Lice i naličje suvremenog apsurda

Ovogodišnji 45. dani satire Fadila Hadžića odvijaju se u nenormalnim okolnostima, koje je uvjetovala pandemija. Uzimajući u obzir tu činjenicu Jelena Kovačić, izbornica 45. dana satire, svoj izbor predstava sažela je u rečenicu „Smijeh kao otpor i jedno od utočišta u svijetu koji se raspada“. Uz raznorazna cjepiva, kojima se čovječanstvo nastoji oduprijeti virusu, smijeh joj je veoma stimulativna obrana, a satira „žanr vrlo propusnih granica koja komično koristi prije svega kao kritično“. Pritom je „neodvojiva od političko-društvenog konteksta u kojem nastaje, jasno imenuje svoje referentne točke kako bi ih zatim nemilosrdno ismijala i kritizirala, pokazala da ništa i nitko na ovom svijetu nije nedodirljiv i da se baš svemu i svakome možemo smijati“. Je li baš tako ili je i to samo zavaravanje i privid ljudske slobode, koju uvjetuje nepregledno mnoštvo činjenica s kojima živimo?

Na to kompleksno pitanje, na koje se odgovor trudi dati sveukupna naša civilizacija smeća, obogaćena postmodernističkim svjetonazorom, u kojem je dopušteno sve što nije zabranjeno, kazalište i preko smijeha pokušava isprovocirati odgovor. Koji, naravno, nije ni potpun ni obećavajući jer se sve naglavačke izokrenulo, jer su danas politika i manipulacija ljudima važnije od ljudi i njihove slobode, ma što ta sloboda značila. Pogledajmo samo oko sebe, pa ako dobro vidimo, bit će nam veoma brzo razvidno da je politika ušla u sve pore naših života; ona diktira osjećanje života i vlastite osjećaje, pa i strahom tamo gdje bi trebala strah eliminirati. A samo stoga jer je postala nevjerodostojna u provedbi političkih obećanja. Jer realitet života najčešće vidi drukčije, pa i izokrenuto, od građana kojima vlada.

Tu napetost i naopakost doživljavanja životnog realiteta, kao i njihove besmislice, djelomice nam je na 45. danima satire predočila glumački odlična predstava Umjetnost je ormar, nastala na tekstovima avangardnoga ruskog pisca i satiričara Daniila Ivanoviča Harmsa – pravim imenom Daniil Ivanovič Juvačov – u režiji Ivana Peternelja i produkciji Slovenskoga mladinskog gledališča i Društva za umjetnost Avgus iz Ljubljane, izvedena 6. lipnja na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh u Zagrebu.

Slovenska predstava do apsurda je oneobičila brojne sitnice realnoga svakodnevnoga našega života te dokučila i (re)kreirala Harmsovu kazališnu poetiku / Snimio Matej Peternelj / Arhiva Dana satire

Slovenska predstava do apsurda je oneobičila brojne sitnice realnoga svakodnevnoga našega života te njihovom nelogičnošću dokučila i (re)kreirala Harmsovu kazališnu poetiku, koja je prije devedesetak godina anticipirala probleme čovjeka našega doba. Predočila nam je logično i nelogično, slobodu i neslobodu, istinu i laž, pravdu i nepravdu, „ovo, ono, ovdje, tamo, neka bude Ja, Mi, Bog“, kako je sve to Harms imenovao, a što je danas u svojoj obesmislenosti dosegnulo apsurd, sličan i zamisliv Harmsu i agitacijskoj revolucionarnoj grupi Oberiu, kojoj je pisac pripadao.

Estetika oberiuovaca proizlazila je iz uvjerenja da je umjetnost „neovisna o pravilima i logici stvarnog svijeta i da se intrinzično značenje stvari i riječi pronalazi kad se one postave izvan njihove praktične funkcije“. Harms je napisao da ga je život zanimao „samo u svojoj besmislenoj pojavi. Junaštvo, patos, odvažnost, pouka, higijena, moral, raznježenost i rizik – to su mi omražene riječi i osjećanja. Ali zato u potpunosti shvaćam i poštujem: zanos i ushićenje, nadahnutost i očajanje, strast i suzdržanost, blud i čednost, tugu i bol, radost i smijeh“. Njihov zadatak u kazalištu je, pisali su u Manifestu, „dati svijet konkretnih predmeta na sceni u njihovim međuodnosima i njihovim sudarima“, u kojima publika neće vidjeti realitet jer „predmet i pojava preneseni iz života na pozornicu gube svoju ‘životnu’ zakonitost i stječu drugu – teatralnu“.

Premda je kazalište u svojem trajanju, starom koliko i čovjek, propitalo i nadživjelo brojna svoja mala i velika otkrića, iskušalo brojne forme i sadržaje, čini se da je Sada, kao nikada do sada, pravo vrijeme za harmsovski teatar apsurda... Harmsove priče i crtice, anegdote i besmislice, bez obzira na tadašnju komunističko-staljinističku ideologiju i svjetonazor – što je inspiriralo i na čemu je Harms gradio svoje apsurdne drame i političke predstave – usporedivo je s današnjim neoliberalnim kaosom u kojemu svatko ima pravo na slobodu, ali ne i na dostojanstven život. Ta kontradikcija itekako je usporediva sa staljinističkim totalitarizmom, kada su ljudi i književnici imali pravo na slobodu mišljenja ako je to mišljenje podupiralo vlast, kao što danas korektni govor podupire strah od mišljenja.

Klišeizirani osjećaji, predimenzioniranost, prenaglašenost, karikirano i parodirano, realno svedeno na nelogičnost, temelji su apsurdne groteske, koja je temelj i srž Peterneljove predstave Umjetnost je ormar. Unutar toga nalazi se apsurd našega doba. Naravno, nije to joneskovski apsurd proizišao iz komunikacijske zasićenosti i morfološko-sintaktičke obesmislenosti, nego je egzistencijalni, proizišao iz muke preživljavanja. Taj je apsurd raznim formama skriven i svaki novi život, koji čovjek iskušava u svojem Biti, početak je trenutka kada će se osmisliti i izraziti. To je sukus harmsovskog apsurda koji se u dobu bez empatije nudi kao luka spasa pred najezdom realnog života. U Harmsovo doba bio je to staljinistički komunizam, a danas su to ekonomsko-farmaceutski globalizam i političko-medijski totalitarizam.