Nestanak aure u doba tehnokratske politike

Dva stoljeća poslije komemoriranje Napoleonove smrti 5. svibnja 1821, posebno u Francuskoj, prilika je ne samo za nostalgično prisjećanje na nekad moćno francusko carstvo, kada se francuski model državnog ustroja izvozio diljem svijeta, nego i za bilancu Napoleonove vladavine na nacionalnom i međunarodnom planu.

Karizmatična povijesna figura Napoleona i dalje fascinira: u nekih izaziva anakronu glorifikaciju, nekritičku apologiju, a u nekih averziju, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U suvremeno doba, kada su političari zamjenjivi kotačići širega tehnokratskog i oligarhijskog sustava svedeni na bezličnu profesionaliziranu funkciju, povijesna dimenzija karizmatičnog vođe i državnoga poglavara poput Napoleona otvara pitanje što ostaje od aure velikih državnika, stratega, ratnika.

Takvi se rađaju možda jednom u stoljeću kao plod singularnoga narativnog univerzuma, vremensko-prostornog sjedinjenja mjesta, velike osobe i njezina djela, genius loci. Pored epskog i često romantičnog, panegiričkog diskursa koji pronalazimo u brojnim Napoleonovim biografijama, realnost je vidljivi geopolitički zalaz francuskog imperijalnog hegemona u doba njegove vladavine na međunarodnom planu.

Karizmatična Napoleonova povijesna figura i dalje fascinira / Napoleon prelazi preko St. Bernarda, djelo Jacquesa Louisa Davida / Izvor Wikipedija.

Geopolitička karta Europe 1815, nakon završetka Bečkog kongresa, pokazuje koliko su se francuske granice suzile od 1789, uoči Francuske revolucije. Unatoč Napoleonovim iznimnim strateškim i ratničkim sposobnostima, njegov svjetski i europski poredak urušavao se iznutra, upravo kako reče Robespierre: „Nitko ne voli naoružane osloboditelje.“ Naime, iako su napoleonske vojske branile emancipacijska prosvjetiteljska načela slobode, jednakosti i bratstva, u Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj dočekivali su ih i doživljavali kao okupatore i osvajače. Iako je bio svjestan toga, Napoleon – baš kao i švedski Karlo XII. prije, a Hitler poslije njega – prekasno shvaća kardinalnu pogrešku invazije Rusije.

Pozitivna bilanca Napoleonove vladavine odnosi se na niz institucionalnih i društvenih liberalnih političkih reformi kojima se ukida feudalno uređenje i koje su omogućile Francuskoj da se pod konzulatom (1799–1804) i zatim carstvom (1804–1815) obnovi nakon revolucionarnih nestabilnosti zahvaljujući dubokoj institucionalnoj i političkoj reorganizaciji. Napoleonu dugujemo stvaranje mnogih institucija koje su i danas relevantne, poput građanskog zakonika (code civil), srednjih škola, institucije mature (baccalaureat).

Briga za javnu reputaciju i potporu naroda

S političkog aspekta, Napoleon nastoji utjeloviti sintezu povijesti Francuske i ne prekida u potpunosti ni s nasljeđem monarhije ni s nasljeđem republike, a bonapartizam kao zasebni politički stil vladavine utjecat će ne samo na institucije francuske Pete Republike i samog De Gaullea, već i na političke sustave Južne Amerike, Azije i Afrike. „Moja je politika vladavina ljudi onako kako većina to želi. To je način na koji priznajem narodni suverenitet“, poznati je Napoleonov citat koji razotkriva njegovu brižnost prema slici, javnoj reputaciji i potpori francuskog naroda, iz čega nastoji izvući, kako to Ernest Renan naziva „svakodnevni plebiscit“ i politički legitimitet. Dokaz je to koliko je bio svjestan svoje prirodne karizme i sustavno se brinuo o popularnosti te preko tiska i umjetnosti osiguravao kult ličnosti i estetizaciju politike.

Sve poznate Napoleonove slike, Davida, Ponce-Camusa i Roehna, Ingresa, Grosa, prikazivale su careva djela i geste, opisujući sve crte sudbinskoga vladara, nastojeći pokazati kozmičku vezu između cara i sakralnog. Njegovi su protivnici s druge strane putem propagande i karikatura nastojali pokazati njegovo skriveno lice pa postaje div, tiranin, uzurpator, pustolov, ubojica, a čak je bio izjednačen s vragom i zvijerima iz Apokalipse.

Legitimno je postaviti pitanje uzroka i posljedica nestanka stanovite aure i karizme kod suvremenih političara i vladara pod utjecajem tehnokratizacije uniformizirane politike i političara koji su unutar takve jednodimenzionalne selekcije i reprodukcije svedeni na potrošnu zamjensku robu.

Suvremeni politički proizvodi na izbornom tržištu doživljaju sličnu sudbinu koja je dočekala umjetnička djela u doba mehaničke reprodukcije, o čemu govori Walter Benjamin kada kritički objašnjava koliko mehanička reprodukcija umjetničkog djela degradira vrijednost i jedinstvenost aure tog djela reducirajući ga na puki reprodukcijski predmet. Analogna anamneza i gubitak aure razvidan je kod današnjih političkih vođa, jer upravo nedostaje ono što Benjamin detektira u svojoj tezi, skladni susret između autentičnosti i lokaliteta (genius loci, kulturni i geofizički).

Benjaminov transponirani estetski diskurs o auri na političku sferu mogao bi objasniti samu tajnu karizme velikih povijesnih osobnosti poput Napoleona. Gubici aure u političkoj i umjetničkoj sferi podudaraju se s procesom demokratizacije kulture i masifikacije politike, a John Berger, koji u 20. stoljeću razvija Benjaminovu temu ustanovljuje kako su moderna sredstva za umjetničku proizvodnju i reprodukciju uništila estetski, kulturni i politički autoritet umjetnosti.

Napoleonova popularnost i mitologizacija znatno su ovisile o službenoj ikonografiji, skupu umjetničkih djela koja su veličala njegov lik i djelo te popularizirala velike vojne bitke, ali i životne peripetije (vladavina od 100 dana, kampanja Egipta, egzil na Elbi). Sam Napoleon vjerovao je u moć tiska kada je rekao da se više boji „triju novina negoli sto tisuća bajuneta“.

Njegova je pak kvazimistična aura rasla koliko je kao državnik kultivirao određenu dozu tajnovitosti i superiornosti u odnosu prema narodu, ali i raznim političkim frakcijama. Politička i izborna propaganda obilježile su cijelo 20. stoljeće. Demokratizacija medija popularizirala je ideju odnosa s javnošću Edwarda Bernaysa i nastanak političkog marketinga, što je znatno komercijaliziralo samu političku izbornu igru u kojoj je političar sveden na potrošnu robu izbornog tržišta. Velik utjecaj spin-doktora, PR-agencija i komunikacijskih strategija koje oblikuju često umjetni imidž i same poruke političkog vođe ili državnika okončali su proces degradiranja ideje aure i političke karizme upravo unificiranim reproduktivnim mehanizmima političke komunikacije.

U svojoj poznatoj klasifikaciji oblika vlasti, koju dijeli na tri idealna tipa: racionalnu, tradicionalnu i karizmatsku, njemački sociolog Max Weber govori o karizmatičnom vodstvu, autoritetu koji se temelji „na predanosti iznimnoj svetosti, junaštvu ili uzornom temperamentu pojedine osobe te modelima ili poretku koje je ona otkrila ili naredila“. Karizmatični vođa tako ima specifičnu, sakralnu, gotovo čarobnu auru.

U 20. stoljeću povijest dokazuje kako su narodi doveli na vlast mnoge diktatore u kriznom političkom kontekstu, dok gubitak političkih repera često pogoduje nastanku jakih „karizmatičnih vođa“ i personalizaciji političke moći. Kao što Weber objašnjava, kada se pojavi karizmatični vođa, to je proizvod specifične izvanredne situacije radi izvršenja velikoga spasonosnog projekta i kvazisvete misije. On također zna odigrati kartu disrupcije, prekida: umjesto da rabi stare recepte, raskida sa starim svijetom, a pojavljuje se upravo kad se tradicionalna istrošena rješenja čine nedovoljnima.

Gilbert Durand govori o antropološkoj dimenziji karizme i strukturi kolektivnog imaginarija koje se temelje na društveno-povijesnim i arhetipskim strukturama. Prvo je lokalno, povezano s kulturom i prošlošću; drugo univerzalno. Aura velikih vođa i državnika upravo se može tumačiti kao skladna dijalektika između genius loci i univerzalne misije koju ujedno utjelovljuje karizmatični vođa, kao što se Napoleon u svom usponu inkarnira kao skromni korzikanski časnik – nositelj univerzalne civilizacijske misije Francuske.

Ponekad je teško razlikovati idolopoklonstvo od uvažavanja autentične karizmatičnosti osobe, a granice su fluidne. No karizmatični društveni odnos jasno se razlikuje od nekarizmatičnoga. John F. Kennedy nedvojbeno je bio karizmatični predsjednik SAD-a, ali nije uspostavio karizmatično vladanje; Martin Luther King izričito je razočarao očekivanja onih koji su ga željeli učiniti karizmatičnim vođom; Otto von Bismarck bio je karizmatičan nakon svojih političkih uspjeha, ali je ostao na mjestu kancelara Njemačkoga Carstva.

S druge strane, karizmatična vladavina ne pretvara se nužno u tiraniju ili diktaturu, primjerice vladavina De Gaullea, koju su neki nazivali „izbornom monarhijom“. Preduvjet za uspostavu karizmatske dominacije postojanje je latentne karizmatične situacije (kulturne i socijalne), sklonosti vjerovanju u karizmu i podvrgavanju izravnoj osobnoj dominaciji. Nevjerojatan uspjeh Fridrika II. Pruskog na kraju Sedmogodišnjeg rata pripisan je njegovu „geniju“, a on sam uzdignut na rang idola. Isto je vrijedilo i za Bismarcka, nakon osnivanja Reicha.

Estetizacija politike: politički larpurlartizam?

Izraz „ljudi koji stvaraju povijest“ podrazumijeva ne samo personalizaciju povijesnih događaja nego i implicitno potiskivanje važnosti institucionalnog poretka. U doba sve veće tehnokratizacije politike i sprege industrije zabave i političkog kiča treba se zapitati koliko je smisleno razmišljati o odnosu između estetike i politike.

Na kraju se treba zapitati ne razotkriva li se aura i veličanstvenost političkog vođe poput Napoleona s određenom vremenskom distancom kada nastaje povijesni roman ili narativ epske velike pripovijesti. To bi potvrdilo i Benjaminovu tezu da aura nestaje tehničkom reprodukcijom, ali istovremeno njezin izgled pokazuje njezinu odsutnost, što je otkriva. Kada reproduktibilnost osvaja polje u kojem je nekada živjela aura, u vrijeme svog radikalnog uništenja, aura se može pojaviti i postati vidljiva modernom oku.

Benjamin nije nostalgičan za propadanjem i nestankom aure, za njega je taj gubitak čak i podrijetlo stvaranja umjetničkog djela. Smatrao je da su djela koja se još temelje na pojmu aure zapravo odraz estetizacije politike i povezana s ratom i fašizmom ili bilo kojom drugom dominacijom koja izaziva estetizaciju političkog života.

Međutim, dovodi li zaista svaki pokušaj estetizacije politike neizbježno do Benjaminova prijevoda „načela larpurlartizma u sam rat”? Nisu li suvremeni humanitarni ratovi u ime izvoza ljudskih prava i tržišne demokracije, kao što je bio slučaj za vrijeme neokonzervativne Bushove administracije, dokaz da i uzorne demokracije lišene svakog estetskog kulturnog diskursa mogu srljati u ratne mašinerije?

Doza estetizacije ne bi štetila rehabilitaciji iskonskog značenja politike, kao što zagovara Hannah Arendt u Krizi kulture kada povlači analogiju između estetike i politike u smislu prepoznavanja stvaralačkog kapaciteta rasuđivanja u političkom djelovanju, razumijevanju estetskog čina pluralne političke zajednice utemeljene na stvaranju, uvjerljivom logosu iza carstva opsjena svakodnevnoga društva zabave.

Treba se prisjetiti kulturne politike Malrauxa za vrijeme De Gaulleove vladavine kada kultura i umjetnost služe kao „mogućnost kolektivnog spasenja“, a vrhovna državna politika i umjetnost utemeljuju, održavaju i omogućuju generacijsku transmisiju, osjećaj identitetske pripadnosti, ujedno povijesno nasljeđe, dajući elan za zajednički suživot i dijeljenje zajedničkih vrednota u budućnosti.