgrenim novelama. Kao vrhunac duhovitosti i apsurda ističem jednominutnu novelu Memoari jedne lokve, koju pripovijeda lokva nastala u udubljenju u nogostupu 22. ožujka 1972. u Dravskoj ulici 7 u Budimpešti, (anti)bajkovitu prozu Velika povorka koja pripovijeda o susretu „jaje koje je krenulo u svijet“ i „kralj Berengar“ (asocijacija na Ionescova kralja slična imena) i novelu o apsurdnoj Povorci koja se formira sve do danas te Razgovor s dvojicom putnika u noveli Mađarska raketa za Mjesec vratila se na Zemlju ili političku parodiju, tj. miniparabolu Parizu, zbogom! o francusko-mađarsko-njemačkim odnosima.

Opisujući svakodnevne situacije i događaje autor čini to rabeći mehanizme grotesknoga, u središte stavljajući nespojivost, karakterističnu i za crteže u grottama povijesti i u izbama naše suvremenosti, pri tome se priklanjajući i ocrtavanju i upisivanju poluga apsurdnoga, ali i vlastitih spisateljskih ostvarenja, posebno drama nastalih dramatizacijama kratkih romana. Kao i većina autora koji su doživjeli mehanizme željezne zavjese i okupacije terora, i Őrkény, kojemu je itekako poznata sovjetska okrutna gestualnost na mađarskom području, u ovim novelama, kao i dramama Igra mačaka iz 1969. (izvedena 1971, postigla je svjetski uspjeh) i Totovi iz 1966, prikazuje odnos vlasti i žrtve, tj. „kako se vlast pretvara u tiraniju i kako životne situacije dovode malog čovjeka do kukavičluka i sužanjstva“ (iz znalačkoga pogovora Franciske Ćurković-Major).

Knjiga je objavljena u sve agilnijoj nakladničkoj kući Disput, u biblioteci Kaleidoskop suptilna urednika Josipa Pandurića. Novele je odabrao Zoltán Fráter, a s mađarskoga ih je u izvrsnu ritmu i stilu prevela Mirta Maltar.

Osobno, knjiga mađarskog autora Istvána Őrkényja Jednominutne novele najviše me podsjetila na drame rumunjsko-francuskoga autora Eugènea Ionesca, koje govore o totalitarizmu u autorovoj rodnoj Rumunjskoj na francuskom jeziku, izvedene pedesetih godina na francuskom u Parizu, a posebno na drame avangardnoga teatra i kazališta apsurda Instrukciju, Ćelavu pjevačicu, Stolice i Nosorog te na u Hrvatskoj nedavno prvi put objavljene (s ilustracijama Vendi Vernić, pod uredničkom palicom i u prijevodu Sanje Lovrenčić u nakladi Mala zvona iz Zagreba) Ionescove Priče 1, 2, 3, 4 za „djecu mlađu od tri godine“ nastale na izazov ilustratora Ėtiennea Delesserta, u kojima je autor predočio i neke neverbalne igre kojima se igrao sa svojom malenom kćeri, u sintezi ludizma, humora i apsurda. Premda nisu napisane za djecu, Jednominutne novele donose izniman i šarmantan spoj ludičnosti, lucidnosti, infantilnosti, humora i apsurda, u ovom slučaju u groteskno-farsičnom ruhu. „Eto, svijet stoji naglavačke“ – zapisuje u drugom prologu, Što je groteskno?, zaigran i crnohumoran mađarski autor. Savjet: čitati!