Krešimir Mikić kao suvremeni Krležin barun

U Hrvatskom su narodnom kazalištu u Zagrebu 8. i 9. lipnja, mjesec dana prije Krležina rođendana 7. srpnja, uprizorene dvije premijere nastale na temelju kanonskih dramskih tekstova Miroslava Krleže Aretej i U agoniji kao duodrama, tj. diptih redatelja Ivice Buljana i Vida Adama Hribara, koji potpisuje adaptaciju tekstova i dramaturgiju. Praizvedba drame u dva čina U agoniji, drugoga dijela ciklusa o Glembajevima (prethode joj Gospoda Glembajevi, a ona prethodi Ledi) bila je 1928, a praizvedba Areteja ili Legende o Svetoj Ancili Rajskoj Ptici, „fantazije u pet slika“, 1959. u HNK-u u Zagrebu. Jedna čini niz Krležinih psiholoških drama s referencijama na skandinavsku dramaturgiju, a druga drama egzistira samostalno, znatno poslije Legendi, ratnih i kvalitativnih drama, posljednja je napisana i odlazi u doba sumraka Rimskoga Carstva.

Kako je u kazališnoj knjižici naznačeno: „Naizgled možda nepovezive drame koje tek objedinjuje Krležino autorstvo, suprotstavili smo u dvije večeri zaredom želeći ih prezentirati kao dva samorazarajuća sudska procesa. Prvi je intiman, drugi je globalan.“ Drame su u recentnoj inscenaciji, povezanoj istim redateljem, suradnicima i s nekoliko glumaca, ipak ostale nedostatno snažno povezane.

Nedovoljno jaka koegzistencija

Jasna je i moguća kao konkretizacija redateljevih intencija pokazivanja političko-književnoga prepleta vremena propasti nekoliko civilizacija, kontinuiteta arhetipskih odnosa, pozicije Austro-Ugarske, agramerskoga plemstva i intelektualaca, prikaz korumpiranosti sustava, pasivizacije, mraka u čovjeku, ali predstave nedovoljno jako koegzistiraju, a i estetski su ambivalentne.

Livio Badurina izvrstan je kao Dr. Ivan pl. Križovec

Čini se da poticaj ostaje izvanjski, Krležin pogovor dvjema dramama u Forumu 1962, iz kojega dio citira Dubravka Vrgoč u tekstu Svjedoci povijesne patnje, tiskanu u knjižici u kojoj je objavljena kronologija povijesnih događanja, uključujući Krležinu političku poziciju u Hrvatskoj tada, od 1939, kad su, navodi se, nastale prve autorove skice za Areteja, prvi put objavljena u splitskim Mogućnostima 1959. Krleža piše: „Aretejeva legenda o Rajskoj Ptici nije slučajno vezana o određeni historijski datum. Dies nativitatis Mariae, od 8. IX. 1939., jer ova drama i hoće i treba da bude historijska drama. Težina politički tendencioznih tekstova kakvi se izgovaraju sa scene, simbolika apatridskih riječi jest legendarna rasvjeta koja zrači iz Rajske Ptice, te naivne iluzije, jadne i jalove obmane da postoji mogućnost izleta u civilizaciju neizmjerno višu nego što je bila ona Aretejeva ili ova godine 1938.“

Prizor iz predstave Aretej / Snimila Mara Bratoš / izvor HNK u Zagrebu

Predstave nisu glumački ujednačene, a ne odlikuje ih ni isti kazališni kod. Krležu je teško štrihati, a pogotovo kad autorski tim dijelom čine neiskusni mlađi ljudi kojima se sve čini bitno. Veliki rezovi u Areteju nisu se dogodili, tako da predstava dugo traje, a nema ni konzistentne glumačke osobnosti koja bi držala predstavu i nosila izvorno briljantan Krležin tekst. U mozaičkoj se izvedbi samo nekoliko glumaca izdvojilo interpretacijom i točnim razumijevanjem velikoga teksta.

Alma Prica snažno je, fokusirano i glumački iznijansirano odglumila Apatritkinju A, „evropsku političku emigranticu“, čak i u trenucima kad sa strane na sceni dugo sjedi, prema redateljevoj zamisli, i sa Ksenijom Marinković, Apatritkinjom B, koja je bolju ulogu ostvarila u drugoj predstavi, kao Grofica Madeleine Petrovna, „manikirka, ruska emigrantica“ (pretpostavljamo, još jedna daleka poveznica), motri prizore davnoga, Aretejeva vremena i prošlosnih ljubavnih trokuta u igrištu, igralištu, domišljeno razrađenu prostoru sukoba koji se odzrcaljuje na okomitoj plohi.

Muško-ženska inverzija (nepotrebna?) uloga trebala bi Krležu dodatno aktualizirati. U ulozi Čičerone, turističke voditeljice, nekonvencionalnu i visprenu bizarnost ostvaruje Vanja Matujec. U Aretejevu su svijetu Milan Pleština kao izgubljeni Aretej, liječnik na palatinskom dvoru, Jadranka Đokić kao Livija Ancila, njegova žena, Ivan Colarić, Krisip, nadzornik Aretejevih robova i Mislav Čavajda, Kajo Anicije Sever, šef palatinske policije. Bilo bi intrigantnije da se Čavajda pojavio u sadašnjemu vremenu kao Barun van der Blooten, iako je u toj ulozi uvijek vrlo dobar Dušan Bućan, kako bi se potencirala povezivost dvaju represivnih svjetova. Vlasta Ramljak odglumila je ozbiljno i fokusirano Doktoricu Morgens.

Svojevrstan performativni okvir

Scenograf Dalibor Martinis, konceptualni umjetnik, na početku premijerne izvedbe sastavni je dio tima: u atraktivno uređenu interijeru koji se, vrteći se, kronotopski mijenja tako što cvijeće u kvartalima vene, razgovara s glumicom Lanom Barić (uloga Livije Ancile), koja se u performativnu okviru predstave pojavljuje i kao pjevačica uz klavirsku pratnju Ivana Colarića, u naoko neformalnu tonu.

Sama po sebi izvrsno riješena, moderna, čistih linija i boja, ta se scenografija ne čini dramaturški ni kazališno funkcionalnom, s mogućom asocijacijom na Kubrickovu Odiseju u svemiru. Ubrzo se pretvara u Castel Caprino kao u teatar u teatru, s dosjetljivo riješenim okvirom kao kazališnom predstavom pogleda povijesti na sadašnjost. Krležino pokazivanje nadolazećega fašističkoga totalitarizma i staljinizma te krize znanosti u predstavi je tek naznačeno.

Glumački je znatno bolja druga predstava, U agoniji, izvedena večer poslije, 9. lipnja, koja se događa u avangardnoj Martinisovoj scenografiji s izravnim replikama na zenitizam, podcrtanoj recitiranjem Turpitude Marka Ristića u izvedbi Ivana Colarića, uz tradicionalnije kostime prilagođene glumačkim osobnostima kostimografkinje Ane Sablić Gecan, i uz ponovno pogođenu glazbu Mitje Vrhovnika Smrekara.

Maestralnu ulogu ostvaruje Krešimir Mikić kao Lenbach, donoseći potpuno kazališno novoga, suvremenoga Krležina baruna, koji korespondira s našim vremenom i s mrakovima samozatajnih, javnosti skrivenih teških alkoholičara, karizmatičan i precizan u gesti, mimici i govoru, s upućenostima na egzistencijalni teatar apsurda. Njegov prerani glumački odlazak sa scene zbog smrti dramske osobe ostavlja veliku prazninu na pozornici.

Izvrstan je i Livio Badurina kao Dr. Ivan pl. Križovec – ostvaruje dojmljiva, začudno glumački realizirana perverznoga psihopata minimalnom i karakterološki razrađenom impostacijom i diskursom. Nina Violić u Lauri Lenbach spaja Ledu, Lauru i Barunicu Castelli, ulogu gradeći na konkretizaciji erotske inteligencije. Iznimna je i Ksenija Marinković kao Madeleine Petrovna, predočujući lucidan spoj ruskoga i hrvatskoga jezika i namjernu tjelesnu agresivnost. Nepotrebna su ubacivanja uloga Avangardista i Muzičara koji crtaju priču o Krležinu odnosu prema avangardi.

Premda je duopredstava napravljena u svojevrsnu performativnom okviru, izvedba predstave U agoniji znatno je bolja. Čini se da ansamblu Hrvatskoga narodnog kazališta i redatelju u ovom trenutku bolje leže inscenacije psiholoških drama te vođenje glumaca na podlozi agonijske psihologizacije, psihopatologije i tamne erotike, koje smo vidjeli i u iznimnoj Buljanovoj slovenskoj režiji Gospode Glembajevih. Samostalna predstava U agoniji bila bi pun kazališni pogodak u vremenu od izgubljenih iluzija, razdvajanja bolnih identiteta i krize duboke ljubavi. Mislimo da će na sceni dugo opstati bez Areteja, koji će i dalje u memoriji hrvatskoga kazališta biti zabilježen kao iznimna predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Georgija Para.