Geometrijski oblici kao simboli kozmičkih zakona

Ovih dana održat će se svečana ceremonija dodjele godišnje državne nagrade Vladimir Nazor laureatima za najbolja umjetnička ostvarenja u književnosti, glazbi, filmu, likovnim i primijenjenim umjetnostima, kazališnoj umjetnosti te arhitekturi i urbanizmu. Nagrada za životno djelo na području likovnih i primijenjenih umjetnosti – a upravo je ta nagrada zajedno s nedavno održanom izložbom u Splitu odnosno Jelsi na Hvaru poslužila kao neposredan povod ovome tekstu – bit će uručena doajenu domaće likovnosti Jurju Dobroviću. I više nego zasluženo. Riječ je, naime, o autoru koji je u znatnoj mjeri kreirao i obilježio dionicu, riječima Ješe Denegrija, „umjetnosti konstruktivnog pristupa“ u Hrvatskoj, a uz to i posljednjem domaćem živućem sudioniku međunarodno utjecajne umjetničke manifestacije sa sjedištem u Zagrebu pod nazivom Nove tendencije (1965. naziv se mijenja u singularan oblik Nova tendencija, a za posljednja dva izdanja 1968. i 1973. on će biti reduciran tek na Tendencije). Nagrada ne samo da je neprijeporno otišla u ruke umjetniku kojega je naprosto nemoguće izostaviti prilikom pisanja bilo kakve relevantne sinteze povijesti umjetnosti zreloga modernizma u Hrvatskoj nego se i njezina službena objava savršeno poklopila s održavanjem Dobrovićeve izložbe realizirane zahvaljujući združenim nastojanjima splitske Galerije umjetnina te Muzeja općine Jelsa (Kuća Dobrović). Povod organizaciji te izložbe stoga nije bila nagrada za životno djelo – u vrijeme njezina osmišljavanja odnosno postavljanja nisu bila dokraja definirana ni imena nominiranih autora, a kamoli proglašen laureat – već opravdana težnja dviju institucija da na sustavan i pregledan način zainteresiranoj javnosti simultano prezentiraju vrijedan umjetnički materijal o kojemu su dužne skrbiti se te ga izučavati zahvaljujući Dobrovićevim izdašnim donacijama. O kakvim je donacijama riječ? Prva od njih datira iz 2006, kada je umjetnik Galeriji umjetnina donirao 94 svoja rada, zauzvrat tražeći samo pomoć oko tiskanja monografije. Ponuda je prihvaćena te će donacija ubrzo biti predstavljena javnosti, a već 2007. tiskana je i monografija autora Ješe Denegrija. Nekoliko godina kasnije, točnije 2010, Dobrović se odlučio za još jednu donaciju, ovoga puta rodnoj Jelsi. Radilo se o umjetnikovoj obiteljskoj kući s autentičnim pokućstvom te više od dvjesto različitih predmeta, ali i dodatnih šezdeset umjetničkih djela.

Iz postava izložbe u Galeriji umjetnina, Split / Snimio Zoran Alajbeg

Juraj Dobrović s jednom od svojih Prostornih konstrukcija

Dvije izložbene lokacije

Izložba Dobrovićevih radova koju smo donedavno imali prilike pogledati bila je, dakle, postavljena na dvjema lokacijama: u prostoru za povremene izložbe u istočnom krilu splitske Galerije umjetnina (veći dio) i u Kući Dobrović, koja se nalazi u sastavu Muzeja općine Jelsa i u razizemlju koje djeluje i omanja Galerija Kravata, nazvana po atipičnoj, nipošto nezanimljivoj, seriji umjetnikovih radova (manji, ali također reprezentativan dio), obuhvaćajući tako obje spomenute donacije. Njezin kustos, muzejski savjetnik Galerije umjetnina Božo Majstorović, zamislio ju je na način da u cjelokupnoj prezentaciji kombinira djela iz fundusa svoje institucije s onima u vlasništvu Muzeja općine Jelsa. Preciznije rečeno, u obama izložbenim prostorima bili su zastupljeni eksponati iz obiju kolekcija, čime su – s obzirom da je izbor privremeno preseljenih djela bio pomno promišljen – dodatno osnažene edukativna preglednost odnosno vizualna dinamika postava, kako u Galeriji umjetnina tako i u Kući Dobrović.

Juraj Dobrović, već je istaknuto, jedna je od ključnih figura hrvatske poslijeratne umjetnosti geometrijsko-konstruktivističkog predznaka.

Iz postava izložbe u Galerji Kravata, Jelsa / Snimila MARIJA PLENKOVIĆ

U Zagrebu je studirao na Ekonomskom fakultetu (1946–1956), a potom i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu (1952–1961). Iz tih šturih podataka o obrazovanju nije teško zaključiti da se Dobrovićevo umjetničko osvještavanje odvijalo relativno polagano i postupno. U početku je želio studirati arhitekturu, što nam ipak daje naslutiti – osobito ukoliko uzmemo u obzir karakter njegove umjetnosti – da su već zarana u njemu tinjali stanoviti stvaralački afiniteti zasnovani na čistim geometrijskim oblicima, odnosno principima logična i konstrukcijski uvjetovana izrastanja umjetničkog djela. Bilo kako bilo, kustos Božo Majstorović kao zaključnu će godinu spomenuta procesa umjetničkog osvještavanja posve opravdano detektirati 1962, kada Dobrović u Društvu arhitekata – danas pomalo mitskom mjestu na kojemu su nešto manje od deset godina prije svoje radove premijerno javno prikazali neki od članova grupe EXAT 51 – realizira prvu samostalnu izložbu. Dobrović tada izlaže metalne pladnjeve što ih je izveo tijekom nekoliko prethodnih godina i koji su bili svojevrstan hibrid između izvorno primijenjene i tzv. čiste umjetnosti, ali već iste 1962. on će izraditi i niz reljefa u metalu pod nazivom Ploče, kao i prve reljefe iz buduće serije Polja. U to doba u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu već se bila održala prva u nizu izložbi Novih tendencija (1961), koja je afirmiranjem umjetničkih pozicija i nazora što izravno izviru iz prijeratnih međunarodnih avangardnih pokreta poput konstruktivizma, neoplasticizma ili Bauhausa nedvojbeno odigrala presudnu ulogu u definitivnom formiranju Dobrovićeva autorskog habitusa.

Izložba Jurja Dobrovića na dvjema lokacijama doista je uzorno priređena i postavljena te kao takva nudi pregledan uvid u sve faze njegova stvaralaštva

Uostalom, on će već 1965. sudjelovati na izložbi Nova tendencija 3, čime je njegov neprijeporan ugled među ondašnjim progresivno orijentiranim teoretičarima, kustosima i umjetnicima bio i formalno ovjerovljen.

Odmak od primijenjene umjetnosti

Dobrovićeve Ploče označile su znakovit odmak od primijenjenih umjetnosti. One više nisu zaobljene poput pladnjeva, a karakteriziraju ih reljefno modelirane te pravilno komponirane geometrijske plohe. Polja, koja su uslijedila odmah nakon Ploča, značila su pak novi korak u smjeru razrađivanja koncepcijske dosljednosti i autorske promišljenosti, i zacijelo će zahvaljujući upravo tim radovima Dobrović postati zanimljiv ideolozima izložbe Nova tendencija 3. U njegovoj umjetnosti sve veću važnost dobivali su i vizualni učinci proizvedeni igrom svjetla i sjene, što će, vjerojatno, odigrati i ulogu svojevrsnoga početnog impulsa u skorašnjem približavanju tada osobito aktualnoj opartističkoj problematici.

Varijacije na temu Polja, 1963.

Za cjelovito razumijevanje Dobrovićeve umjetnosti važno je znati u kolikoj se mjeri oslanjao na znanost o brojevima i geometrijskim oblicima. Dobrović, zapravo, svoje radove uvijek izvodi iz objektivnih matematičkih zakonitosti, koje su posve egzaktne i općevažeće. Zbog toga će mu, kako to upozorava Majstorović, biti posve strana ideja o jedinstvenom i neponovljivom umjetničkom djelu. Principi gradnje umjetničkog djela kojima se Dobrović rukovodi zacijelo su, dakle, svojevrsni antipodi bilo kakvim romantiziranim pogledima na umjetničko stvaralaštvo. Pa ipak, to nipošto ne podrazumijeva da je njegov mentalitet posve imun na stanovite „romantičarske“ aspekte umjetničkog ponašanja. Juraj Dobrović bio je, naime, u autorskom smislu samotnjak. Stvarao je u izolaciji te miru i tišini, posve imun na temperamentne idejne odnosno teoretske polemike što su se, primjerice, vodile u povodu izložbi Tendencije 4 (1969) i Tendencije 5 (1973), na kojima je također sudjelovao. Osim toga, od autora koji stvara umjetnost kakvu je stvarao Dobrović bilo bi logično očekivati predanu sklonost kolektivnom organiziranju i djelovanju te istupanju putem manifesta, ali on je bio povučen individualac. Denegri ističe kako je duhovne srodnike „pronašao u neformalnoj umjetničkoj grupi European relief-structure artists (European constructed relief artists), koja je, bez zadanih programskih smjernica, okupljala malobrojne, izolirane, od tržišta i velikih međunarodnih priredbi zapostavljene, ali samosvjesne i uporne ekskluzivne baštinike konstruktivnog duha iz zapadnoeuropskih zemalja.“

Krnja kocka 2, 1972.

S tom i takvom grupom Dobrović će potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih izlagati i održavati radne kontakte. Majstorović pak piše kako je Dobrović u geometrijskim oblicima „vidio simbole kozmičkih i božanskih zakona“, a Tonko Maroević u njemu prepoznaje „stvaraoca zaokupljena formuliranjem krajnosti na kojima se disciplina i mašta dodiruju i prožimaju“. Obje konstatacije nedvojbeno su točne te zacijelo govore u prilog tezi o donekle atipičnu predstavniku geometrijski odnosno konstruktivistički uvjetovana apstraktnog izričaja, dodatno osnaženoj i konstatacijom Zvonka Makovića da je Dobroviću najbliži protagonist suvremene hrvatske umjetnosti Julije Knifer.

Kvadrat kao tema

Juraj Dobrović, dakako, umjetničkim djelima nije pristupao na način da ih medijski u tradicionalnom smislu strogo dijeli na slike, skulpture i grafike. Vizualno-psihološka njegova je problematika, naime, nepokolebljivo dosljedna, racionalna i prepoznatljiva, a njezina dvodimenzionalna ili trodimenzionalna pojavnost manifestira se tek kao dodatna razrada izvorno osmišljenih stvaralačkih impulsa. Svi koji žele doista prodrijeti u bit Dobrovićevih slika i reljefa, odnosno grafika i prostornih konstrukcija, toga svakako moraju biti svjesni. U osnovi svih tih radova od kraja šezdesetih najčešće se nalazi kvadrat, koji postupnom kompozicijskom redukcijom postaje temom za sebe, a isto će vrijediti i za od kvadrata sačinjen oblik kocke. Dobrović kocku vizualno obrađuje, ili bolje rečeno reže, katkada i umnaža te isprepleće u bezbrojnim varijacijama, ali bez iznimke problemski nadasve logično i u kompozicijskom smislu kultivirano. Kada je o kvadratu riječ, u nekim svojim slikama – često su to svojevrsni poliptisi – on iz njega na inventivan način izvodi različite forme koje bi mogle nastati kao rezultat ekstenzije, umnažanja ili pak kretanja. Promatrajući ove radove nemoguće nam je ne pomisliti na Maljevičevu teoriju suprematizma razrađenu i ilustriranu u njegovoj kultnoj knjizi Bespredmetni svijet.

Izložba Jurja Dobrovića na dvjema lokacijama doista je uzorno priređena i postavljena te kao takva nudi pregledan uvid u sve faze njegova stvaralaštva. Poslovični perfekcionizam kustosa Bože Majstorovića još je jednom došao do izražaja, pri čemu svakako valja spomenuti i doprinos ravnateljice Muzeja općine Jelsa (Kuća Dobrović) Marije Plenković. A kao trajna vrijednost združena pothvata dviju institucija ostaje atraktivno dizajniran katalog s Majstorovićevom iscrpnom analizom i kontekstualizacijom Dobrovićeva opusa te nadasve kvalitetnim reprodukcijama. Na taj je način nagrada Vladimir Nazor živućem klasiku hrvatske umjetnosti, koji za sebe voli reći kako nije stvarao, ali je možda ponešto otkrio, stjecajem okolnosti nadograđena i doista vrijednim kulturnim događajem.