Od Porina do Delte

Pavel, Ennui,
Dallas, Zagreb, 2021.

„Kad skupiš dvadesetak nominacija za Porin, a dobiješ ga samo jednom, onda razviješ i određenu otpornost na poraze“, požalio se prije nekoliko mjeseci Aljoša Šerić novinaru Večernjeg lista, dodavši pritom kako je Ennui, posljednji studijski album Pavela „jedan od najboljih albuma pop-glazbe u Hrvatskoj ikad“! Što je mislio pod ikad, smatra li ga uistinu najboljim u razmjerno kratkoj povijesti hrvatske popularne glazbe – nije ni bitno. Poznajući njega i njegovu skromnost, vjerojatno nije, ali učinak je postignut: pomalo introvertni zagrebački pop za srednju klasu Šerićevom objavom dobio je dodatni publicitet i usmjerio fokus na ono što je doista činjenica: glazba Pavela, kao i (prije toga) nevelik opus Ramireza, benda koji mu je prethodio, nedvojbeno zaslužuje masovniji odjek od onoga koji je imala do sada.

Porini koji su upravo stigli na Pavelovu adresu svjedoče da je Šerićeve napore struka itekako napokon shvatila ozbiljno: Ennui je ovjenčan s četiri kipića, od kojih su dva („album godine“ i „pop-album godine“) osobito važna. Ne treba podcjenjivati ni napore za vizualni identitet njihove glazbe (Porin za „najbolje likovno oblikovanje“), no Pavelova publika, po definiciji sklonija grupi Radiohead ili barem Coldplayu nego Miši i Oliveru, posve bi mirno mogla živjeti i bez skladbe koja im je donijela nagradu za najbolju vokalnu suradnju. Prosječan old-school šlager Ne daj na nas s Tedijem Spalatom (!) zvuči kao otvoreni ustupak masovnom ukusu, pokušaj lakoglazbenoga festivalskog iskoraka i kičasti otklon od svih vrijednosti za koje se, kako se činilo, Pavel uvijek ustrajno borio.

Bez obzira na ta neobična skretanja, njihov posljednji album u cjelini zadržava visoku razinu kvalitete, pa ćemo ovom prigodom pretpostaviti da je Ennui tek povod priznanju za njihov ukupan opus, od istoimenoga prvijenca, do četiri godine stara albuma Družba krivih odluka, koji i dalje ostaje najjačom karikom u njihovu katalogu.

U osnovi, Pavel je sada reduciran na svoju jezgru, kreativno-bračni tandem Aljoša Šerić i Antonia Matković Šerić. Tonkin je vokalni doprinos nezaobilazan u stvaranju identiteta grupe. Ostatku benda pridodano je mnoštvo vanjskih suradnika pod aranžmanskim ravnanjem Dalibora Grubačevića, a rezultat te sinteze veliki je pop-orkestar, upregnut u ambiciozne zamisli.

One se prepoznaju odmah na početku, u grandioznom aranžmanu sedmominutne teme Ovako svijet završava, koja postavlja temeljni okvir: snimiti niz pjesama s tekstovima o vremenu koje izmiče, o tamnijoj strani ovog iscrpljujućeg života i idealistički koncipiranu eskapizmu, kojeg je Springsteen još 1975. pretočio u čistu poeziju na albumu Born To Run.

Stiješnjeni u procjepu između velikog bijega i ovozemaljskih briga i radosti (Sanjaj je topla posveta kćerkici Luni), Pavel potpisuje razmjerno neujednačen, ali u cjelini važan album – album koji će se vjerojatno pokazati važnijim za njih nego za njihovu publiku. Najbolje pjesme ujedno su i najoptimističnije: Jedan dobar dan i (osobito) Sunce raskošno je aranžirana hipi-euforija, prilagođena današnjem vremenu i prostoru. Otkako te nema prvoklasna je filmična melodrama, usklađena s naslovom albuma za koji Šerić tvrdi da se manje odnosi na dosadu, a više na romantizirani „zamor od svijeta“.

Valja mu vjerovati.

St. Vincent, Daddy’s Home, Loma Vista, 2021.

Od samih početaka karijere Annie Clark održavala je reputaciju jedne od unikatnih pojava na modernoj kantautorskoj sceni, funkcionirajući na prostoru koji je davno prije označila njezina heroina Kate Bush, a koji su poslije zaposjela druga nekonvencionalna ženska imena, od Tori Amos i Björk do Fione Apple. Pritom se Clark, ili St. Vincent, poput svojega drugog velikog uzora Davida Bowieja, neprekidno transformirala, uskakala u različite uloge i navlačila kojekakve maske, pa je slušatelj rijetko mogao predvidjeti što ga čeka na idućem albumu; jedan je, i to dobar, čak snimila s Davidom Byrneom.

Naslov posljednjeg, Daddy’s Home, odnosi se na očev povratak iz zatvora potkraj 2019, nakon što je osuđen za manipulaciju dionicama. Sadržaj pjesama sugerira duboko emotivan iskaz, u kojemu je povratak soulu i rocku sedamdesetih tek polazni okvir prema nečem mnogo kompleksnijem, a ne cilj sam po sebi.

Nije, dakle, riječ o banalnu odavanju počasti nizu utjecaja, nego o pomno razrađenu konceptu. Motivi odrastanja (posebno u kontekstu odnosa s ocem) i tema njujorškoga kulturnog ugođaja ranih 70-ih definirani su glazbom koja – bez obzira na jasna ishodišta – ipak ima nedvosmisleni pečat suvremenosti. Vjerojatno je u pravu britanska kritičarka koja tvrdi da je na albumu Daddy’s Home Annie Clark prvi put, metaforički rečeno, iskliznula iz visokih peta i zakoračila bosa, ogoljela svoju unutrašnjost i iznijela pred slušatelje nepročišćene osjećaje. Naravno da ta činjenica još ne daje odgovor na pitanje je li to prava i konačna Annie Clark – sve njezine inkarnacije autentični su umjetnički iskazi – no slušatelju su sada, ako ništa drugo, mnogo jasniji korijeni njezinih trauma. Trauma koje je pretočila u visoko stiliziran komad bijelog retro funk/rock-futurizma.

The Black Keys, Delta Kream, Nonesuch / Dancing Bear, 2021.

Rock je mrtav, ali to – srećom – još nitko nije dojavio tandemu The Black Keys, koji žanrovskom zastavom ponosno maše i 2021, kad su od električnih gitara odustali svi koji priželjkuju iole komercijalniji uspjeh. U skladu s naslovom, na desetom studijskom albumu Dan Auerbach i Patrick Carney uputili su se ravno na izvor, na mitsko ušće delte Mississippija, u misiju izravna odavanja počasti bluesu, koji se njihovim opusom provlači od skromnog debija The Big Come Up 2002.

Ako Delta Kream i jest zbirka obrada, ona je nastala s jasnim fokusom: iako album uključuje i skladbe Freda McDowella (Louise) te Big Joea Williamsa, veći dio materijala probran je iz repertoara njihova ključnog uzora, Juniora Kimbrougha. Čak su i uvodni klasik Crawling Kingsnake, najpoznatiji po izvedbama autora Johna Leeja Hookera (kasnije i Doorsa), modelirali po Juniorovoj izvedbi.

Od fotografije s ovitka, nastale 1970-ih, do energičnih čitanja besmrtnih pjesama poput Poor Boy a Long Way From Home (iz autorskog pera još jednog velikog uzora, R. L. Burnsidea), The Black Keys zvuče kao da uživaju u svakoj sekundi. Album je navodno snimljen u samo desetak sati i bez mnogo probe, a tako i zvuči – spontano, izravno i prirodno. Ako je rock još ponešto živ, to je zato što je još vitalan i njegov žanrovski otac, blues. Tradicija ne umire tek tako.