Imaginativna filozofija tjeskobe

„Znam da ne vjerujete u vizije i predviđanja, znam da ne vjerujete ni u što što se ne može opipati, vidjeti ili barem omirisati, vjerojatno su i slutnje i slične stvari izvan onoga što ste spremni prihvatiti, ali svijet je ustrojen tako da bi se svaka mračna prognoza morala koliko-toliko uvažiti jer kako kažu neke svete knjige, a nije važno kojim vjerama pripadaju i kojim su bogovima posvećene, kažu dakle da je čovjek na kraju krajeva uvijek na gubitku.“

Možemo bez dvojbe konstatirati da znakoviti citat iz knjige Muškarac u žutom kaputu Ludwiga Bauera otvara prostor za neka nova književna suglasja u kojima se očituju i skrovite dimenzije ljudskih tjeskoba i otvaraju prostori za neka nova negubitnička komuniciranja. Ludwig Bauer, po vokaciji romansijer, uživa u prostoru jedinstvenog dinamizma duhovnosti.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

U izvrsnom romanu Zavičaj zaborav (2010) ostvario je zahtjevnu i raskošnu kompoziciju u kojoj je duhovni ekvilibrij pojedinca na prvom mjestu. Smisao je romana Šoferi (2017) traženje moralne vertikale pojedinca. To je autoru bliska tematika, kad „tragika nasilja zatamnjuje vizije Dobra“. I katarza je uočljiva, jer Zlo i otkrivanje Zla prevalentno je intelektualni čin. Mogli bismo reći da se metaforom intelektualnog čina otvara jedinstveni dinamizam duhovnosti koji nas vodi u stvarnost ljudskih tjeskoba.

Simbolika žutog kaputa, na primjer, otkriva skrovite dimenzije autorske spisateljske intimnosti: „Nikada mi nije sasvim jasno kako ljudi donose zaključke koji su tako daleko od svih premisa na kojima bi se trebali osnivati kao što je nedostižno, neuhvatljivo nebo, beskonačno i nedodirljivo plavetnilo daleko od blata, pijeska ili asfalta po kojemu gazimo.“

Osobnost autora želi se očitovati u suglasju s prihvaćenim etičkim obzorima. Karpatia Libera, zamišljena država koja se tek pojavljuje na horizontu nakon imaginarne Revolucije, metodički zatirući prisutnost bežične elektroničke komunikacije, otkriva romansijerske prostore u kojima se proročka autonomnost autora očituje u razotkrivanju identiteta ljudskosti. U začaranom krugu u kojem je fenomen ljubavi utopljen u političke zaplete kojima se ne vidi kraj, jer su obzori mašte neizmjerni u interpretiranju stvarnosti. I dok nas nadahnuti autor obuhvaća čarolijom priča u kojima je istodobno i obzor i središte, događa nam se užitak autorove karakteristične i raskošne jezične polivalentnosti koji su romansijerska kreacija za sebe. Ludwigova su razmišljanja i poetički koncipirana otkrivajući nedohvatne dimenzije ljubavi, ali i prijateljstva, analitička su i vode u izdajničke pothvate u simboličnoj Ulici kojoj nema kraja. Svijet je osmišljen i održavan na ponovljenim ratovima, neljudskoj pohlepi i opetovanim lažima, kad u sveopćem ludilu „iskrvari čovjek“: „Sasvim sam uvjerena da nam je pružena mogućnost da ovdje stvaramo bolji svijet od onoga koji nas okružuje, ali moramo priznati da je ta mogućnost u najmanju ruku jednim dijelom utemeljena na strahu, i prilagođavanju istine.“

Romanopisac Ludwig Bauer istinski uživa u analizi duša i svijeta. U poetsko-romanesknom meditiranju pomno ulazi u mračne sinteze koje supostoje u autonomnosti filozofskih valoriziranja i pomnom promišljanju supostojeće stvarnosti. Onda je i književnost u takvu kontekstu obrana od zahuktalosti svijeta, jer: „Ako doista želimo razumjeti svijet oko sebe, kao i svijet čiji smo dio i sukreator, onda moramo shvatiti da postoji jedna mnogo značajnija dimenzija od dimenzije materijalne stvarnosti. To je dimenzija duha! Iz nje proistječe prava stvarnost.“