Platforme spekulativno mijenjaju prostor

Platform Austria, austrijski odgovor na krovno pitanje lanjskog a ovogodišnjeg izdanja venecijanske bienalne izložbe arhitekture Kako ćemo živjeti zajedno ovih je dana u stranim medijima pobudio mnogo pozornosti. Naime, „zajedno“ iz postavljenog pitanja projektni je tim pod vodstvom Petera Mörtenböcka i Helgea Mooshammera zamislio kao pitanje isprepletanja stvarnog i virtualnog, digitalnog i fizičkog i, kroz tu optiku, ponudio možda i jedan od najrevolucionarnijih odgovora.

Snimio Antun Topić / Foto studio Topić

U austrijskom se progresivnom timu našao i Lovro Končar-Gamulin (1994), mladi hrvatski arhitekt s diplomom Technische Universität Wien i jasnom predodžbom o posljedicama stapanja digitalne tehnologije s urbanom arhitekturom i prostorom te njihovim utjecajem na izazove zajedničke budućnosti. Končar-Gamulin nije tehnofob, uvažava sve prednosti suvremenoga života i digitalne tehnologije, no ima jasan, premda oprezan stav o njezinu utjecaju na ljudsku svakodnevicu, o čemu smo, sabirući dojmove s otvaranja, razgovarali nekoliko dana po njegovu povratku iz Venecije.

Ovogodišnji je Bijenale već samim svojim kontekstom poseban, za vas je važan jer prvi put sudjelujete kao dio autorskog tima. Koliko se sama izložba razlikuje od prethodnih, koliko se cijeli koncept promijenio otkako posjećujete Veneciju?

S obzirom na okolnosti bilo je protivljenja održavanju izložbe, s čime se ne slažem jer bi i to bio svojevrstan odgovor na krovnu temu, naime poručili bismo da ćemo teško živjeti zajedno. Tema je atraktivna, izabrana je prije pandemije, no sad je još aktualnija i neodržavanje Bijenala bio bi težak promašaj. Naravno, organizacijski su izazovi bili ozbiljni, a moglo se osjetiti i uzbuđenje posjetitelja jer ovakav se kulturni događaj nije održao u posljednje dvije godine. Broj posjetitelja svjesno je smanjen, dok je značenje izložbe, posebno u stručnim krugovima, naglo poraslo.

Sama je izložba zaista impozantna, posljednjih se godina prostorno i brojem zemalja koje sudjeluju znatno proširila, a pred timove su postavljeni brojni izazovi i zbog dvostrukog odgađanja iz poznatih razloga.

Kojim su se pristupom timovi vodili pri stvaranju odgovora na izazovno krovno pitanje izložbe? Koja biste među rješenjima ocijenili najzanimljivijima?

Ovogodišnja je izložba u velikoj mjeri multidisciplinarna s obzirom na fundamentalno različite pristupe sudionika i nacionalnih timova unutar zadane teme. Projekti su nastajali u suradnji arhitekture s drugim disciplinama kao što su antropologija, sociologija, ekologija i druge, a u skladu sa svim krizama koje pogađaju gradove i svijet.

Austrijski paviljon / Izvor PLATFORM AUSTRIA, Biennale Architettura 2021, Snimio AFP | Andrea Ferro Photography

Zanimljiv je središnji paviljon s izložbom The future assembly. Njezini su autori, umjetničko-arhitektonski tim Studio Other Spaces, nadahnuti Općom skupštinom UN-a, zamislili njezin izgled i funkciju u budućnosti. U njihovu odgovoru zastupljena su prava biljnog i životinjskog svijeta, odnosno i ne-ljudskih predstavnika.

Japanski me se paviljon dojmio zbog svoje jednostavnosti, zastupa ideju održivosti i ponovnog korištenja materijala. Rastavili su tradicionalnu japansku drvenu kuću, konstrukcijske elemente izložili u paviljonu te će je za trajanja izložbe transformirati u potpuno nove strukture i tako joj udahnuti nov život.

Istaknuo bih izraelski paviljon s temom utjecaja mehanizacije u agrikulturi na biljne i životinjske ekosustave i njezine prijetnje u urbanom prostoru te lokalnim zajednicama. Postavom ukazuju na globalne probleme djelujući unutar svoga geografskog konteksta i poručuju kako je s rastućom mehanizacijom, odnosno tehnološkim napretkom, čovjek ugrozio svoj odnos s prirodom, te ističu važnost obnavljanja tog odnosa.

Američki je paviljon ove godine u središtu pozornosti zahvaljujući drvenoj konstrukciji ispred paviljona, svojevrsne posvete njihovoj autentičnoj okvirnoj drvenoj gradnji. Njezina jednostavnost i klasičan izgled djeluje osvježavajuće u moru digitalnih rješenja, a dojmio me se i danski paviljon, čija je unutrašnjost pretvorena u zatvoreni vodeni ekosustav. Zanimljiva su takva radikalna rješenja, čak i kad izravno ne odgovaraju temi.

S druge strane, neki su timovi odlučili ostati pretežno online. Kanadski paviljon gotovo da nije prisutan u fizičkom obliku, a njemački je, izuzev nekolicine QR-kodova, prazan. Postava je izložbe kontroverzna, no nisam siguran kako će korespondirati s publikom. Za to sama priča s kodovima nije dovoljna, a potpuni zaokret k virtualnom u suprotnosti je s onim što mi zagovaramo.

Vi ste, kao i projektni tim čiji ste dio bili, vrlo skeptični glede utjecaja digitalnih tehnologija.

Tako je, u kontekstu zadane teme propitkujemo kako digitalne platforme, primjerice Google, Facebook, Amazon i Uber, transformiraju urbano tkivo grada i ubacuju se u različite urbane procese.

Na prvi pogled to se čini sjajno, ali gubi se odnos prema lokalnom identitetu prostora i, što je najvažnije, humanosti.

No mogu li prednosti što ih takav utjecaj stvara pridonijeti gradu više no što će (nepovoljno) utjecati na društvo? Kako utječe na arhitekturu?

Kritičan sam prema tzv. platform urbanismu te smatram da su njihova obećanja poboljšane participacije, ekološke održivosti i praktičnosti omogućila digitalnim platformama da se infiltriraju u sve više aspekata društva.

One sada postaju kvazijavni urbani akteri i to je dokaz da njihove usluge i podatkovne tehnologije kojima se služe postaju središnje u urbanoj politici. Važno je razumjeti da se transformacije koje uzrokuju digitalne platforme odvijaju istovremeno u virtualnom i stvarnom prostoru. Prikupljanje podataka i njihovo obrađivanje glavno je obilježje digitalnih platformi, a te je podatke danas mnogo lakše kapitalizirati, što platformama omogućava ulazak u partnerski odnos s gradovima. Poveznica digitalnog i fizičkog odvija se i time što platforme podatke prikupljaju upravo iz gradova, a potom na temelju tih istih podataka kreiraju nove usluge koje prodaju tim urbanim prostorima. Spomenimo samo Uber i njihovu platformu Uber Movement, kojom prate kretanje ljudi u gradovima, te Airbnb s platformom Airflow, kojom prikupljaju sve njima dostupne podatke na globalnoj razini.

A digitalne platforme su, unatoč demokratskim obećanjima, ustrojene vrlo autokratski, što izaziva novu zabrinutost.

Osim toga, glavna je pokretačka sila svih platformi aktivnost uz naglasak na gotovo hipnotičku estetiku, a u tom smislu vidljive su i brojne promjene u arhitekturi, gdje aktivnost i cirkulacija imaju sve veće značenje, što dovodi do zaključka da digitalna sfera ima snažan utjecaj na urbani prostor.

Događa li se negativan trend u urbanizaciji?

Apsolutno, platforme spekulativno mijenjaju prostor, postoji paradoks između onoga što nude i onoga što se stvarno događa. Prvi je paradoks o participaciji, a drugi obećanje ekološke održivosti, a važno je naglasiti i konstantno širenje nevidljivog aspekta platform urbanisma – logističke mreže koju čine distribucijski i podatkovni centri koji sve češće niču na periferijama gradova te u prirodi.

Kako je ta problematika uklopljena u austrijsko rješenje, Platform Austria?

Mi ukazujemo na promjene koje dolaze s digitalnim platformama, od sama početka interneta. Od statičnog Weba 1.0, gdje su riječ vodili stručnjaci, preko Weba 2.0 koji već znatno utječe na oblikovanje stvarnog prostora, s društvenim platformama i novim oblicima interakcije korisnika pa do „prostornog“ Weba 3.0, gdje je ambicija s pomoću proširene stvarnosti postići potpuno preklapanje neograničene količine digitalnih slojeva sa stvarnim prostorom. Na taj bi način digitalne platforme preuzele još veću kontrolu nad urbanim prostorom, što znači fundamentalnu prijetnju urbanom životu i kulturi.

Analizirali smo sve što se u tom kontekstu događa, kako digitalne platforme transformiraju život u gradovima te kako sami gradovi postaju sveobuhvatne platforme, a s otvaranjem je izložbe faza analize završena, no započinje faza sudjelovanja. Pozivamo posjetitelje da s tom negativnom naravi digitalnih platformi na umu daju svoje viđenje i želje za život u budućnosti. Na kraju ćemo skupiti sva mišljenja i na to se dodatno osvrnuti.

Kako ste koncipirali paviljon i jesu li pandemijske okolnosti utjecale na izgled vašeg paviljona?

Koncept se s obzirom na okolnosti morao mijenjati. Angažirali smo pedeset blogera, istaknutih arhitekata i umjetnika, koji su za trajanja izložbe u paviljonu trebali stvarati sadržaj o platformskim procesima. Bili bi u interakciji s posjetiteljima, što sada, naravno, nije moguće pa smo cjelokupan sadržaj pripremili unaprijed. U prostoru austrijskoga paviljona arhitekta Josefa Hoffmanna postavili smo instalacije s monitorima te organizirali dva osnovna aspekta – stvarni i virtualni. Na digitalnom se nalazi kompletan blog-sadržaj, a u fizičkom smo postavili instalaciju i videoklipove koji opisuju sve procese o kojima sam govorio. U nastavku prostora nalaze se dva kolaža s prikazima front i backstagea platform urbanisma. Frontstage je prepun vizualno ugodnih scena, mnoštva boja te sklada s prirodom, dok backstage čine podatkovni centri, industrija i logistika, kao nevidljivi aspekt koji se širi gradovima. To su dvije ključne točke, a uz njih smo pripremili i slijed crteža ključnih objekata platform urbanisma.

Jeste li uspjeli posjetiti hrvatski paviljon? Kakav je dojam ostavio?

Jesam i jako mi se svidio. To je jednostavna kompozicija od svega nekoliko elemenata – poda, stupa, krova i zelenog ekrana – kroz koje autorski tim želi stvoriti dojam privremene zajednice, propitati što je uopće zajednica i koji je njezin smisao. Jako mi se sviđa lokalni kontekst hrvatskog paviljona.

Naposljetku, kako ćemo, i hoćemo li uopće, živjeti zajedno?

Teško pitanje, mislim da ćemo uspješno živjeti zajedno ako se problematika platformi, digitalnog svijeta i njegova stapanja sa stvarnošću te ubrzana rasta tehnologije osvijesti i uđe u sferu javne rasprave. Ako se sve nastavi kao dosad, platforme će preuzeti kontrolu nad brojnim aspektima života i diktirati nam njegov ritam. Stoga treba biti svjestan problema i na taj način pokušati preuzeti kontrolu nad njime. Arhitektura kao znanost i umjetnost kojoj je u žarištu oblikovanje prostora u tom smislu ima golemu odgovornost.