Posljednji miJAO Gigi Gračan

Naša mačka Gunca prošli tjedan zamolila me da joj čitam iz knjige Mačje oko Margaret Atwood. Privukao ju je naslov dok je krznom brisala prašinu s polica. No nakon nekoliko večeri, koje je provela sklupčana u mom krilu, Gunca se protegnula usred čitanja i rekla da je užasno nervira prijevod.

– Roman je izvrstan, ali zar ne možeš naći nešto prevedeno s boljim osjećajem za jezik? – frknula je prijekorno.

– Imam baš za tebe nešto, maco – uskliknuo sam, i dohvatio s police Modrobradu, knjigu iste kanadske genijalke, u prijevodu Gige Gračan. Već nakon prvoga pročitanog ulomka, micika je zadovoljno prela, a onda me pitala tko je Giga Gračan.

Giga Gračan s macom Šarikom / Snimila Iva Patarčec

– To ti je najotkačenija osoba koju sam upoznao. Boem, da, dim i kava za doručak, a ručak i večera iz čaše, ali golemi erudit, neumorni radnik i nesmiljeni lovac na riječi; kad se baci na koju riječ, nema majci da joj pobjegne, kao ni miš mački.

– Mački? – razbudilo se naše dremljivo stvorenje.

– Da, bila je nesmiljena i prema sebi i drugima. Znala je sve, a ako nešto nije znala, znala je tko zna. Imala je brzoglas i nije se ustručavala upotrijebiti ga. Jednom me nazvala dok sam bio na moru da raspravi razliku između hridi, stijene i litice. I bila je u stalnom ratu s onima koji su jezik htjeli osiromašiti, jezičnim redušama i lektorušama, kako ih je zvala, koje su Šerpu ispravile u lonac, a teču u tetak, i nikad, nikad, nikad nije dala da Društvo prevodilaca, kojem je bila predsjednica, postane Društvo prevoditelja.

– I predsjednica je bila? Opasna žena.

– Ona je, kao i ti, imala devet života. Osim što je bila kazalištarka i prevoditeljica, i to sa svim mogućim i nemogućim nagradama za životna djela, bila je urednica u Koncertnoj direkciji Zagreb i Zavodu za kulturu Hrvatske, izvršna tajnica Hrvatskoga glazbenog zavoda, urednica u III. programu Hrvatskoga radija, urednica časopisâ (moram staviti ovaj zavijutak iznad a, inače bi mi hodala po tavanu) Revija, Prolog, Glasnik UNESCO-a i Vijenac, uređivala je dvije biblioteke za nakladu ArTresor, bila je autorica urnebesnih tekstova i emisija i predana mačkoljupka.

– Pardon, rekao si bila…

– Da, potrošila je svih devet života, i u subotu, frrr, zakovrnula, riknula, kako bi ona rekla. Uvijek je bila u utrci sa smrću. „Daj da idemo snimiti staroga, da nam ne rikne“, tako me tjerala dok sam radio za nju, i dobro da me tjerala, i mene i druge, jer sad mnogi nebesnici žive u arhivi HRT-a samo zato što im je spasila glas. Bila je echt perfekcionist i pedant, egocentrik koji bi vas slao u dućan za dotur, kako bi ona rekla, najnužnijeg, a to su mačja hrana i lijekovi, ili bi vas natjerala da je vozite u Ikeu. Bila je upodrumljena u stanu prepunom knjiga i brkatih, repatih i šapatih drangulija. Preferirala je distancu i teško je prelazila na ti. Njezina jezična maštovitost je zarazna. Ono što ju je gnjavilo, zvala je pridosadnim, a kad bi netko došao, rekla bi da se ukazao; oboje sam pokupio od nje. Da ne zaprndavam, na kraju svake radne balade zaključila bi jednostavno: tko radi, taj i griješi, reče jež i siđe s četke. I sad je zauvijek sišla s te četke, možemo joj samo dati zadnji šapomah i šapoljub.

– Žao mi je da je nisam upoznala…

– Ha, gle, htjeti upoznati prevoditeljicu jer nam se sviđaju njezini prijevodi isto je kao htjeti upoznati patku jer nam prija pašteta. Ali širok ti je Dunav, i ravan Srijem, možeš do mile volje slušati njezine Kazalištarije i Zoofone, a ovo drugo je nagrađivani niz emisija o životinjama. Ne bi vjerovala koliko ima veza između životinja i kulture.

Gunca se uvrijedila: To kažeš meni kojoj čitaš svake večeri?

– Ako hoćeš, možeš čitati i mačkopise, koje je stvarala s mačkom Janikom, i druge njezine umotvore. Stavte pamet na lektiru, rekla bi Giga. Izmislila je bezbroj riječi (primijauknuti, godinetine, čovjeci), ali službene novotvorenice od volje su joj bile ko i Šokcu post (nazivala ih je govnotvorima); njezin je hrvatski najčišći, no cijenila je germanizme, a među njima posebno kinderštube; sve su dlake bile na njenim mačkama, nije bilo ni jedne na njenom jeziku (zatipak je zvala zajebak); borila se proziv drkadžija na III. programu Radija, ali branila je tu riječ kad su je htjeli zamijeniti drkačem. Legendarna mi je njezina rečenica da lektori tako uporno zamjenjuju da s kako, da smo iz dakavice prešli u kakavicu, pri čemu je samo pitanje časa kad će onaj sudbinski Da! u obredu vjenčanja prevesti u Kako!

– A što će sada biti s Janikom?

– Oh, on je otišao prije nje, i dočekao je mijaučući na nebeskoj kapiji. Ali u međuvremenu je udomila Šariku (primjećuješ sufiks -ika iz njezina rodnog Osijeka), koja dijeli ime sa suvrsnicom, pripovjedačicom jednoga drugog genijalnog kanadskog romana, Neželjeni putnici. I sad je taj mačak ostao sam, i uzalud pregledava police i čeka da čuje njene korake na vratima, kao u pjesmi Wisławe Szymborske.

Prvi put sam vidio da se Gunca uzrujala. Nakostriješila se sa suzom u oku i uzviknula: Pa ne možeš tako s mačkom!