Premanturska i Stubička

Neke su ulice vrlo dugačke, a druge pak vrlo kratke. Takve su upravo i ove dvije iz naslova, Premanturska i Stubička. Kao Pat i Patašon (ako tko još za njih zna). Premanturska ima samo tri kuće (od kojih je onu na uglu uzela pod svoje veća ulica s pročelja) i ulijeva se upravo u Stubičku, koja pak vrluda i čudno meandrira od Zagorske do samoga potoka Črnomerca, dolazeći do brojeva viših od sto. Koliko god Premanturska bila kratka, već je i samo njezino ime dovoljno da me prebaci na sam jug Istarskoga poluotoka, pa na sam vrh do Rta Kamenjaka, odakle mi u uši i nosnice donosi zvuk i miris mora i sliku valova kako se razbijaju o hridi na samom tom špicu hrvatskoga kopna. Nedaleko od njega, točno preko puta, koči se poput gljive strška gordi svjetionik na otočiću Poreru. Misliš da ga rukom možeš dohvatiti. Nekoć su ga oglašavali kao svjetionik u kojem se može proboraviti nekoliko dana. Ne znam vrijedi li ponuda i danas, ideja mi je i dalje privlačna, no (dosad) osta samo želja pusta.

I Kamenjak i put do njega zanimljivi su sa svojim robinzonskim, slamom pokrivenim suncobranima, podsjećaju na one tihooceanske, no ondje su uz more na niskim pješčanim plažama, a ovdje su na pravoj vrleti i kozjim stazama.

Svjetionik na Poreru / Izvor Wikipedija

Kako su mi krajevi i inače neodvojivi od ljudi, tako se i za Premanturu najprije pitam koga ondje poznajem. Znam da je ovdje rođen moj kolega sa studija Antun Ljudevit Maračić, franjevac sa Svetog Duha, dugogodišnji glavni urednik Veritasa, franjevačkog lista, u kojem sam nekoć i ja surađivala. Maračić je krstio i našega starijeg sina, a u istoj se crkvi taj nekadašnji dječarac i vjenčao, pa me tako sa Sv. Duhom vežu neraskidive spone.

Drugi moji poznanici zapravo su mi prezimenjaci, Opačići. U Premanturi imaju vikendicu Branka i Nenad Opačić. Nenad je akademski slikar i kipar, čiju smo galeriju u Varaždinu jednom na njihov poziv i posjetili. Uvijek srdačna Branka katkada me iznenadi kojom razglednicom i telefonskim pozivom, danas su takve pažnje rijetke, pa ih zato cijenim još više. To je onaj lijep osjećaj kad se komu javite, a ništa ga ne trebate.

Moj treći, papirnati, znanac iz Premanture bio je vanjskopolitički komentator Vjesnika Ive Mihovilović Spectator. Drago mi je što sam u Premanturi vidjela njegovu rodnu kuću, kao i rodne kuće tolikih drugih. Štošta čovjek sazna o ljudima kad vidi odakle su ponikli. Da biste došli do Premanture, morate najprije doći do Medulina, a o njemu sam puno pisala kao o mjestu svojega prvog ljetovanja s dječjom kolonijom. Danas na spomen Medulina najprije pomislim na dragu kolegicu Fošku, njezino prezime Rajković uvijek prekrije ono djevojačko Demarin. Po njezinu ocu, pedagogu Mati Demarinu, nazvana je i medulinska škola.

Zašto je Stubička ulica tako dugačka i kako je tekla numeracija u njoj, ne znam. No nije to i jedina zagonetka. Meandrirajući, ulazi u druge ulice i presijeca ih, a iz Jablanovečke pružila je tko zna zašto dva potpuno nepovezana kraka i tako se popela na više od sto kućnih brojeva. Ime je dobila po Donjoj Stubici u južnom dijelu Krapinsko-zagorske županije. Naselje je staro (1209), no status grada stekla je tek 1997. godine. Njezina najpoznatijeg ustanika Matiju Gupca, vođu seljačke bune iz 1573, poznajem iz povijesti i književnosti (nezaobilazni Šenoa). Povremeno ga se sjetim na Markovu trgu, gdje su navodno kameni znameni Gupčeva smaknuća. Pod njegovu lipu stariju od četiristo godina, gdje je navodno skupljao seljake puntare, ne dolazim često, malo mi je izvan ruke, a ona stoji pokraj crkve sv. Jurja kao živ svjedok toga velikog seljačkog bunta. Od 1957. ta je velebna lipa spomenik prirode pod zaštitom države. I to je, uz Muzej seljačkih buna u Oršićevu dvorcu iz 18. stoljeću, uglavnom sve što posjetim kad dođem u Donju Stubicu.

Eugena Viktora Fellera, apotekara, rođenog 1871. u Lavovu, a umrlog 1936. u Zagrebu, nisam ni mogla osobno poznavati. Taj poduzetni ljekarnik dolazi u Stubicu 1899, a već 1901. gradi novu neobaroknu zgradu ljekarne pokraj crkve, odakle će na put oko svijeta poći njegov poznati proizvod, Elsa-fluid. Reklamirao se kao lijek za sve. Pa premda prvoga od hrvatskih Fellera nisam poznavala, dobro sam znala i družila se s njegovim unukom, Viktorom Fellerom, i u Zagrebu i u Severinu na Kupi.

Viktor je potjecao od jednoga sina Eugena Viktora, Miroslava, koji je pak bio začetnik oglašavanja, reklamiranja proizvoda, za što je u svojoj agenciji Imago angažirao i tada poznate slikare Anku Krizmanić i Sergija Glumca, vodeći računa o oglasu kao o smislenoj poruci, ali i dopadljivu grafičkom izgledu. I sam Viktor radio je u Oglasnom zavodu Hrvatske (Ozeha) kao tekster, čime se potvrdila ona poznata da jabuka ne pada daleko od stabla. Kod Viktora i Vere, prijatelja koji su nas kao vikendaše i doveli u Severin, vidjela sam glasovitu bočicu Elsa-fluida, posljednju koju je imao, a i ona je bila poluprazna. Kad već veliku reklamnu bocu Elsa-fluida na uglu Jurišićeve i Jelačićeva trga nisam vidjela svojim očima nego samo na fotografijama, drago mi je što sam tu negdašnju znamenitost uspjela i vidjeti, i opipati, i ponjušiti, čak i liznuti.

Ta četvrtasta bočica donijela je ljekarniku Felleru pravo bogatstvo, ali i stubičkoj pošti, kojoj je promet zbog silnih narudžbi Fellerova lijeka višestruko skočio. Preseljenjem velike Fellerove obitelji u Zagreb nastavila se njihova dobrotvorna aktivnost, a u njihovoj vili u Jurjevskoj ulici neko je vrijeme bio i studentski dom za muzičare.

U Donjoj Stubici spominje se i Hrvatski vrt perunika, no on bi trebao dobiti trajan smještaj u Termama Jezerčici. Samo da i taj kondicional ne ostane zauvijek samo kondicional bez realizacije!