O samoobmani i samosažaljenju

Napisana 1928, monodrama Ljudski glas Jeana Cocteaua snažno privlači današnje filmaše. Djelo u kojem se ostavljena žena telefonski oprašta od ljubavnika, od 2018. dosad ekranizirano je čak pet puta, a u najavi su još dvije filmske inačice. Prvi put filmovano 1948, u režiji Roberta Rossellinija, s Annom Magnani u ulozi zgromljene patnice, štivo je na velika platna preneseno dvadesetak puta, a neka od tih djela bijahu prilagodbe istoimene opere koju je 1958. osmislio Francis Poulenc.

Tilda Swinton u glavnoj ulozi uvjerljivo izražava jad napuštene žene / Izvor 49. Međunarodnog filmskog festivala

Uz Rossellinijevu Ljubav, istaknutijima se pokazuju razmjerno skromna britanska televizijska produkcija u režiji Teda Kotcheffa, s Ingrid Bergman (1966), ugođajna inačica iz 2014, s osamdesetogodišnjom Sophiom Loren, smještena u Napulj 1950, u režiji njezina sina Edoarda Pontija, te britanski prilog Patricka Kennedyja, s Rosamund Pike (2018). Kraćušan tekst urodio je mahom kratkim ili srednjometražnim slikopisima, nizom varijacija što ne odmiču odveć od pisane riječi, no nude zanimljive usporedbe koncepata, pristupa i glumačkih izvedbi. Dva starija primjera, s Magnanijevom i Bergmanicom, istinskim velikankama kinematografije, osovljena su na razmjerno akademsko poimanje u kojem časne dive gotovo didaktički pokazuju kako se to radi, dok se Lorenica (premda generacijski bliža Magnanijevoj i Bergmanici) i Pikeova doimaju znatno životnijim otjeloviteljicama, a ne nedodirljivim interpretatoricama koje u svojevrsnom one woman showu iskazuju raskoš raspona i predanosti.

Pedro Almodóvar Ljudskoga glasa prvi se put latio 1988, kada je prema Cocteauovim motivima bodrom živošću razgranao cjelovečernji igrani film, svoj prvi znatan međunarodni uspjeh (među inim, nominiran za Oscar i dobitnik dviju europskih filmskih nagrada), crnohumorne Žene na rubu živčanog sloma, krasan primjer nadahnuća koje djelo jednog umjetnika može pobuditi u drugom.

Vrativši se tekstu tri desetljeća poslije, Almodóvar je mnogo vjerniji predlošku, koji je pripovjedno uresio novom, požarnom završnicom, dok je slojevitost nastojao dočarati i obogatiti mogućnostima filmskog izraza nadrealno-eksperimentalnog usmjerenja, ne izgubivši iz vida protočnu razumljivost kazivanja i monodramsko težište izvornika.

Sigurnom rukom iskusna majstora zanata, koji očevidno još uživa u svom zvanju, ostvario je tridesetominutni film posve u duhu onoga na što nas je posljednjih desetljeća navikao – odmjerena koraka koji ne srlja u zamor, skladno sljubljena kiča i profinjenosti, istodobno melodramski nabijen osjećajima i promatrački odmaknut, psihološki začudan i uvjerljiv.

Uz pomoć stalne, provjerene ekipe suradnika – izdvojimo producente Agustina Almodóvara i Esther García, direktora fotografije Joséa Luisa Alcainea i skladatelja Alberta Iglesiasa – Almodóvar se uvelike oslanja na predočavanje, pa i naglašavanje raznih dvostrukosti. Radnja se odvija u svijetlom, bojama zasićenu, pomno uređenu stanu protagonistice, no taj je, ne krije se, kulisa izgrađena za potrebe filma, u golemom, bezličnom, pomalo jezovito ogoljelom i mračnom hangaru filmskog studija kroz koji junakinja, ne izlazeći iz uloge, povremeno prošeta, kao da je riječ o uobičajenom, svakodnevnom životnom okolišu. Glavna glumica Tilda Swinton ne ostavlja, kao što bijaše kod njezinih navedenih prethodnica, osobito ženstven, već androgin dojam, a jad napuštene izrazit će vrlo uvjerljivo, no s daškom robotski hladne ukočenosti i distance. Također, iz kadra u kadar, rezom, ne presvlačeći se, čas je u jednoj, čas u drugoj (ekstravagantnoj) odjeći, iako je pripovjedno riječ o vremenskom kontinuitetu.

Ne tajeći kazališno podrijetlo ni artificijelnost djela, uvelike razbijajući logiku zbilje te izborom glavne glumice, Almodóvar igralački iskušava alate svoga metiera, ali i pronicavo naglašava važne gradivne čestice Cocteauova rada – samoobmanjivačko pretjerivanje u doživljaju težine vlastite nevolje, kao i kontradikciju nukanja na suosjećanje s trenutačnom patnjom junakinje uz istodobno nemilosrdno ocrtavanje njezinih mana: posesivnosti, manipulativnosti, pasivne agresije, emocionalnog ucjenjivanja... Prethodnici su ta značenjska strujanja koliko-toliko obuhvaćali postavljanjem zrcala u scenografiju, dok je Ljudski glas Pontija i Lorenice činjenicom dobi junakinje, kojoj je to zasigurno posljednja ljubav, domišljato ponudio donekle različito gledište.

Almodóvarov višestruko uzbudljiv Ljudski glas dosad je najbolja filmska prilagodba jednočinke Jeana Cocteaua.