Ivo Andrić u Zagrebu, Peter Handke u Banjoj Luci i Beogradu

Nakon što nas je u nakladi Ljevak obdario biografijom Ive Andrića, politički osporavana ali umjetnički cijenjena hrvatskoga i srpskog književnog nobelovca hrvatskih korijena i literarnih početaka, izvjestitelj Frankfurter Allgemeine Zeitunga za jugoistočnu Europu Michael Martens objavio je kod istoga nakladnika zbirku intervjua neposredno povezanih sa spomenutom biografijom, koji su u mnogočemu nadopuna te vrlo vrijedne studije.

Oni koji su je pročitali svakako bi trebali uvažiti i ove razgovore s Martensom, dok oni koji biografiju još nisu prostudirali tim više, da bi dobili još vjerniji uvid u njegov način rada i odjeke na njegovu knjigu, ali i djelomično tajanstven život književnika, veleposlanika i političara Ive Andrića iz pera jednog stranca, što se može smatrati prednošću. Nakon što se Ivo Andrić vratio u Zagreb objavljivanjem hrvatske verzije svoga životopisa, sad možemo uživati u pitanjima i odgovorima s njegovim njemačkim biografom, što je dobitak za književnost, ali i povjesnicu u bivšim državama od Austro-Ugarske do komunističke Jugoslavije. Jer Andrić je bio ne samo literat nego i političar, dapače i ideolog jugoslavenstva, premda jedne propale države o kojoj je sanjao, dok je istodobno ona bila mora za milijune njezinih stanovnika.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu je Peteru Handkeu dodijelio Orden Karađorđeve zvijezde / A.K./ATAImages / PIXSELL

Andrićev drugi povratak
u Zagreb

U vrijeme dok se Andrić vraća u Zagreb njemački izvjestitelj otkrio je prilično velik skandal s posjetom austrijskoga književnog nobelovca Petera Handkea glavnim gradovima Republike Srpske i Srbije, Banjoj Luci i Beogradu, gdje je u svibnju dobio najviša državna odličja, navodno bez političkih konotacija. To nije istina, barem onako kako su to ocijenili lokalni mediji, a oni obožavaju svoga Handkea ne manje od tamošnjih političara.

U svome osvrtu na Handkeovo putešestvije po dvjema Srbijama Martens se oslanjao na izvješća domaćih medija. Handke je postao svjetski poznat po neograničenoj ljubavi za „srpsku stvar“ u posljednjem jugoslavenskom ratu i poraću pa ga u tome nije moguće rastaviti od tadašnje prevladavajuće politike u Srpskoj i Srbiji kao i njihovih glavnih aktera koji su nagradu Republike Srpske dodijelili i ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću (kojem je ovih dana u Haagu pravomoćno potvrđena doživotna kazna zatvora), a to Handke ignorira kod zdravih očiju.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2021.

No vratimo se Andrićevu drugom povratku u Zagreb preko razgovora o njemu u knjizi San zvan Jugoslavija. Već u predgovoru knjige pod naslovom Književnici su sami svoja nacija (naslov moga intervjua s Martensom u Vijencu, a to nije navedeno!) Nebojši Lujanoviću omakla se, nadajmo se samo terminološka, nezgrapnost jugoslavenska književnost. Ona naime nikad nije postojala osim u pukim tlapnjama jugoslavenskih nacionalista, kao što ne postoje čehoslovačka, švicarska ili skandinavska literatura. Jezici određuju posebnosti pojedinih književnosti, a ne državne granice. Stoga se ne bih složio s takvom oznakom koju su upotrijebili Šveđani u objašnjenju zašto su Andriću dodijelili Nobelovu nagradu, kao ni s Martensovom tvrdnjom da Andrić pripada srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Andrić je počeo književno djelovati s nekoliko pjesama i novela pišući hrvatskim jezikom, sebe označivši jednom čak i hrvatskim nacionalistom, a onda je otišao u Beograd i prešao na srpski jezik, kojim je napisao svoja najbolja djela.

Što se tiče bosanskih sadržaja, u književnom pogledu to ne igra nikakvu ulogu jer bi onda Krleža mogao biti ne samo hrvatski nego i austrijski pa čak i mađarski pisac. Služeći se Goetheovom definicijom da svako veliko književno djelo pripada svjetskoj literaturi možemo zaključiti da je Andrić svjetski pisac kojega su Hrvati darovali Srbima, a oni svijetu. Našalimo se i recimo: zar ovo nije salamunsko rješenje pitanja Andrićeve književne pripadnosti?

U Martensovoj zbirci intervjua o Andriću nalaze se razgovori s njim Marka Prelavića, Josefa Kirchengasta, Muharema Bazdulja, Jasmine Agić, Glorije Lujanović, Mione Kovačević, Franje Šaračevića, Denisa Derka, Dragana Todorovića, Karmele Devčić i Gojka Borića. Glavna vrijednost tih tekstova sastoji se u uklanjanju nekih nesporazuma oko Martensove biografije Ive Andrića, od kojih su većina bili suvišni jer su neki kritičari našli u autorovoj knjizi tvrdnje kojih tu nije bilo. Najočitija je ona o „Bosni kao zemlji mržnje“, koja nije Andrićeva nego mišljenje jednog junaka njegova romana Travnička hronika koji osobno više cijenim nego razvikanu Na Drini ćuprija. Pitanja upućena njemačkom autoru kao ono zašto se baš on kao stranac toliko mnogo godina posvetio Andriću smatram suvišnima jer zašto ne ako drži da je Andrić vrijedan svakoga truda kao sjajan književnik.

Autor je posvetio mnogo vremena razotkrivanju tajni Andrićeva privatnog života, što je legitimno, premda su to naveliko kritizirali neki srbijanski osporavatelji Martensove knjige, no njemački je autor priznao da je Andrić neke važne tajne svoga života odnio u grob i to je njegovo, rekao bih, ljudsko pravo. Ono što ostaje za vječnost njegova su književna djela. Neću prepričavati razgovore bošnjačkih, srpskih i hrvatskih publicista s Michaelom Martensom, koji je očito zaljubljen u Andrića pa najavljuje još neke svoje knjige o njemu, samo preporučujem svakomu tko je pročitao ili namjerava pročitati njegovu biografiju Ive Andrića da najprije pročita ovu tananu knjigu intervjua prepunu podataka i argumenata za bolje razumijevanje Andrića kao pisca i čovjeka od politike.

Skandal s Handkeovim
posjetom

Vratimo se sada našem Peteru Handkeu, koji gotovo istodobno kad je u Zagrebu izašla zbirka razgovora s Ivom Andrićem otišao na svoj balkanski izlet u namjeri da preuzme odličja i priznanja sa srpske strane u Banjoj Luci, Višegradu i Beogradu, valjda nadajući se da će to ostati nezapaženo kao politička ekskurzija, u čemu se ljuto prevario. Michael Martens opisao je Handkeov boravak u prijestolnici Republike Srpske, pseudodržave nastale na etničkom čišćenju, kao susret jednog politički ne baš pismena literata i nekoliko provincijskih političara koji valjda nisu pročitali ni retka iz Handkeova opusa jer radije čitaju jelovnike i izvatke bankovnih računa (to se odnosilo na člana predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika).

Handkeov boravak u Banjoj Luci slavili su tamošnji mediji kao veliki događaj pa je njemački dopisnik prenio iz njih važnije podatke, što je Handke u zakučasto formuliranu pismu Frankfurter Allgemeine Zeitungu (21. svibnja) pokušao zamagliti tvrdnjom da se njegovo putovanje najprije odnosilo na posjet Višegradu, gdje mu je njegov prijatelj Emir Nemanja Kusturica dodijelio nekakvu povelju, dok je Banja Luka slučajno bila na toj ruti, isto kao i Beograd. Pri kraju svoga pisma FAZ-u Handke osporava da je Srbija njegova „duševna domovina“, nego da je to „njemački jezik, što preporučuje i Frankfurterovu balkanskom stručnjaku ako nije – u njegovu slučaju – prekasno“. To je prozirni cinizam nedostojan književnika.

U Beogradu je Handke primio Orden Karađorđeve zvijezde drugog reda, ponovno kako tvrdi sasvim slučajno, a njegova je želja bila da se to uručenje u Banjoj Luci i Beograd održi, zamislimo, bez političara. A njih dodjeljuju samo političari i nitko drugi! Ovdje se postavlja ozbiljno pitanje: je li Handke toliko politički ograničen pa ne zna da će njegovo preuzimanje tih nagrada biti itekako politički vrednovano ili misli da to neće biti zapaženo u ovo vrijeme bujice informacija o mnogo važnijim događajima (pandemija koronavirusa, primjerice) u Europi i svijetu.

No pažljivi dopisnik FAZ-a za jugoistočnu Europu Martens sve je to uočio u pravom svjetlu i u odgovoru austrijskom književnom narcisu ustvrdio da „iz pravnih razloga neće Handkeu reći da laže“, ali da su njegova objašnjenja „kako su ga te nagrade iznenadile“, premda su bile najavljene u prethodnoj godini, kao i njegov tekst u FAZ-u, „u najmanju ruku isto toliko vjerodostojni i uvjerljivi kao i njegova očitovanja o balkanskim ratovima“, navodeći njegov spis Zimsko putovanje po rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravednost za Srbiju iz god. 1996. u kojemu je nijekao sve one zločine kao „masakre i etnička čišćenja onako kako su ih drugi vidjeli ili o njima čuli pa su se valjda u tome prevarili“.

Ponovno fina ironija jer čitav je svijet bio svjedok srpskih zločina u Srebrenici i drugdje po Bosni za koje austrijski nobelovac ne želi čuti. Njemački novinar Michael Martens zaključuje (FAZ, 22. svibnja): „Odličja koja je Peter Handke primio prigodom svoga posljednjeg putovanja njega su dostojna.“ Tomu se nema bilo što dodati.